Remi - Gola

Izvrstan ovitak dizajnirao je Branimir Kolarek Badcat

Nastupni solo album Mirele Priselac Remi izmiče lakoći žanrovskog etiketiranja već na prvim taktovima, što je zapravo i njegova najtočnija definicija: to je unutarnji monolog autorice koja je odlučila maknuti sve posrednike između sebe i pjesme

Mirela Priselac Remi / Foto: Kristijan Smok

Dok je u svjetskoj diskografiji uobičajen iskorak vokalnih solista pojedinih bendova u solo projekte kako bi zadovoljili vlastite autorske aspiracije ili bi jednostavno potražili ventil od standardnoga bendovskog ekosistema, na ovim prostorima pjevači(ce) uglavnom kreću sa solističkom karijerom tek nakon odlaska iz benda ili nakon što se bend rasformira.

Ipak, imamo i drukčijih slučajeva. Željko Bebek snimio je ne pretjerano upečatljiv solo-prvijenac Skoro da smo isti, no uspjeh singla “Jabuke i vino” u duetu sa Zanom Nimani upućivao je na izlazna vrata iz Bijelog dugmeta. Mile Kekin rastao se od ostatka Hladnog piva nakon dva solo-albuma i, poput Bebeka, započeo je uspješnu solo-karijeru.

Goran Bare je paralelno s uzletom Majki objavio album narodnjačke zaje*ancije kao Hali Gali Halid, a kasnije je on dao šut-kartu Majkama iz svoje karijere. Pseudonim ima i Saša Antić iz TBF-a: kao Alejuandro Buendija snimio je tri albuma (i još valjda 333 suradnje , no matični bend jezdi i dalje.

Pravila, očito nema: svatko je od njih osjetio da svoje vokalne performanse može udružiti i s nekim drugim ljudima te u novim suodnosima preoblikovati svoje glasove. U tom smislu Mirela Priselac Remi nije izuzetak. Koautorica gotovo cjelokupnog materijala prvijenca joj Gola napravila je interpretativno i glazbeno odmak od matičnog joj Elementala. Na tekstualnoj ravni, premda je riječ o klasičnome ženskom albumu, osjeća donekle se ipak prepoznatljiv Elementalov prkos i otpor, tako i skladba “Januar” nije otpjevana u ich-formi, nego iz kolektivnog ugla, kao što je dobar dio repertoara Elementala. Štoviše, na albumu je sudjelovao dio benda, uključujući njezinoga glavnog suradnika Shota.

Ipak, osim obrade skladbe “Mesec je sam plovio” sa soundtracka filma Crna Marija koju je napisao Srđan Jul, a u originalu otpjevala Snežana Jandrlić koja je u Suncokretu udvajala vokale s Borom Đorđevićem, sve ostale pjesme Remi potpisuje s Erolom Zejnilovićem, također iz Elementala.

Remi

No, tu negdje i prestaju čvrste konekcije s bendom. Remi se predstavlja u standardnoj pjevačkoj roli gdje njezin izvrstan glas neće biti uglavnom interpretator stihova, nego i obratno: stihovi su prilika da njezin glas raširi svoje horizonte. U tome svakako neće odmoći umirujuća produkcija Edija Cukerića koja, sukladno imenu albuma, ogoljeva njezin izraz. Tako je glazbena podloga diskretna, nježna, a stavovi se rafalno projiciraju kroz stihove.

Ipak, album sadrži ne samo skladbe koje veličaju žensku samosvijest i ulogu u društvu, nego ukazuju i na različite uloge u različitim odnosima, partnerskim, majčinskim, prijateljskim… Možda izbor covera (na ovom albumu zove se “Mjesec”) nije posljedica samo osobnog izbora, nego se željela obraditi baš neka tema iz filma. Jer, skladbe s njezinog prvijenca imaju filmski noir ugođaj i cijeli bi album mogao biti efektno udružen s nekim celuloidnim uratkom.

Album izmiče lakoći žanrovskog etiketiranja već na prvim taktovima, što je zapravo i njegova najtočnija definicija: to je unutarnji monolog autorice koja je odlučila maknuti sve posrednike između sebe i pjesme. U nekoliko trenutaka album gotovo prelazi u performativnu intimnost: ne u smislu teatralnosti, nego u smislu svjesnog izlaganja ranjivosti. No Remi ne pada u zamku samoterapijske estetike koja je postala česta u suvremenom popu. Ona zadržava distancu dovoljno dugo da emocija ne postane dekoracija nego materijal.

Njezina pozicija nije jednostavna – pridružuje se djelomično ženskome kantautorskom valu iz drukčije pozicije i neminovno je da će plovidba glazbenim vodama koje mreškaju Sara Renar, Mary May, Barbara Munjas, Nina Romić, Irena Žlić i druge Remi priskrbiti i drukčiju percepciju.

U to ne treba sumnjati i to već od pakiranja – ovitak Branimira Kolareka Badcata jedan je od ponajboljih albumskih covera ikad napravljenih na hrvatskom tržištu. Glazba koja se polako uvlači u slušatelja drugi je veliki adut i zahtijeva albumsko višekratno slušanje. A najzanimljiviji trenuci albuma događaju se kad njezin glas ne pokušava biti poruka, nego ostaje samo glas – ranjiv, ponekad nesiguran, ponekad rezigniran. U tim fragmentima Gola prestaje biti “solo projekt” i postaje gotovo dnevnički zapis bez naknadne uredničke i produkcijske intervencije.