Misečina bila kao zrelo, meditativno putovanje Istrom

Međunarodna smotra folklora u četvrtak, 9. srpnja, ugostila je Tamaru Obrovac i njezin Transhistria ansambl, koji su publici predstavili novi album Misečina bila, objavljen u izdanju Cantusa i Hrvatskog društva skladatelja.

Album donosi deset autorskih skladbi te obradu jedne gradišćanske narodne pjesme. Iako predstavlja prirodan nastavak Tamarinog prepoznatljivog umjetničkog svijeta, u kojem već desetljećima spaja jazz, istarsku glazbenu tradiciju i vlastiti poetski izraz, fascinantno je koliko taj glazbeni univerzum i dalje djeluje svježe, neiscrpno i inspirativno. Nakon toliko godina stvaranja Tamara Obrovac i dalje pronalazi nove nijanse, nove priče i nove glazbene putove.

Jednako važan dio te priče čine i vrhunski glazbenici okupljeni u Transhistria ansamblu – Žiga Golob na basu, Krunoslav Levačić na bubnjevima, Uroš Rakovec na gitari i lutnji te Fausto Beccalossi na harmonici. Upravo njihova međusobna povezanost i gotovo telepatsko razumijevanje čine ovaj sastav posebnim. Tamara je jednom tu kvalitetu opisala kao “sposobnost uranjanja u glazbu”, a upravo se to moglo osjetiti tijekom cijelog koncerta.

Najavivši da će koncert početi nježno, večer je otvorila skladbom Daž, ujedno i prvom pjesmom na albumu. Melankolična, poetska meditacija o kiši odmah je postavila atmosferu koja će obilježiti cijeli nastup. Slijedila je Kad agava cvita, uglazbljena pjesma Drage Orlića na južnoistarskoj čakavici, još jedan suptilni spoj poezije i glazbe.

Publika je tijekom večeri čula cijeli novi album, a zajedno s njim i bogatstvo istarskih pjesničkih glasova te raznolikost istarskih dijalekata. Od žminjskog dijalekta u skladbi Čula bin ga bila, za koju se Tamara našalila da je napisana u “istarskom pluskvamperfektu-kondicionalu”, do istroromanskog jezika u pjesmi na tekst Loredane Bogliun, koncert se pretvorio u svojevrsno poetsko-glazbeno putovanje kroz Istru. Kroz stihove su se nizali krajolici, nostalgična sjećanja na članove Tamarine obitelji i promišljanja o životu, vremenu i prolaznosti.

U usporedbi s nekim ranijim nastupima, u kojima si je Tamara Obrovac često dala oduška kroz ekstatične improvizacije, prštavi humor i duhovite, pomalo drske tekstove, ovaj je nastup djelovao smirenije i introspektivnije. Humora je i dalje bilo u njezinim obraćanjima publici, no glazbeni je izraz ovoga puta bio suzdržaniji, kontemplativniji i melankoličniji. Tome je možda pridonio i festivalski kontekst Međunarodne smotre folklora, koja ipak naglasak stavlja na tradiciju.

Istodobno, osjeća se i nova razina zrelosti ansambla. Komunikacija među glazbenicima djeluje potpuno prirodno, a upravo iz te lakoće proizlazi najveća snaga izvedbe. Svaka je skladba ostavljala dovoljno prostora za inventivne jazz improvizacije i glazbene dijaloge među članovima sastava, a Tamarin glas pritom je još jednom pokazao svoju snagu i izražajnost.

Za kraj koncerta izvedena je Uznička, jedina neistarska pjesma na albumu, obrada gradišćanske narodne pjesme, a za sam bis je ostavljena Svila, koju je Tamara opisala kao ljubavnu pjesmu životu – što je bio prikladan završetak večeri i zgodan obrat nakon Uzničke (”robijaške”), koja govori o čežnji za slobodom.

Misečina bila još je jedna iznimna autorska cjelina Tamare Obrovac – ostaje vjerna svemu po čemu je njezin opus prepoznatljiv, ali istodobno donosi novu dozu zrelosti i introspekcije. Uz virtuoznu svirku Transhistria ansambla i čaroban ambijent atrija Klovićevih dvora, publika je imala priliku doživjeti izuzetnu glazbenu večer – ipak, šteta je što je publike bilo malo, čini se da je koncert mogao biti bolje promoviran i izvan okvira Međunarodne smotre folklora.