Glazbom Ivana Brkanovića i Mladena Tarbuka otvara se 25. KotorArt

Sutra, 13. srpnja, u Kotoru započinje jubilarno, 25. izdanje međunarodnog festivala KotorArt, a svečano će otvorenje biti u znaku hrvatske glazbe. Na Trgu ispred katedrale sv. Tripuna, u programu simboličnog naslova Trajanje, susrest će se praizvedba novoga djela skladatelja i dirigenta Mladena Tarbuka te jedno od kapitalnih ostvarenja hrvatske glazbe 20. stoljeća, Triptihon Ivana Brkanovića.

Ususret velikoj Brkanovićevoj obljetnici

Ovogodišnje otvorenje posvećeno je dvjema obljetnicama koje snažno povezuju hrvatski i bokeljski kulturni prostor. Festival obilježava 120. godišnjicu rođenja Ivana Brkanovića, skladatelja rođenoga u Škaljarima pokraj Kotora, čiji opus zauzima posebno mjesto u hrvatskoj glazbenoj baštini, ali i dvadesetu obljetnicu smrti don Branka Sbutege, svećenika, pjesnika, kulturnog djelatnika i jednoga od utemeljitelja KotorArta. Upravo će njegova poezija biti polazište za svjetsku praizvedbu Tarbukova ciklusa Pjesme muzici, nastaloga po narudžbi Festivala.

Bokeljski simfonijski orkestar i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, uz sopranisticu Mihaelu Kristinu Mlinarić, tenora Rezu Fekrija i baritona Krešimira Stražanca, nastupit će pod ravnanjem Mladena Tarbuka.

U tom se kontekstu osobito zanimljivim pokazuje spoj dviju skladbi koje dijeli gotovo devedeset godina. Tarbukov novi vokalni ciklus nastaje iz dijaloga s poezijom don Branka Sbutege, dok Brkanovićev Triptihon pripada najvažnijim hrvatskim vokalno-instrumentalnim ostvarenjima međuratnog razdoblja.

Pjesme muzici

Praizvedba ciklusa Pjesme muzici Mladena Tarbuka, donosi suvremeni skladateljski odgovor na pjesništvo koje glazbu promišlja kao prostor duhovnoga iskustva. Nasuprot tome stoji Triptihon Ivana Brkanovića iz 1936. godine, jedno od ranih ostvarenja u kojemu se folklorni i obredni slojevi pretvaraju u temelj glazbenoga mišljenja.

Tarbukov ciklus nastao je kao narudžba KotorArta, a okuplja četiri pjesme iz Sbutegina opusa koje na različite načine govore o glazbi. Kako skladatelj ističe, don Branko svoju pjesničku misao gradi polazeći od glazbe, od onoga što naziva „onim ispod što zvuk skriva“, dok skladateljski čin zatvara taj krug vraćajući njegove riječi ponovno glazbi. Izabrane pjesme tvore dramaturški raznolik ciklus.

Mladen Tarbuk // Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Etida 3 iz ratne se buke preobražava u dječju pjesmu, zatim slijedi pjesma posvećena doživljaju Beethovenove glazbe, u kojoj Tarbuk koristi zamjetnije i prikrivene citatne aluzije. Središnje mjesto zauzima Bjelinom prsta crnu dirku grlim, u kojoj prvi odsvirani ton postaje polazište putovanja prema „božanskom poretku skrivenom u haosu svijeta“, kako ga opisuje sam skladatelj. Završna Tokata, započeta citatom Bachove Tokate u d-molu, razvija se prema završnom slavlju „tonova života u novom sazvučju“.

Nastavak je ovo ranijih Tarbukovih uspješnih skladateljskih susreta s poezijom hrvatskih autora 20. i 21. stoljeća, a dok Tarbuk polazi od suvremene poezije, Brkanovićev Triptihon pripada razdoblju u kojem hrvatska glazba intenzivno propituje odnos prema folkloru i tzv. nacionalnom idiomu. No, kako upozorava muzikologinja Eva Sedak, upravo je Brkanović među skladateljima koji folklor nisu shvatili kao estetsko ili idejno opredjeljenje, nego kao mogućnost oblikovanja novoga glazbenog jezika. Zajedno sa Širolom i Slavenskim, pripada autorima koji, na Bartókovu tragu, otvaraju hrvatskoj glazbi put prema novoj glazbenoj morfologiji i sintaksi.

Triptihon

Skladan 1936., Triptihon nosi podnaslov pučki posmrtni obred za soliste, zbor i orkestar. Kao svojevrsni rekvijem koji je paradigmatičan za Brkanovićevo stvaralaštvo, djelo je obilježeno idejom žrtve. Istodobno, i Sedak upravo ovo djelo navodi među ostvarenjima u kojima dolazi do izražaja skladateljeva fascinacija folklorno-mitskim i ritualnim, oslobođena uvjetovanosti srednjoeuropskom tradicijom.

Takvo će se polazište razvijati tijekom cijeloga opusa Ivana Brkanovića koji trajno razrađuje pitanje formalne kohezije koja proizlazi iz pokretačke energije jednoga motiva-nukleusa, tragajući za sustavom koji bi osigurao i strukturno i duhovno jedinstvo glazbene cjeline. U tome se prepoznaje bliskost s Bartókovim shvaćanjem lučne, odnosno palindromske forme kao jednoga od temeljnih organizacijskih načela glazbenoga oblika.

Premda je Brkanovićev opus snažno obilježen folklornim ishodištima, upravo zbog toga nije ga moguće tek svrstati u nacionalni smjer hrvatske glazbe između dvaju svjetskih ratova. Njegov odnos prema folkloru nije reprezentativan ni dekorativan; arhaični i ritualni slojevi postaju sredstvo oblikovanja glazbene strukture i izraza, zbog čega njegovo stvaralaštvo zauzima posebno mjesto u razvoju hrvatske glazbe 20. stoljeća, a upravo publika kotorskog festivala na otvorenju obljetničkog izdanja ima rijetku priliku čuti ovu važnu partituru hrvatske glazbe uživo.