Apoteka – Apoteka

Nora Kostelnik Pogačnik

Album Apoteka je konceptualno zaokružena cjelina

Debitantski album benda Apoteka pokazuje hrabro kombiniranje različitih žanrova, od progresivnog rocka do elektra

Apoteka / Foto: Antonio Golub

Apoteka je debitantski album istoimenog benda, koji u svojem zvuku kombinira progresivni rock i grunge s elementima stonera. Ovaj je album još jedno u nizu novih izdanja koje potpisuje JeboTon, koji sad već ima zaista raznoliku žanrovsku paletu bendova! Bend Apoteka je osnovana 2024. godine, a čine ga članovi bendova (također JeboTonaca) Prazna lepinja i Segment: Franjo Heršak (gitara, autor tekstova), Luka Šantić (bubanj), Adrian Jug (bas), Denis Glogović (gitara), Jakob Filić (klavijature) i Tomislav Cvitan (vokal, autor tekstova).

Apoteka je konceptualno zaokružena cjelina, što se vidi (to jest, čuje) od samog okvira albuma – elektro intra “Zora“ i outra “Sumrak“, između kojih je šest singlova u gore navedenoj kombinaciji žanrova. Kratki podsjetnik na tu vrstu zvuka dogodi se u uvodu “Vjetrova“, u početnoj melodiji gitare s elektro efektima te u predzadnjoj “Mreža“, koja izgovaranjem brojeva 1, 9, 2, 1, 6, 8, 1, 1 pomalo djeluje kao neki glazbeni performans. Čini se kao da su odjeci elektro dijelova i efekata češći i jači što su pjesme bliže intru i outru. Pokušala sam odgonetnuti i koja je funkcija tog elektro okvira, posve kontrastnog ostatku albuma. Mislim da bi najbolje objašnjenje bilo kako nam je Apoteka htjela dokazati da elektro dijelovima može dobiti jednaku snagu kao i snažnim riffovima u ostatku albuma. To im je, zapravo, baš dobro uspjelo!

Naslovi pjesama također većinski konceptualno osmišljeni. Osim što se sastoje od jedne, kratke riječi, većina njih u naslovu nosi doba dana ili neku prirodnu pojavu, pa tako imamo priliku čuti pjesme od gore navedene zore i sumraka do mraka, vjetrova i neba. Zanimljiv kontrast čini snažan, moćan zvuk glazbene podloge s takvim, pomalo poetičnim naslovima. A opisuje li glazba naslove pjesama ili ne, teško je reći, u svakom slučaju ih ne opisuje očito, banalno niti doslovno.

Nakon početnog instrumentala koji nas uvodi u album, slijedi nešto što, s obzirom na te prve 54 sekunde intra svakako nismo očekivali. Od prvih taktova singla “Alat“, koji s introm dijeli jedino melodiju koju snažni gitarski riff preuzima od elektro matrice, jasne su glavne karakteristike zvuka Apoteke (i Apoteke) – neprekinuti teški, mračni ugođaj, repetitivni riffovi koji nakon nekog vremena djeluju psihodelično te jedan neprofinjeni, gotovo sirovi zvuk, koji se u zadnji čas zauzda da ne postane posve grub.

“Alat“ nas uvodi u priču dugim, ponavljajućim uvodom, u kojem melodija s početka albuma u dionici gitare poprima pomalo folk prizvuk, ali u nekoj žestokoj varijanti. Takvi mali trenutci upliva i neke druge glazbene sfere jedna su od najboljih komponenti na cijelom albumu, pomalo iznenađujući, ali dobro uklopljeni u cjelinu pjesme. Kasnije, kad napokon dočekamo i glasove, folk prizvuku pridonose i suptilna, kratkotrajna višeglasja u kvartama.

