Hrvatska nikad nije znala držati politiku i glazbu na pristojnoj udaljenosti. Premda postoje razdoblja netaknutosti, kod nas se one ne susreću slučajno, nego žive u nemiroljubivoj aktivnoj koegzistenciji. Politika i glazba nekad se međusobno hrane, nekad iscrpljuju, a najčešće koriste jedna drugu kao prečac do emocije

Eurosong 2026., pozornica / foto: ORF

Eurosong se posljednjih nekoliko godina definitivno potvrdio kao geostrateška manifestacija koja vješto koristi javno mnijenje, produkcijski show i, dakako, glazbu. Na neki način je Eurosong blještava preslika onoga što se događa u većini europskih zemalja, pa tako i u Hrvatskoj koja nikad nije znala držati politiku i glazbu na pristojnoj udaljenosti. Premda postoje razdoblja netaknutosti, kod nas se one ne susreću slučajno, nego žive u nemiroljubivoj aktivnoj koegzistenciji. Nekad se međusobno hrane, nekad iscrpljuju, a najčešće koriste jedna drugu kao prečac do emocije. Barem si tako utvaraju. Zato u Hrvatskoj koncert može biti stavljen na mitološko prijestolje, valuta s kojom će se vlast potkusurivati i događaj o kome se snimaju filmovi s intencijom da završi u enciklopedijama i u obveznome školskom gradivu.

To se, dakako, vidi na slučaju Thompsona, koji je već odavno prerastao kategoriju estradnog izvođača. Thompson je, zapravo, društveni ritual. Njegovi koncerti funkcioniraju kao emocionalna potvrda pripadnosti, gotovo kao politički skup bez formalne stranke. Zato se oko njega uvijek vodi ista borba: jedni ga vide kao glas domoljublja i identiteta, drugi kao simbol ideološke tvrdoglavosti i nerazriješenog odnosa prema prošlosti. I jedni i drugi pritom često zaboravljaju da upravo konstantnim političkim tumačenjem dodatno učvršćuju njegov status. Thompson je postao važan upravo zato što ga politika nikad nije pustila da bude samo pjevač.

No hrvatska priča o glazbi i politici puno je šira od Thompsona, iako to možda medijski ne djeluje tako. Ona uključuje cijeli niz izvođača koji su u nekom trenutku postali simboli društvenih tabora, generacija ili političkih raspoloženja. Hladno pivo, primjerice, godinama je predstavljalo urbani glas Hrvatske koja je željela biti ironična, skeptična prema autoritetima i distancirana od velikih nacionalnih mitova. Mile Kekin je i u privatnim i u glazbenim istupima pokazao da nastavlja tu tradiciju javne kritike. (Post)domoljubna glazba može izazvati polemiku, ali ironična glazba izaziva nervozu jer razbija sigurnost jednostavnih identiteta.

Sličnu poziciju imao je i Let 3, vjerojatno najvažniji primjer hrvatskog benda koji je politiku pretvorio u performans, a performans u politički komentar. Kad su izašli na Eurosong, dio Hrvatske ih je slavio kao dokaz kreativne slobode, a drugi dio doživio kao nacionalnu sramotu. No, ne moraju imati pjesmu da ih se tako doživi. Dovoljno je bilo da Prlja na svom X-profilu objavi fotografiju fritula i napiše „Neka se dečki naviknu” pa da postanu nepoželjni u dijelu Dalmacije do te mjere da im nije mogla biti jamčena sigurnost. Upravo je to bit hrvatskog odnosa prema glazbi: izvođač vrlo brzo može prestati biti estetsko pitanje i postaje test političkog (nacionalnog ili regionalnog)  identiteta.

Prlja je svojedobno postao crna ovca u dijelu Dalmacije

Mišo Kovač također nikad nije bio samo estradna zvijezda. On je bio simbol narodne emocije, tvrdoglave muškosti i dalmatinskog temperamenta, kako u Jugoslaviji, tako i u Hrvatskoj. Političari ga zato vole spominjati jer preko njega pokušavaju pokazati da razumiju „obične ljude“. Kad političar spominje Mišu Kovača ili Olivera Dragojevića, on ne govori o glazbi nego šalje signal da pripada emocionalnom kodu većinske Hrvatske. U tome i jest politička vrijednost glazbe: ona omogućuje identifikaciju bez puno objašnjavanja.

