Himne generacija i ostvarenje dječačkih snova

INmusic, gotovo sigurno najznačajniji živući festival ovakvog tipa u Hrvatskoj, sa svojim ovogodišnjim, 18. izdanjem, službeno puni dvadeset godina. Malo paradoksalno, da, ali za to okrivite COVID-19, što da vam kažem.

Festival je to koji je utkan u tkivo grada kao malo koji drugi u ovom tisućljeću, ali istodobno i festival s kojim, iz ovog ili onog razloga, nikad nisam imao pretjeranu prisnost. Za ranija izdanja – o kojima godinama slušam lovačke priče starijih kolega i prijatelja – bio sam malo premlad, a tijekom studija očito sam smatrao kako je važnije trošiti novce u kafiću nego možda preskočiti koju čašicu (razgovora) i poći na Jarun slušati dobru glazbu.

Foto: Lucija Ocko/PIXSELL

Dan 1.: zaron u prošlost i riff jedne generacije

Kod festivala ovakve vrste lineup je ključan, i iako ću svoje favorite otkrivati redom, moram reći kako je hvalevrijedno da se i dalje inzistira na balansu između mladih bendova, domaćih i stranih, i stvarno zvučnih imena u ulozi headlinerâ. I izbor samih headlinera govori o tome koliko festival poznaje svoju publiku; mahom su to bendovi koji će privući milenijalce i nas starije pripadnike generacije Z, koji nismo glazbu otkrivali preko streaming servisa nego smo zagađivali računala svojih roditelja, nerijetko bespovratno, a kad zatvorimo oči još uvijek možemo zamisliti ikonice Limewirea, Nera i Winampa na desktopu. Još uvijek se sjećam i jednog od najvažnijih rođendanskih poklona, crvenog Grundig MP3-playera, koji mi je omogućio da putem do škole slušam upravo neke od ovih bendova o kojima će biti riječi ispod.

Foto: Lucija Očko/PIXSELL

Na Jarun sam stigao negdje oko 19:30, i cijelim putem kroz raznorazne punktove i provjere serenadirali su me zavodljivi zvukovi plesnih ritmova i psihodeličnih melodija u režiji  sastava Nusantara Beat, kojim sam bio više nego impresioniran, barem u onoj mjeri koliko sam njihovu svirku mogao čuti u tom kakofonom kovitlacu, u kojem istovremeno slušaš kontrapunkt između svih POS aparata u krugu od stotinjak metara (što znači da se na piće ne čeka predugo).

Foto: Neva Zganec/PIXSELL

U svakom slučaju, kraj seta koji je na world stageu odsvirao indonezijsko-amsterdamski šesterac ostavio je taman dovoljno vremena za pronalazak adekvatnog položaja na main stageu prije prvih headlinera festivala, Manic Street Preachers. Ne preblizu, dakako, ta su mjesta zauzeli najgorljiviji fanovi, kojih je u slučaju velških rokera bilo više nego što sam očekivao, ali to su, kako se ispostavilo, bile samo neke moje sasvim neutemeljene predrasude.

U slučaju velških rokera najgorljivijih fanova bilo je više nego što sam očekivao

Činjenica da su svoj set započeli pjesmom ”Motorcycle Emptiness”, barem u kontekstu pisanja ovog teksta, činila mi se kao dvosjekli mač, s obzirom na to da je riječ o jedinoj pjesmi Manicsa za koju sam mislio da je znam. Ispalo je, naravno, da nije tako, te da je puno više njihovih numera kroz uši našlo put u moj mozak, poput ”You Stole the Sun from My Heart” i ”Your Love Alone is Not Enough”. Međutim, to što su meni poznate pjesme bile u manjini nije nimalo naškodilo mom doživljaju njihova seta; situacija je zapravo bila sasvim obrnuta, jer mi je nedostatak upoznatosti s materijalom pomogao da ga razmotrim – sa sviračke i kompozicijske strane – kao da je riječ o pjesmama izdanima jučer.

