Žarište je dobilo svog junaka: Oxajo

Oxajo je bend koji trenutno nema nijedan objavljeni album, ali zato ima nekolicinu singlova s kojima puni koncerte.

Ljepota bavljenja ovim poslom leži upravo u tome. S prvom pjesmom “Put” još iz 2023. godine utrli su put svom sada već prepoznatljivom zvuku koji koketira s indie rockom i elektronikom. Publika je u rekordno kratkom roku prepoznala da se nešto veliko kotrlja iza brda.

Nastavili su s nizom singlova poput “Sijam”, “Moje vreme” i “MaMa”, s kojom su nastupili na Pesmi za Evroviziju 2025. godine i u finalu završili na sedmom mjestu. U to vrijeme sam prvi put i čuo za njih, zapisao sam Oxajo u bilježnicu i, dok još nisam točno znao kako se izgovara ime benda, već su svirali na zimskom izdanju Žarišta na Trgu Marka Marulića u prosincu prošle godine te pokazali snagu koju njihove pjesme sadrže uživo.

Oxajo u Vintage Industrial Baru/foto: Marko Lopac

U međuvremenu je beogradski sastav objavio još dva singla – “Čovek” i “Čekam ih” – kojima su pokazali nepogrešivost i dosljednost svome stilu, koji se pak ne može svrstati u uobičajene okvire. Kako za sebe vole reći, mješavina je to beogradske i britanske, ponajprije mančesterske scene, s dominacijom gitara i introspektivnih tekstova s pjevnim refrenima.

U četvrtak navečer Vintage Industrial Bar bio im je domaćin u sklopu festivala Žarište, koji već tjednima žari i pali zagrebačke prostore. Dušan Strajnić – Dukat prvo je sam došao na pozornicu i s kontemplirajućim, emotivnim gitarističkim uvodom uveo nas u “Čoveka”.

Oxajo u Vintage Industrial Baru/foto: Marko Lopac

„Ova zemlja je tvoja i sve što je u njoj“ posveta je generaciji klinaca koji odrastaju u Srbiji, djeci koja će, nadamo se, živjeti i u boljoj budućnosti – misli, riječi, djela – učenje je Oxaja s tri naglašene stavke. Zaista je šteta što je nemoguće, barem u ovoj situaciji, na djelu čuti i dječji zbor koji pjesmi daje epsku notu i dubinu. Na koncertima zborske back vokale rješava bubnjar Marko Ajković tako da upogoni laptop u neposrednoj blizini. Pa se usudite ne pjevati refren.

Ispunjen Vintage pokazao je da tekstovi benda nisu problem, dok bi zlobnici rekli da to nije izazov pošto imaju šest objavljenih pjesama. Nama se čini da je velika stvar kada ti publika svaku pjesmu dočeka kao svoju pa pritom i zapamti tekst za nju.

Treći ključni član benda je pjevač i gitarist Dario Vuksanović. Dukatova vokalna suprotnost, s kojim se minuciozno nadopunjuje u pjevanju i tekstovima, da bi čovjek pomislio da imaju jedan um. Sada, dok smo spomenuli svu kreativnu snagu benda (na nastupima im se još pridruži basist), možemo reći da je riječ o svojevrsnoj supergrupi. Dukat je svoj zanat, znanje i raskoš pokazao u mitskom Stray Doggu, praktički osobnom projektu koji još nije završio sa svojim radom, ali vjerujemo da je zbog Oxaja na maloj pauzi. Ajković je udarački dinamo u bendu Artan Lili, dok je Vuksanović frontmen beogradske Savane.

Oxajo u Vintage Industrial Baru/foto: Marko Lopac

U Vintageu su ispucali sve što su imali ili, još bolje naglasiti, sve ono što imaju objavljeno, ali i ono što će tek doći. Dario i Dukat voljeli su naglasiti da je nešto pjesma s prvog albuma, ali nisu se libili priznati da već imaju i dio repertoara za drugi album. Tako da smo čuli nekoliko neimenovanih pjesama koje nadolaze, jednu premijeru, ali i “Voz“ koja će se naći na drugom izdanju.

Ne bi bilo rokenrola da ne pukne koja žica na gitari, kao što se to dogodilo s Dukatovom tijekom “Puta“. Vuksanović u tom trenutku čavrlja s publikom, dok Dukat priznaje da u svojih 40 godina još nije naučio mijenjati žicu pa ju nosi u backstage na operaciju. Bend ubrzano razmišlja te u set ubacuje “MaMu“, možda i prije vremena, pošto je na njoj Dukatova gitara suvišna. Hit s Pesme za Evroviziju ima dodatnu silinu u liveu, prenoseći Dukatov glas u neke dimenzije koje ne mogu biti s ovog svijeta. U nekoliko navrata tijekom koncerta Dukat mora biti na tridesetak centimetara od mikrofona, inače bi Vintage doživio imploziju. Situacija sa žicom potrajala je nešto duže pa se Vuksanovićeva gitara našla u Dukatovim rukama kako bi otpjevao intermezzo poručivši da „ljubav nije navika“.

Oxajo u Vintage Industrial Baru/foto: Marko Lopac

Kada je napokon sve sjelo na svoje mjesto, a instrumenti se našli u pravim rukama, najnovija “Čekam ih“ oslobodila je svoj trip hop potencijal te zagolicala maštu. Koliko Oxajo može biti agilan i nadaren u onome što radi?

Raznovrsnost u tome da temeljni indie rock upetljaju s elektronikom najviše dolazi do izražaja na favoritu “Moje vreme“. Mračnjačka, artikulirana, s ponekim uporištem u glazbenoj povijesti svijeta, izlazi iz Oxaja kao šamanska mantra koja traje bez prestanka. Nastavljaju s blurovski nastrojenom neimenovanom novom pjesmom u kojoj sam zapamtio stihove „ja bih krenuo kući“, koje Dukat ekspresionistički dostavlja.

Zaista nitko nije bio spreman krenuti kući pa smo na bisu dobili ponovljene “Put“, “MaMa“ i “Sijam“. Na posljednjoj su ugašena svjetla na pozornici, dok je publika sa svjetlima na mobitelima pokazala bendu put – ako sam na početku izvještaja istaknuo da se nešto kotrlja iza brda, sada je već svima postalo jasno koliko je Oxajo značajan u svom kratkom vijeku postojanja. Čekamo zakucavanje s albumom, a onda ćemo jasnije vidjeti razmjere onoga što nas čeka u ne tako dalekoj budućnosti.