Vjekoslava Huljić: „Svako srce ima neku svoju Balkansku ulicu“

Pisanje je neprestano izazivanje i vabljenje muza. A muze su prevrtljive, borimo se biti u njihovoj milosti

Najčešći atribut kojeg ćete pročitati uz ime Vjekoslave Huljić je “samozatajna”. Iako nije nepoznato lice na javnim i društvenim događanjima, ova autorica, književnica i ovogodišnja dobitnica nagrade Hrvatskog društva skladatelja, drži se, kako kaže, meridijanima daleko od svjetala reflektora i društvenih mreža.
“Prevelika eksponiranost bila bi u suprotnosti s mojim bićem. Isto tako s oazom mira i kreativnosti koja mi je potrebna za stvaranje. Baš zato što sam sa svih strana okružena glazbom, klavirima, sviranjem i pjevanjem, potreban mi je bijeg u moju samoću pisanja, koju dijelimo moje pero i ja”, objašnjava Vjekoslava. Znamo li da je zbog pisanja napustila diplomu pravnice, nije teško pogoditi što Vjekoslavu Huljić vodi i pogoni kroz život – čak i letimičan pogled na ovaj intervju otkriva da su najčešće spominjane riječi “pisanje”, “stvaranje”, “olovka” i “riječi”. Brojka od 719 trenutno prijavljenih djela u bazi HDS ZAMP-a svrstava je među najplodnije domaće autore.

U razgovoru povodom važnog priznanja HDS-a, otkriva više o svojoj, više od četiri desetljeća dugoj kreativnoj karijeri, inspiraciji, kreativnim procesima i rutinama te razlici između stvaralačkih “prečaca i pravaca”…

Možete li se prisjetiti svoje prve objavljene pjesme? Kako je ocjenjujete iz današnje perspektive?

Mislim da je to bila ”Ne brini ništa, ne razbijaj glavu”, koju je izveo Dalmatinski magazin, koji je poslije postao Magazin, na Zagrebfestu 1981. godine. To je bilo samo uhodavanje, zapravo rijetko se i sjetim te pjesme. Možda me za nju veže samo neka meka sjeta rane mladosti.

Zavidite li ponekad mlađoj, “autorski nevinijoj” sebi i nekim rješenjima koje biste danas, kao iskusna i zrelija autorica, možda i otpisali?

Sve ima svoj razlog, i svoj put, i svoje vrijeme. Život te izgrađuje, dao ti je četiri strane svijeta da se okrećeš prema njima i onu petu stranu, srca, koja je moj vodič. Ne razmišljam o tome da sam trebala nešto napisati drukčije. Možda… Ali svaka je pjesma bila korak prema ovom sad i možda je trebala biti baš takva. 

Unatoč diplomi Pravnog fakulteta i položenom pravosudnom ispitu, ipak se odlučujete za drugačiji put i autorsku karijeru. Kako su na tu odluku reagirali vaši roditelji, koliko je hrabrosti bilo potrebno za tu odluku?

Nije riječ o hrabrosti. To je za mene bila jednostavna i laka odluka, prirodna. A i moji roditelji nisu pravili nikakvu famu oko toga. Znali su kako dišem jer sam pisala od malena. Pisanje je moj prirodni put, i to sam znala od početka. Zakoni srca nadglasali su one papirnate. Nije mi žao što sam studirala pravo i položila pravosudni ispit. Svako znanje je bogatstvo. Ali pravo je bogatstvo živjeti i raditi ono što voliš, i ono za što si rođen. 

Svoje autorsko sazrijevanje u pop muzici započeli ste s grupom Magazin, u postavi s Ljiljanom Nikolovskom. Kako je taj bend izgledao u kontekstu tadašnje scene, pogotovo s obzirom na njihov intenzivan radni tempo?