Manic Street Preachers na Inmusicu. / Foto: Neva Zganec/PIXSELL

Svirački je to svakako bilo na vrlo visokom nivou, pogotovo za bend koji će ove godine službeno zagaziti u peto desetljeće djelovanja, no čiji nastup gotovo nimalo ne pokazuje znakove da je tu riječ o nekoj vrsti minulog rada. Okej, frontmen James Dean Bradfield koji put je imao problema s pogađanjem tonova u nešto višem registru, ali čovjeku je ipak 57, tako da mu se to ne može i ne smije uzeti za zlo. Obraćanje publici je stoga većinom odradio basist Nicky Wire, koji je ustvari i glavni um koji stoji iza redom domišljatih tekstova njihovih pjesama, sadržanih u nadaleko poznatoj krilatici Culture, Alienation, Boredom and Despair, koja je donekle i nadišla sâm bend.

Obraćanje publici je većinom odradio basist Nicky Wire, koji je i glavni um koji stoji iza redom domišljatih tekstova pjesama Manic Street Preachers

Kraj njihova seta označila je koja druga pjesma nego ”If You Tolerate This Your Children Will Be Next”, a nakon nje brzo sam pohitao na hidden stage, gdje su set započinjale One cure. To se ispostavilo kao vrhunska odluka, jer kao i prošle godine u slučaju Ki Klopa, hidden stage me je i ovaj put upoznao s, kako stvari stoje, stalnom prinovom na playlisti. Spoj elektronike i pop-punka u kombinaciji s vrckavošću i ultrapozitivnom energijom na pozornici pokazao se kao pun pogodak, a jedina mana je ta što im se nastup odvijao u praktički zatvorenom prostoru, što 22. lipnja u Zagrebu nije baš garancija za najljepše iskustvo, pogotovo kad nastup (opravdano) privuče ovoliko ljudi.

Nakon ”Serotonina” (savršeni opis njihova nastupa, by the way) i još jedne pjesme čije ime nisam uhvatio, bilo je vrijeme za KT Tunstall, ali i WC. Prednost je u mom slučaju imalo ovo drugo, ali sličnu je ideju imao i ostatak publike, pa sam onda nastup škotske kantautorice većinom načuo iz reda.

KC Tunstall na INmusic festivalu / Foto: Lucija Ocko/PIXSELL

Šteta, iako sam više čuo njezina crowdworka od same glazbe tako da valjda nisam previše propustio, ili se bar tako tješim. Svatko tko je ikad bio na Inmusicu ionako zna da je slušanje svih nastupa slično hvatanju Pokemona, a ako ste gledali crtić znat ćete da Ash Ketchum nikad ne pobjedi u finalu turnira. Slična stvar je s Inmusicom.

Svatko tko je ikad bio na Inmusicu zna da je slušanje svih nastupa slično hvatanju Pokemona

Točno u 23:15 (treba pohvaliti punktualnost) na main stage je sa svojim bendom izišao Jack White. Za razliku od Manicsa, White mi je svakako generacijski puno bliži te je pozamašan broj pjesama s prva tri ili četiri albuma The White Stripes – koje je White osnovao zajedno sa sad već bivšom suprugom Meg – itekako zauzimao dobar dio tih 512 megabajta ili koliko već interne memorije prije spomenutog Grundig MP3-playera. Iz tog razloga sam se njegovu nastupu sinoć najviše radovao, i koliko god je tu bila riječ o stvarno odličnoj svirci, moram priznati kako me je donekle i razočarao.

Prva stvar koju treba svakako pohvaliti jest bend, sastavljen od samog Whitea na pet ili šest različitih gitara, Patricka Keelera na bubnjevima, Bobbyja Emmetta na električnim orguljama i Dominica Johna Davisa na električnom basu, kao i odabir pjesama na setu, jer je, barem na papiru, mahom bila riječ o pjesmama Whiteovih drugih projekata, The White Stripesa i The Raconteursa, uz par covera (”You Really Got Me Going” The Kinksa i ”Electric Funeral” Black Sabbatha).

