Premijera Radio Dubrave: Prljavci napokon u kazalištu

U srijedu, 18. ožujka u zagrebačkom Domu Zv0nimir održana je premijera mjuzikla Radio Dubrava, nastalog prema poetici Prljavog kazališta, što je prvi hrvatski mjuzikl nastao prema rock-skladbama

Filip Riđički u prom planu / Foto: Mia Slafhauzer/PIXSELL

Mjuzikl Radio Dubrava inicijalno pripada kategoriji jukebox mjuzikala koji stvaraju novu priču na temelju tekstova pjesama i glazbe pojedinih izvođača ili autora. Vjerojatno najpoznatiji primjeri su Mamma Mia s glazbom grupe ABBA i We Will Rock You sa stvaralaštvom grupe Queen, ali i spektakli Cirque de Soleila posvećeni Elvisu: Viva Elvis, Beatlesima Love i Michaelu Jacksonu One. I u Hrvatskoj smo imali takve pokušaje: Za stara dobra vremena s glazbom Novih fosila i Raskružje, mjuzikl mijena s muzikom Putokaza. Kad su posrijedi mjuzikli s glazbom pojedinog autora prisjećamo se mjuzikla Naša bila štorija Nene Ninčevića i Gorana Karana,  Ljubav je fer – priče iz moje ulice Gorana Karana, Pacijenti Tončija Huljića, Bambina s glazbom Nene Belana ili Sušak, Sušak te Magic Musical Olje Dešića.

Radio Dubrava hibrid je između jukebox mjuzikla i autorskog pristupa: koristi poznate skladbe Prljavog kazališta, ali za ovu prigodu su Jasenko Houra, Arjana Kunštek i Ines Prajo napisali sedam novih pjesama kako bi se zaokružila kvartovska priča koja se odvija otprilike u vremenskim gabaritima djelovanja Prljavog kazališta. Tako možemo čuti razigrani glumačko-glazbeni ansambl Kazališta Komedija kako poletno izvodi naslovnu skladbu, što je ujedno i najbolji trenutak mjuzikla, evergreen “Mi plešemo” s drukčijim tekstom ili “Pet dana ratujem” u gromkoj skraćenoj verziji i druge skladbe iz repertoara Kazališta, uključujući obradu klasika Zvonka Špišića “Milioner”, znanu s albuma Korak od sna.

Novih sedam pjesama odražavaju Hourin skladateljski senzibilitet, a dvije sigurno mogu postati hitovi u izvedbi Prljavog kazališta, dok se ostale precizno prilagođene samome djelu. U tom smislu je Fedor Boić, klavijaturist benda napravio vrlo dobar posao. Očito nije išao linijom najmanjeg otpora. Gitare nisu samo orkestralni dekor, nego nose dinamiku pjesama; ritam sekcija ima dovoljno prostora da diše, a klavijature, koje bi u ovakvom konceptu lako skliznule u klišej, često preuzimaju ulogu atmosferskog sidra.

Stoga je, zapravo, šteta što se glazbenom dijelu mjuzikla nije posvetila veća minutaža. Da, to je uistinu paradoks. Utisak je kako dramski dio priče preuzima glavnu ulogu, tako da su glazbene izvedbe, kao i vrlo mali udio pozadinske glazbe na rubnoj razini da budu tek soundtrack za priču, a ne smisao mjuzikla. Prilično dobra dramaturgija je definitivno u prvom planu, no upravo kraćenjem pojedinih dijelova dobilo bi se puno – kraća izvedba (dvoiposatna predstava u dva čina ponekad djeluje zamorno) s naglašenijim glazbenim trenucima.

Glazbeni jezik predstave oslanja se na prepoznatljiv urbani kod koji priziva radijski eter (jednu od uloga ima Filip Riđički, voditelj na Top radiju i vokalni solist Like Kolorado i Sachera) putem stilske fragmentaciju: od inicijalnih new wave (punkeri, za vas nema apsolutno ništa!) referenci do suvremenijih pop-rock produkcijskih rješenja. Time je izbjegnuta puka nostalgija i skladbe su uistinu zaživjele novim životom.

Izvrstan Damjan Humski / Foto: Mia Slafhauzer/PIXSELL

Glumačke vokalne izvedbe variraju (Damjan Humski je najugodnije iznenađenje, uvjeren sam da će nakon desete izvedbe i “S vremena na vrijeme” biti izvedena u tonalitetu), ali u cjelini drže standard. Nije riječ o savršenstvu, nego o uvjerljivosti. Neki izvođači imaju izraženiji osjećaj za fraziranje i dinamiku, dok drugi više funkcioniraju kroz energiju i prisutnost  ali ta kombinacija zapravo pridonosi ukupnom dojmu. Najbolji trenuci uistinu dolaze kada glumci prestanu glumiti pjevanje i počnu zvučati kao stvarni izvođači, bez obzira na itekako čujno falšanje. Tada pjesme dobivaju težinu i izlaze iz okvira kazališne funkcionalnosti.

Zanimljivo je i kako se koristi motiv radija kao dramaturško-glazbeni okvir. Radijski prijelazi, jingleovi i pseudo-emisije nisu samo scenografski trik, nego služe kao ritmički u rijetkim ali efektnim trenucima. Bilo bi dobro da je mnogo više toga jer time se postiže kontinuitet koji često nedostaje u mjuziklima gdje se skladbe doimaju kao izolirane cjeline.

Produkcijski gledano, zvuk je na premijeri u Domu Zvonimir uglavnom bio dobro balansiran, iako se u pojedinim trenucima osjetilo da kazališni prostor ipak nameće ograničenja. Dinamika ponekad pati – tiši dijelovi gube se u prostoru, dok glasniji znaju prekriti vokale u pojedinim izvedbama. Možda bi bilo drukčije u inicijalnom prostoru, u kazalištu Komedija na Kaptolu.

Ono gdje Radio Dubrava dobiva dodatne bodove jest spremnost na glazbeno žanrovsko, ali odlično ušiveno miješanje bez straha od gubitka identiteta. Neki će reći da to stvara neujednačenost, ali uistinu – kada ekipa zapjeva, to je uvjerljivije, nego stereotipni libreto standardan za ovakav tip mjuzikla, samo s urbanom vizurom Domovinskog rata. Pritom Ana Tonković nije napravila nijednu grešku u koracima, a cijeli mjuzikl vrsno je kreširao Dolenčić.

Važno je, smatram, da se bend (ili, hm, orkestar, kako god ga nazvali u ovom kontekstu) ne ponaša kao podređeni element. Njihova prisutnost je aktivna, nije baš ravnopravna izvođačima na sceni, ali uistinu i u prvom i u drugom činu dobivamo ono što bi mjuzikl trebao biti: koncert u dramaturškom okviru.

Radio Dubrava nije kompromis između kazališta i popa, nego prostor u kojem se ta dva svijeta mogu susresti bez međusobnog poništavanja. Ovaj mjuzikl možda nije savršen u toj ambiciji, ali je dovoljno uvjerljiv da pokaže kako taj smjer ima smisla. Stoga, nakon celebrity premijere, ostaje dojam kako Radio Dubrava nije samo mjuzikl koji se gleda – nego projekt koji se sluša. A to je, u domaćem kontekstu, ipak značajan pomak.