Apoteka

Čini mi se da često govorim o tome kako dužina uskraćuje efektnost, a i uspješnost pjesme. Ali, da ne ispadne to kao floskula bez pokrića, nije to uvijek slučaj. Mislim da je stvar u tome ponavlja li se prečesto materijal koji se ranije već puno puta čuo, pa se tijekom ponavljanja nekako izlizao ili se, s druge strane, slušatelju nudi nešto novo i zanimljivo, možda barem varirano. Zato mislim da Apoteci nisu preduge pjesme, nego njihovi uvodi, prije pojave vokala. Osim spomenute repetitivnosti, slušatelja, vjerujem, počinje frustrirati kad je u glavi par puta izbrojao 1, 2, 3, 4, a nakon toga je – umjesto očekivanog ulaska vokala – dočekao novi krug instrumentala. Psihologija glazbe vjerojatno bi to povezala s teorijom očekivanja, tako da Apoteci svakako ide plus za nepredvidljivost! Zato mi je album bolje sjeo nakon drugog i narednih slušanja nego što je to bio u početku. Iako su duljina uvoda i pjesama obilježja žanrova koji opisuju bend (osobito progresivnog rocka i onih koji blago dotiču sferu metala) i njima se pokazuje pjevačko-sviračka virtuoznost (koja svakako ne izostaje kod Apoteke!), pitanje je na koji se način se takva obilježja realiziraju. U pjesmi “Alat“ tom realizacijom nisam bila preoduševljena, dok je pjesma “Nebo“ to odlično izbalansirala te svojom kompaktnijom strukturom i dinamičkom gradacijom koja osvježuje inače sličnu glazbenu podlogu ispala jedna od najuspjelijih na albumu. Na sličan je način postignut balans u pjesmi “Kraj“, u kojoj se vokal i gitare izmjenjuju kao ravnopravni sudionici pjesme, odnosno glazba više ne služi većinski kao podloga i pratnja pjevanju. Jedno od najefektnijih mjesta na albumu svakako je i pauza prije refrena ove pjesme. Takvu pauzu upotrijebili su i u pjesmi “Mrak“, ali prije instrumentala. Još trenutaka u kojem se Apoteka poigrava s očekivanjima slušatelja!

Uz dugačke uvode u pjesme u prvom slušanju malo su me odbili i nekonkretni, apstraktni tekstovi kojima je teže odrediti temu, osim unutarnjih promišljanja i previranja te indirektnog, egzistencijalnog nezadovoljstva izrečenog kroz simboliku. Nije mi ostalo baš puno od tih tekstova ni nakon narednog slušanja, kao da je sve skupa malo apotekarski, na sigurnoj udaljenosti od onih pravih emocija od krvi i mesa. Zanimljivo, jer inače je Apoteka opisivana kao ona prva, čak nedorađena iskrenost, a meni se ta iskrenost u tekstovima toliko ne očituje, kao da je naizgled isplovila pod krinkom glazbene sirovosti, iako među njima ipak postoji jasna razlika. Ili samo preferiram direktni, a ne preneseni bunt, who knows!

S druge strane, aranžmani na cijelom albumu dosta su minimalistički, što stvara zanimljiv kontrast s tekstovima i spašava Apoteku od pretjerivanja. Pjesme su, svaka zasebno, ali i povezano, sastavljene kao fragmenti jednog zvučnog kolaža – oblika koji tako slični, ali nikad posve isti, stvaraju jedan glazbeni pejzaž. Minimalizam Apoteka postiže obično jednim odabranim riffom koji nas prati kroz gotovo cijelu pjesmu. Zanimljivo je kako su ti riffovi u svim pjesmama ugođajem vrlo slični i očito je da se nalaze na istoj konceptualnoj cjelini. Svaki od njih barem je malo obojen nekom svojom nijansom zbog koje se razlikuje od drugih. Među svim tim riffovima najviše mi se svidio onaj u bas gitari na pjesmi “Mrak“, koji stvara još tamniju boju i, sukladno naslovu, mračniju atmosferu albumu (ako je to uopće bilo moguće). Onoliko koliko je uspješnosti pjesme “Mrak“ pridonijela ta mračna boja i gradacija postepenog uključivanja instrumenata, toliko joj je odmoglo odgađanje kraja pjesme, zbog kojeg se stvori sličan učinak kao onaj s početka, uz preduge uvode. Unatoč tome, ova je pjesma jedna od najmoćnijih na albumu, a glazbom i tekstom (i, dakako, naslovom) pravi je primjer temeljne odrednice ugođaja i zvuka Apoteke – mraka.

Debitantski album benda Apoteka pokazuje hrabro kombiniranje različitih žanrova, od progresivnog rocka do elektra. Unatoč nekonkretnosti tekstova i razvučenim uvodima, bend uspijeva izgraditi prepoznatljivu atmosferu mračnog, hipnotičkog zvuka koji posebno dolazi do izražaja kroz minimalističke aranžmane i moćne riffove. Apoteka nije album koji se otkriva na prvo slušanje, jer je u čestom ponavljanju elemenata lako isprva zaobići one detalje koji ocrtavaju konceptualnu promišljenost i podižu kvalitetu albuma. Apoteka ostavlja dojam benda čiji snažni zvuk, pretpostavljam, uživo zvuči još moćnije, a s obzirom na to da su tek na početku svoga djelovanja, vjerujem i da ćemo imati priliku sve češće slušati ih uživo.