Jack White / Foto: INmusic

U zbilji, pak, taj je set više imao prizvuk nekog nedefiniranog medleya dok se koncert doimao kao kakav jam session uz izostanak gotovo bilo kakve komunikacije s publikom. Iz Whiteovih gitara se, s druge strane, čulo svašta, ali to je većinom bilo u domeni poprilično formulaičnog bluesa uz pokoji kratki izlet u nešto bliže rockabillyju pogotovo u kombinaciji s Emmettovim vratolomijama koje su bile najbolji dio cijelog seta. No onda je kao closer White počeo s riffom himne jedne cijele generacije, ”Seven Nation Army”, i kako da mu nakon toga čovjek sve ovo prethodno ne oprosti?

Dan 2.: Jesu li headlineri opravdali visoka očekivanja?

E, sad. Kad je lineup po danima službeno objavljen, prvi dan me je svakako interesirao, ali drugi je bio stvarni razlog zašto dolazim. Odluka da ovaj put dođem malo ranije urodila je plodom, a iako sam propustio RH Space Orchestra, vjerujem da su momci sa svojim miksom jazza i hip-hopa bili više nego dobar uvod u ono što slijedi. O irskim pankerima Sprints znao sam samo da su bili na Inmusicu prije dvije godine. Koliko su drukčiji set tada odsvirali, to najbolje pitajte nekoga tko je bio, ali izvođački vjerujem da je bilo jednako kvalitetno kao sinoć – posebno me se dojmio vokal Karle Chubb i masni ton basa Sama McCanna.

Od headlinera dijelio nas je još samo australski peterac Any Young Mechanic na world stageu, te je njihova folk estetika – inspirirana američkom i europskom tradicijom više nego australskom – pružila dobar predah od naelektriziranih bendova ostatka festivala. Njihov otpor suvremenosti može se najkonciznije opisati naslovom njihova albuma The Modern Shoe is Ruining the Foot, a koliko čujem, preziru upotrebu generativnog AI-a, tako da su, ako ni zbog čega drugog, onda svakako zbog toga sinoć dobili još jednog fana.

Any Young Mechanic preziru upotrebu generativnog AI-a, tako da su, ako ni zbog čega drugog, onda svakako zbog toga dobili još jednog fana

Nastup The Flaming Lips / Foto: Lucija Ocko/PIXSELL

I onda je vrijeme došlo na The Flaming Lips, čiji mi je nastup teško opisati s obzirom na to koliko je audiovizualnih elemenata sadržavao.

Počevši od zvuka, teško je bilo razgraničiti gdje je tu rock a gdje hyperpop, a kad na to nadodate četu ružičastih robota na pozornici, lika u nekakvom zvjezdastom odijelu, pregršt rekvizita i konfeta, a prilično sam siguran da je frontmen Wayne Coyne jednu pjesmu proveo zarobljen u nekakvom mjehuriću… You get the gist.

Foto: Lucija Ocko/PIXSELL

Naravno, The Flaming Lips nisu samo scenski nastup nego i vraški dobra i raznolika svirka, a iako nisam znao previše pjesama otprije, bend mi je svakako olakšao posao s nekolicinom covera od kojih su najbolji svakako bili The Golden Path Chemical Brothersa i neizostavna War Pigs Black Sabbatha. A i svirali su poprilično dugačak set, pogotovo kad uzmemo u obzir da je Coyne valjda svakih par pjesama publiku uvjeravao kako im je ostala još samo nekolicina.

Foto: Lucija Ocko/PIXSELL

Na world stage je nakon toga stupila Jehnny Beth, no ekipi i meni je bilo važnije da na mainu zauzmemo dobru poziciju, jer nas je samo nešto malo više od sat vremena dijelilo od onoga radi čega smo došli. Mea culpa, naravno, ali kad pročitate nastavak pretpostavljam da ćete razumjeti.

Jer Gorillaz su poseban bend, jedan od onih bendova za koje znate točno gdje ste bili i što ste radili kad ste prvi put čuli njihovu glazbu. Ja u osnovnoj, a kroz godine koje su uslijedile mi je glazba Damona Albarna i ekipe donijela svašta – ponajviše prijateljicu za do kraja života – tako da je ovaj koncert jednostavno bio neka vrsta bucket list momenta. E sad, bilo je u prošlosti takvih koji su razočarali, ali Gorillaz definitivno nisu (iako je njihov nastup mogao biti usklađeniji s mojim prohtjevima, ali ovo svakako uzmite sa zrnom soli).