Trebalo je doživjeti to vrijeme, kad je grupa Magazin s Nikolovskom bila apsolutno najpopularnija u cijeloj bivšoj državi, s rasprodanim turnejama i koncertima, s pjesmama koje su žarile i palile, koje su lansirale specifičan stil Magazina, prepoznatljiv karakter, nostalgičnost, mekoću i toplinu duše. Gradili su specifičan pop zvuk, pop pandan pastirskom rocku Bijelog dugmeta, ili rokerskom zvuku Bajage i Instruktora. Za mene, tada tek početnicu, pravi izazov za pisanje tekstova, za prve korake.

Iz tog vremena ostali su brojni evergreeni koji su i dalje nezaobilazna mjesta u radijskom eteru i na zabavama i tulumima. Zbog čega, po vašem mišljenju, pjesme iz tog doba pokazuju takvu žilavost i izdržljivost?

Najvažnija je emocija, ona je neuništiva. To je, recimo, priča o ”Balkanskoj ulici”. Pitaš se je li istina, je li se stvarno dogodilo, postoji li On i njegova curica s jamicama na licu, koje Nju grizu za srce? Svaki grad ima neku svoju „balkansku ulicu“. Svako srce ima neku svoju „balkansku ulicu“, u kojoj cvjetaju ruže ili padaju kiše. To je priča, a priče se pričaju i ne zaboravljaju. Kad je čujem, ponekad i ja pomislim da sam posudila nečiju priču. Zapravo, pjesnik i posuđuje emocije, stanja, osjećaje. Ljudsko je srce riznica osjećaja, a oni su tkivo za pjesmu. To su priče koje su iskrene i slikovite, tako da možeš zamisliti mali film pred očima. Ulice gube imena, ali priče i dalje žive. 

Možete li približiti svoj kreativni proces i suradnju na pjesmama s Tončijem? Postoji li neka ustaljena metoda, započinjete li svoj svoj rad na neku zadanu melodijsku liniju ili se glazba prilagođava vašim tekstualnim idejama?

Naš stvaralački proces pomalo je neobičan drugima, ali nama je već ustaljen. Tonči napiše melodiju, koja nosi određenu emociju, koja mi daje nekakav stvaralački impuls. Saslušam je i zapišem sebi metriku. Naravno, to je okvir kojeg se trebam držati, ali ponekad se stavi neki slog, ili stih više, ako dobro leži u pjesmi. To je okvir za riječi, za emocije, za puno toga što mora stati u malo. Trebaš reći sve u to malo riječi. Nije uvijek jednostavno, jer riječi lete i navaljuju, pa se trebam obuzdati. Obično mi ne nedostaje riječi, samo treba naći prave. Bacaš mrežu na riječi, uloviš svašta, izabereš one prave. I raditi u tišini, jer tišina najjači je glas. Tišine su mi blagotvorne, jer sam okružena zvukovima i glazbom. I uvijek nabacujem puno toga što mi prolazi kroz glavu. Pišem i križam dok ne budem zadovoljna. Zapravo, dok oboje ne budemo zadovoljni. A u tom kreativnom procesu ne mislimo uvijek isto. On je pragmatičniji, ja sam poeta. Ne dam da makne nešto za što mi osjećaj govori da je dobro i borim se za to. Ali, kad pogodim riječi, osmijeh na licima kaže – to je to. 

Na koji način “krotite” metriku hrvatskoj jezika, koliko naš jezik, u odnosu na recimo engleski, sputava, a koliko oslobađa u kontekstu pisanja za pop glazbu?

Navikla sam na čari hrvatskog jezika. Moraš biti krotitelj riječi i metrike, da. Treba postići pjevnost i melodioznost, a riječi znaju biti često ćoškaste, ali u tome je izazov i ljepota. Pobijediti riječi, ali i pustiti riječi da pobijede, kako bi pjesma koju pustiš poletjela.

Kako u svojim tekstovima pomirujete svoj senzibilitet za poeziju i “zakonitosti” pop i radijskog formata?

