BEAT na Šalati: Povijest se ponavlja

Iako je osnovna ideja BEAT-a da se materijal s tri albuma King Crimsona iz osamdesetih koncertno izvede što vjernije originalu, svaki od članova na zagrebačkom koncertu 7. srpnja to je napravio na svoj način poštujući izvornost

Neuobičajeno je da je koncert na Šalati bio sjedeći / Foto: Slavko Nedić

Nikada nisam bio veliki obožavatelj King Crimsona. Njihova glazba oduvijek mi je bila zahtjevna i nije mi lako sjedala. Ipak, kada se ukaže prilika da svega nekoliko minuta od kuće poslušam četvoricu glazbenika svjetske klase kako izvode jedan od najzanimljivijih opusa progresivnog rocka, takva se prilika jednostavno ne propušta.

A čini se da nisam bio jedini jer je interes za koncert bio toliko velik da su u prodaju puštene i dodatne ulaznice. Zanimljiva je ideja okupljanja projekta BEAT. Dva originalna člana kultne progresivne rock grupe King Crimson Adrian Belew (vokal, gitara) i Tony Levin (bas) nagovorili su još dva odlična glazbenika gitarističkog virtuoza – Stevea Vaija te vrlo odličnog bubnjara sklonog raznim glazbenim eksperimentima Dannyja Careyja da im se pridruže s ciljem koncerte izvedba tri albuma King Crimsona na kojima su Belew i Levin sudjelovali. Riječ je o albumima Discipline (1981.), Beat (1982.) i Three of a Perfect Pair (1984.).

Iako nisu među komercijalno najuspješnijim izdanjima King Crimsona, ova tri albuma s vremenom su stekla kultni status među ljubiteljima progresivnog rocka. Stoga je Adrian Belew došao na ideju da ih 40-ak godina kasnije barem koncertno oživi. Toni Levin, bas gitarist koji je i snimao te albume odmah je pristao ali gitarist Robert Fripp i bubnjar Bill Bruford nisu bili zainteresirani za takvu ideju. Stoga su Belew i Levin u Vaiju i Careyju pronašli savršene zamjene i tako je stvoren koncertni projekt ili – kako neki kažu – supergrupa BEAT. Treba svakako napomenuti da je veliki boss Robert Fripp, iako nije bio zainteresiran za koncertnu izvedbu, ipak ostao mentor Vaiju pomogavši mu shvatiti njegove ideje i pasaže.

Turneja BEAT-a započela je 2024. godine u Americi, gdje je održano više od 60 koncerata, nastavljena je sljedeće godine po Meksiku i Južnoj Americi, te Japanu.  Ljeto 2026. rezervirano je za Europsku turneju koja uključuje najveće europske gradove poput Londona, Pariza, Münchena, Beča, Madrida, Barcelone a među njima se našao i Zagreb.

Steve Vai – dostojna zamjena za Roberta Frippa

Neobično je da se okupi supergrupa kako bi izvodila tek jedno razdoblje opusa drugog benda.

BEAT je daleko više od cover benda. Stoga cijeli koncert zvuči neobično i dojmljivo. Već od prvih taktova koncerta bilo je jasno da ovo neće biti nostalgična večer na kojoj će se tek odraditi stari materijal. BEAT je zvučao svježe, energično i uvjerljivo.

Iako je osnovna ideja BEAT-a da se materijal sa tri spomenuta albuma King Crimsona koncertno izvede što vjernije originalu svaki od članova to je napravio na svoj način poštujući izvornost. Pa čak i dva originalna člana Belew i Levin koji su sami snimali svoje dionice danas, 45 godina kasnije razmišljaju i materijal doživljavaju malo drukčije. Na koncertu se osjetila ona originalnost King Crimsona uključujući progresivne rock elemente, poliritmiju, neobične gitarističke ritmične i solističke fraze, zvukovno eksperimentiranje. Belew je ostao dosljedan svom gitarističkom zvuku koje je uključivao igranje s midi zvukovima i Thereminom. Posebno je bilo dojmljivo Vaijevo sviranje. Naime pristup instrumentu i gitarističko razmišljanje Roberta Frippa i Stevea Vaija se uvelike razlikuje. Stoga je Vai u definiranim dionicama nastojao skinuti Frippove fraze ali se u improvizacijskim dionica ipak poprilično odmaknuo, dopustivši da i sam sa svojom gitarističkom osobnosti dođe do izražaja.

Danny Carey je samo potvrdio status jednog od najboljih bubnjara na svijetu. Točan, precizan, moćnog zvuka i vrlo doziran da ostavi dovoljno prostora trojici majstorskih instrumentalista da dođu do izražaja. A što reći o Tony Levinu? On je impresivni basist s jasnim tonom i frazama. U njegovim rukama Chapman Stick pokazuje svu raskoš tog instrumenta te kad svira solo na njemu odjednom čujete i ritam i bas i solo i sve što treba.

Sve zajedno djelovalo je kao iznimno usklađena cjelina u kojoj nijedan glazbenik nije pokušavao dominirati. Fokus nije bio na demonstraciji virtuoznosti nego na glazbi. Sve je vodilo skretanju pozornosti na glazbu stvaranu prije više od 40 godina koja je ostavila traga na mnogim glazbenicima. Ne zaboravimo da su Robert Fripp i King Crimson bili pioniri progresivnog rocka i na njihovim skladbama, albumima i glazbenim i ritmičkim rješenjima su odrastale generacije glazbenika i grupa. Spomenimo samo neke: Peter Gabriel i Genesis, David Bowie pa u konačnici i mnogi danas poliritmički metal sastavi počevši s Dream Theatreom.

A publika je priča za sebe. Rijetko na kome koncertu se moglasresti publiku u rasponu od 13 do 73 godine. Čak, štoviše, imam osjećaj da je bilo puno više mlađih od glazbe koja se izvodila na pozornici. Neki posjetitelji (mislim da glazbenike) su slušali i analizirali (poneki su pokušali i naučiti nešto) ali većina posjetitelja je došla na koncert i prepustila se čarobnim i neobičnim zvucima, nastalim prije više od 40 godina a koji i danas zvuče moderno, zanimljivo i vrlo bogato.

Robert Fripp i King Crimson su se glazbeno igrali kombinirajući elemente klasične glazbe, jazza, bluesa, folk glazbe raznih krajeva svijeta sve to stavljajući u glazbeni lonac koje je davao jedan vrlo zanimljiv glazbeni eksperiment. Moram priznati da je uistinu vrijedilo poslušati legende kako na novi i suvremen način izvode glazbu nastalu prije 45 godina. Ona je tada zvučala moderno i pomaknuto, mimo svih klišea.

Iako zbog ovog koncerta nisam zavolio King Crimson ništa više nego prije, kući sam otišao bogatiji za jedno od onih rijetkih koncertnih iskustava koja podsjećaju koliko glazba može biti istodobno zahtjevna, originalna i bezvremenska.

Upečatljiva pozornica / Foto: Slavko Nedić