Ovaj koncert bio je neka vrsta bucket list momenta – bilo je u prošlosti takvih koji su razočarali, ali Gorillaz definitivno nisu

Malo smo se tiskali, zanovijetali jer nam ekstra visoki članovi publike zaklanjaju pogled na binu, ali kad su se svjetla ugasila, a u 23:15 (opet, punktualnost je za svaku pohvalu) na pozornicu izašao bend predvođen Albarnom – s crvenom kapicom na glavi, nalik na onu kakve su nosili Willem Dafoe i ostali članovi posade u Andersonovu The Life Aquatic with Steve Zissou, te neizostavnim bedžem u znak potpore studentskim prosvjednicima u Srbiji na prsima – ništa od toga više nije bilo pretjerano bitno.

Foto: INmusic

Gorillaz su na Inmusic došli u sklopu turneje povodom izlaska zadnjeg albuma The Mountain, tako da je dobar dio seta bio posvećen novim pjesmama, a i neke od starih su bile augmentirane izraženim elementima indijske klasične glazbe koji su i jedan od glavnih noviteta na albumu.

Naravno, s Gorillazima je svirka samo jedan dio iskustva, a na videozidu cijelim putem su se prikazivali crtani ulomci koji su jedan od zaštitnih znakova tog ustvari virtualnog benda. Svašta bi se tu imalo za reći o filozofsko-estetičkoj dimenziji benda, npr. jesu li Albarn, gitarist Jeff Wootton, basist Seye Adelekan i bubnjar Jaega McKenna-Gordon ustvari samo glumci koji uživo utjelovljuju likove 2D-a, Noodle, Murdoca i Russela, ali imam osjećaj da ću s ovim poći predaleko ne zaustavim li se sad.

S Gorillazima je svirka samo jedan dio iskustva, a na videozidu su se prikazivali crtani ulomci koji su jedan od zaštitnih znakova tog ustvari virtualnog benda

Bilo kako bilo, bez obzira na naglasak na The Mountain set je zapravo bio prilično uravnotežen, s highlightsima s prvih nekoliko albuma, ali i nekolicine iznenađenja, kao što je bila npr. pjesma Charger (koju su sinoć inače prvi put izveli od 2018.) u čijoj je izvedbi gostovala Pauline Black; ovdje svakako treba pohvaliti i količinu gostiju, pa su im se tako na pozornici osim Black sinoć pridružili još Joe Talbot, Kara Jackson, Yasiin Bey i Kelvin Mercer, što je svakako pozamašan broj s obzirom da Inmusic ipak nije festival koji se dimenzijama može mjeriti s onima u ostatku svijeta. Jedini gosti čiji izostanak lamentiram su ionako Shaun Ryder i Little Dragon.

Osim gostiju tu je naravno gigantski korpus izvođača na pozornici od kojih većina svira barem dva instrumenta tijekom seta, ali je velika šteta što ih Albarn nije barem pokušao nabrojati, jer neki su tek na ovoj turneji postali članovi benda tako da bi bilo lijepo znati tko su, koliko god to bila logistička noćna mora u momentu.

Tu je gigantski korpus izvođača na pozornici od kojih većina svira barem dva instrumenta tijekom seta, ali je velika šteta što ih Albarn nije barem pokušao nabrojati

U svakom slučaju, na Tranz se plesalo, na El Manani i On Melancholy Hill se plakalo, na Dirty Harry pjevalo kao da smo dijelom dječjeg zbora iz spota, a na Feel Good Inc. i završnoj Clint Eastwood su se repale dionice De la Soula i Dela the Funky Homosapiena kao da smo opet klinci na nekoj srednjoškolskoj pijanki. Nije loše za bend sastavljen od animiranih likova koji kao da su izletili s Cartoon Networka, iako mi je donekle žao što se nastup Gorillaza poklopio s Turbo Trans Turistima.

Večer je na hidden stage-u zaključio JeboTon Ansambl, a svatko tko je ikad bio na njihovom koncertu zna da je o njima potrebno reći samo jedno: JeboTon je ljubav.

Foto: INmusic