Tonči mi kaže ponekad – moraš biti krvnik prema svojim riječima. Jer, treba poštivati metriku, maknuti neki višak, a ja se baš uhvatim za taj višak… Ali uvijek prepozna kad su prave riječi na pravom mjestu. I, onako nestrpljiv, kaže, kad mu čitam varijante teksta…. Ajde odmah na ono zadnje što si napisala. Jer ja nabacujem stihove na papir dok ne dođem do najboljih, a to su obično oni posljednji do kojih dođeš. Ali najljepše je kad se stihovi odmah dogode, kad ti ih duša odmah smjesti, koji gađaju, i znaš – to je to. Znamo se i jako zabaviti i nasmijati, osobito kad pišem za Madre Badessu. Taj prostor koji oslikava malog čovjeka i njegove mudrosti igralište je za moje pero. Tu se mogu najviše otkačiti.

U milosti muza

Imate li svoje radno vrijeme, kako u praksi izgleda vaš kreativni rad?

Kako kad. Nekad se danima zakopam i radim, i to se odnosi ne samo na tekstove, nego i kad pišem knjige. Najvažnije mi je da sjednem i pišem, bez obzira na to imam li ideju, ili nemam. Nekako se u tom procesu rada muze pojave, ako ih i nije bilo. Pisanje je neprestano izazivanje i vabljenje muza. A muze su prevrtljive, borimo se biti u njihovoj milosti. Biti u milosti muza san je svakog umjetnika. Imam mnogo obaveza, kao i svi, ali moje pero je privilegirano i uvijek nalazim vremena za njega. Stihove pišem isključivo na papiru, starinski, u svoje bilježnice, ili na prvi papir koji dohvatim, ako mi sine ideja. Ako vozim, stanem i snimim na mobitel. Jedino knjige pišem na kompjuteru.

Koliko je za uspjeh pjesme važan njen naslov? Primjećujete li da su pjesme koje u sebi sadrže fraze iz svakodnevnog govora i životnih situacija uspješnije kod publike od ovih “drugih”?

Kao što glazba nosi određenu emociju, nose je i riječi. Za uho se često zalijepi neki pojam, sklop riječi, rečenica, a ne naslov. Nije naslov presudan. Često se pjesma pamti po nekom stihu, a ne po naslovu. Pjesma ”Nisan ja za te” ustvari je ”Dvaput san umra”, a pjesmu ”Da je slađe zaspati” svi znaju kao ”Ide mi u životu”. Isto kao što je pjesma sazdana od emocija svake vrste, od čitavog akvarela osjećaja i situacija u kojima su se svi nalazili, tako su i riječi svima bliske, riječi koje su svima „pred nosom“ prijemčive za uho. Naravno, spretnošću autora mogu postati hitoidne, ne možeš ih samo tako lijepiti. Volim uhvatiti taj svakodnevni govor, ali isto tako umetnuti metaforu, ili kovanicu svojstvenu mom rukopisu.

U kolikoj mjeri tekst i poruku pjesme prilagođavate osobnosti izvođača? Pazite li kome stavljate koje riječi u usta i razgovarate li s izvođačima o njihovom trenutku u životu prije nego što im ponudite tekst?

Obično znam za koga pišem. Emociji pjesme dodajem senzibilitet izvođača, njegovu sugestivnost i ekspresiju. Uvučem se u kožu izvođača i nastojim izvući najbolje za svakoga, a naravno i za publiku. Nekad ima i smiješnih situacija, kad me pitaju kako mogu napisati muški tekst. Zanimljivo je biti u muškoj koži, ali emocija nema spol. Iako, ponekad iste stihove drugačije iznese muškarac, nego žena. Naprimjer, stihovi Dvaput san umra sigurno uvjerljivije, i moćnije, i prirodnije zvuče, nego da ih pjeva žena, Dvaput san umrla.

Kao autorica ste nekoliko puta nastupili na Euroviziji – što je potrebno za uspjeh pjesme na širem, europskom tržištu? Postoji li neka zajednička nit u vašim eurovizijskim tekstovima i koliko ste se kao autorica morali prilagoditi tom specifičnom glazbenom okruženju?