S druge strane, Đorđe Balašević u Hrvatskoj je dugo imao gotovo paradoksalan status. Bio je jedan od rijetkih regionalnih izvođača kojeg je velik dio hrvatske publike osjećao „svojim“, unatoč svemu što je uslijedilo nakon raspada Jugoslavije. Upravo zato njegovo ime često izaziva nervozu kod dijela političke scene. Balašević nije bio problem zbog pjesama nego zbog simbolike zajedničkog kulturnog prostora, a slično je i s Bajagom. A hrvatska politika nikad nije do kraja odlučila želi li taj prostor zaboraviti ili ga potajno nastaviti koristiti.

U toj istoj zoni nalaze se i izvođači poput Dubioze Kolektiv, TBF-a ili Ede Maajke. To su glazbenici koji često ulaze u politički prostor komentirajući društvo. Ali u Hrvatskoj komentar vrlo brzo postane etiketa. Tko kritizira nacionalizam proglašava se „urbanim elitistom koji mrzi sve što je hrvatsko“, a tko pjeva o identitetu automatski postaje „zatucani desničar“. Prostor između gotovo da više ne postoji.

Posebno je zanimljivo kad glazbenici sami uđu u politiku. Hrvatska ima dugu tradiciju estrade koja pokušava prijeći u institucionalnu moć. Najpoznatiji je primjer Miroslav Škoro, čovjek koji je savršeno razumio koliko se politički kapital može izgraditi na glazbenoj prepoznatljivosti. Škoro nije morao prvo graditi ime u politici jer je već imao emocionalni odnos s publikom. Ljudi nisu glasali samo za program nego za osjećaj poznatosti. On je to razumio bolje od mnogih profesionalnih političara. Doduše, u politici se nije snašao kao u glazbi, sasvim suprotno.

Miroslav Škoro i Jakov Jozinović – između sabornice i pozornice

Tu su i manje očiti primjeri. Tomislav Ivčić bio je saborski zastupnik u Županijskom domu, a Kićo Slabinac i Davor Dretar Drele u Zastupničkom domu, kao i nekoliko drugih ljudi iz estradnog prostora koji su kroz godine shvatili da popularnost može postati politički resurs. U Hrvatskoj je granica između televizijske prepoznatljivosti i političke funkcije često vrlo tanka. To vrijedi i za pjevače i za voditelje i za zabavljače. Javna vidljivost postala je zamjena za političku infrastrukturu.

Zato hrvatska politika toliko voli glazbu. Glazba omogućuje ono što politika sama teško postiže: emociju bez objašnjenja. Pjesma odmah stvara osjećaj zajedništva. Refren daje ritam identitetu. U zemlji koja još uvijek snažno razmišlja kroz pripadnost, glazba je savršeno sredstvo političke komunikacije. Nije slučajno da političari vole dolaziti na koncerte, fotografirati se s izvođačima i pozivati se na pjesme. Time pokušavaju posuditi dio autentičnosti koju politika sama više nema.

Problem, međutim , može nastati u trenucima kad glazba prestane biti kultura i postane samo politički alat. Tad pjesma služi kao zamjena za argument. Hrvatska sezonski upada upravo u tu zamku. Umjesto da glazba bude prostor slobode, ona postaje teren dokazivanja pripadnosti. Tko sluša „krive“ izvođače, postaje sumnjiv; tko sluša „prave“, dobiva simbolički certifikat zajednice.

I upravo zato je hrvatski odnos prema glazbi toliko napet. Ovdje se ne raspravlja samo o melodiji nego o identitetu. Thompson nije samo pjevač, Hladno pivo nije samo bend, Let 3 nije samo spektakl, Oliver nije samo nostalgija, a Škoro nije samo političar koji zna pjevati. Svi oni predstavljaju različite verzije Hrvatske. Različite emocije, različite mitove i različite ideje o tome što ova zemlja jest ili bi trebala biti.

Zbog toga će glazba u Hrvatskoj i dalje ostati političko pitanje. Evo, nedavno smo mogli slušati pulp fiction retoriku Marina Miletića o Jakovu Jozinoviću, iz saborske klupe. Hrvatsko društvo od glazbenika koji imaju izraženiju socijalnu/kršćansku/domoljubnu/pseudopovijesnu retoriku u stihovima stalno traži da budu nešto više od izvođača. A kad pjesma (ili samo jedna strofa) jednom postane simbol, više je nitko ne sluša kao sretan spoj glazbe i stihova. Tad se sluša kao poruka.