Već je puno vremena prošlo i u međuvremenu se Eurosong jako promijenio. Sad sliči nekom akrobatu koji žonglira zvukovima, svjetlosnim efektima i svakojakim čudima, i modnim, i drugim krikovima. Naravno da je vizualni nastup važan, ali ja uvijek čekam pjesmu. Emociju. Ritam. Nešto što te ponese, da se naježiš. Nije važno je li pjesma brza, ili balada. Uvijek sam se prilagođavala emociji i nastojala da taj suživot melodije i riječi bude neka sretna simbioza. Nešto neponovljivo što sam doživjela na Eurosongu bila je totalna ludnica oko Doris i ”Marije Magdalene”. Sve je teže predviđati što će proći i na koju će pjesmu tipovati i žiri, i publika. Kao da je Eurosong, tako kaotičan, odraz kaosa u svijetu. Ali ima biti da ljudi vole taj kaos. Ostaje nada da se i u kaosu nešto dobro rodi.

Kako je izgledala suradnja s Oliverom na pjesmi “Dva put san umra”, možete li se prisjetiti nastanka te pjesme?

Trebala sam napisati tekst za Magazin. Glazba je postojala. Hodala sam po kući, radeći s Tončijem i govorila mu stihove koji su mi padali na pamet. Odjednom mi je sinuo refren, ali muški. Zašto muški? Ne znam. Pogledali smo se i nasmijali. To je to, ali ne za pjevačicu. Sjećam se, Tonči je odmah nazvao Zdenka Runjića, kako je uvijek volio s njim komentirati pjesme i razgovarati o glazbi. Čim je čuo refren, Zdenko je rekao da to mora otpjevati Oliver. Sutradan me je Oliver nazvao i samo upitao: „Vjeko, je li mi čuvaš pismu?“ I, eto, otpjevao je te stihove za vječnost. Kao i pjesmu ”Samo navika”, s Magazinom. Kad bi mu se pjesma svidjela, s guštom bi je otpjevao. Nije ga trebalo nagovarati.

“Samo navika” je, recimo, jedna od onih “tihih favorita”, pjesma koja tek danas dolazi u fokus publike, ali i glazbenih “šufištika”. Postoje li još neke pjesme, pogotovo iz devedesetih i ranih 2000-ih, za koje smatrate da bolje prolaze danas nego tada?

Uvjeravam se svaki dan u to, kako pjesme od prije dvadeset i više godina, dobivaju novi život i nove slušatelje, od kojih mnogi u vrijeme nastanka tih pjesama nisu ni bili rođeni. Osobito pjesme Magazina, npr. ”Ljube se dobri, loši, zli” ili ”Dani su bez broja”. Ili Mineina ”Rano”. Pjesme koje je pjevala Jelena, koje možda nisu bile njezin forte tih godina, sada su ultimativni hitovi, poput ”Proroka”, ”Da li znaš da te ne volim”, ”Nebo boje moje ljubavi”, ”Ne tiče me se”… A da ne govorim o pjesmama ”Suze biserne”, ili ”Minut srca tvog”, ”Opijum”, ”Ti si mi sve”… I onda su bile hitovi, a i danas su. Mislim da su te pjesme zadržale svježinu i glazbom, i tekstom, i preživjele godine, i glazbene tople i hladne struje. Nove ih generacije otkrivaju i daju im novi senzibilitet.

Jedan od rijetkih koautora tekstova uz vas je Petar Grašo. Kako izgleda vaša kreativna suradnja i razmjena ideja na pjesmama, na koji način se nadopunjujete pri pisanju tekstova?

S Petrom surađujem od početka njegove karijere. Sjajan je autor i ima jedan poseban senzibilitet, specifičan glazbeni i tekstualni rukopis. Radili smo puno tekstova zajedno, nadopunjujući se. Za ”Ljubav pozlati sve” uradio je glazbu, a ja riječi. Tonči, on i ja znamo sjesti i brusiti pjesmu, sve dok nismo zadovoljni, dok sve troje ne osjetimo onaj trenutak da je to to. Ta je interakcija i zabavna, i zahtjevna. Zbog brojnih koncerata jedva stiže i pisati, pa ga nas dvoje poguramo. Često imam dobar dio teksta, u koji se on spretno ubaci i doda ono nešto svoje. On je takav songwriter da mu ne treba nitko, ali, eto, nekad smo zajedno jači.  

Tonči je jednom izjavio kako je “dobra kritika loša za posao” – kako vi razmišljate po tom pitanju? Smatrate li da se u domaćoj glazbenoj industriji komercijalni uspjeh još uvijek “kažnjava”, odnosno zašto je uspjeh kod publike u određenoj mjeri još uvijek tabu među glazbenicima?

Nema tu filozofije. Pjesma je da se pjeva, da živi, da diše, da rasvijetli trenutke života, da te ponese, da te pogodi, da joj se vraćaš, ili ne vraćaš. Pjesmu pustiš među ljude, pa se primi, ili ne primi. Pjesma je zbog ljudi. Kad ljudi zagrle pjesmu i zavole je, to je uspjeh. Pjesma živi svoj život, neovisno o kritikama. A može biti miljenica i kritike, i publike.

Jeste li isprobali neki od alata umjetne inteligencije pri izradi glazbe, što mislite o korištenju ChatGPT-ja pri pisanju tekstova ili probijanju kreativne blokade? Kako će (i može li) AI utjecati na (nove) generacije tekstopisaca i glazbenih autora?

Oslanjam se samo na svoju olovku i svoje ja. Tu sam staromodna. Uz sve dobre strane umjetne inteligencije, ona nikad neće biti stanište za dušu. Ona je duša u pokušaju. A ja sam vjerna dobrim starim muzama, ma koliko bile prevrtljive. Vjerujem da će biti uz mene.

Ovogodišnja ste dobitnica Nagrade HDS-a Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe. Koliko vam znači to priznanje struke, odnosno vaših kolega autora?

Lijepo je to. Zahvalna sam na svakoj iskrenoj podršci. Sve ove godine nastojala sam imati svoje prepoznatljivo pismo. Volim metafore, volim nešto reći kako nitko nikad nije. Ponekad su zbog toga različito tumačili moje stihove. Kako sam napisala… s kamenjen i s cvićen isto je, naučiš se odat s oboje. Kada pjesma odleti među ljude, ili krilima pomiluje i uhvati se za srce i za uho, ili samo očeše krilima. Uvijek sam pjesme odijevala u nekakvo ljudsko ruho, davala im emocije u kojima su se svi mogli prepoznati. Kad ih čuju, da pomisle – pa tako je bilo meni. To sam ja proživio, to je moja priča. Uvijek tražim način da nešto kažem drukčije, na svoj način, i da me prepoznaju upravo po tome. Uvijek me je u pisanju vodila neka providenca. Velik se broj tih pjesama udomaćio u narodu. Dobio ljubav publike. Valjda je i struka to prepoznala. Možda su se i moji kolege u nekim momentima života radovali, tugovali i družili s tim pjesmama. Možda i ne znajući da su moje.

Na čemu trenutno radite?

Uvijek me nešto čeka, ili pjesma, ili knjiga. Ne nedostaje mi izazova. Upravo mi je izašla knjiga Tajna nestale djece. Sad će i reizdanje romana La Petite Marie. Radim s mojom Hanom na pjesmama za djecu. I pjesme za naše izvođače, trenutačno za Melodije Jadrana. Ostajemo vjerni našim pjevačima, i posla je puno, i svakom treba pronaći najbolje, pa i nemam želju raditi s nekim novim. A iskreno, nemam ni vremena. Vrijeme je dragocjenost koja svakim danom ima veću vrijednost.  

Postoji li neki savjet za kojeg mislite da ga vrijedi prenijeti mlađim generacijama autora, pogotovo tekstopisaca?

Budite svoji. Budite originalni. I imajte na umu i pri srcu misao da je emocija ta koja ostaje. Možda je AI prečac, ali emocija je pravac. Nema te umjetno inteligentne tvorevine koja može parirati duši. Nadam se da je još uvijek nismo izgubili.