O maestralnom gostovanju uz pitanje o budućnosti ljetnih koncerata

Ako ste ikada studirali glazbu – ili se samo njom pobliže bavili – Academy of St Martin in the Fields svakako vam neće biti novo ime. Radi se o jednom od najviše snimanih orkestara na svijetu, počevši još od šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je orkestar vodio violinist Neville Marriner, a veliki broj tih snimki još je uvijek itekako referentan.

Snimanje soundtracka za Formanov Amadeus osamdesetih donijelo im je svjetsku slavu, a od 2011. godine njihov umjetnički voditelj je američki violinist Joshua Bell te se je njihova suradnja pokazala u tolikoj mjeri uspješnom da mu je mandat od tada već nekoliko puta produljivan. A vidljivo je i zašto, jer koncert koji je renomirani orkestar održao s briljantnim violinistom na svom čelu 14. srpnja u atriju Kneževa dvora na 77. Dubrovačkim ljetnim igrama bio je naprosto maestralan.

Foto: DLJI

Dijelom je to svakako zbog samog Bella koji je koncertni majstor, dirigent i solist u jednom, vjerno održavajući tradiciju (koju je stvorio spomenuti osnivač orkestra Sir Neville Marriner) ravnanja orkestrom sa stolca koncertnog majstora. I to u izvedbi funkcionira gotovo savršeno, prvenstveno zbog toga što je Bell, osim što je u toj ulozi vrlo karizmatičan, nadasve sposoban voditelj s jasnom vizijom onoga što želi od orkestra i kako to postići u kombinaciji sa samim orkestrom čije svesrdno povjerenje vidljivo uživa, te se je upravo ta simbiotska narav  pokazala ključnom za uspješnost njihova nastupa.

Osim što je u toj ulozi vrlo karizmatičan, Joshua Bell je nadasve sposoban voditelj s jasnom vizijom onoga što želi od orkestra i kako to postići

U ulozi dirigenta – koristeći gudalo umjesto dirigentske palice – njegovi su pokreti slobodni ali i itekako egzaktni, toliko da su i iz publike jasno čitljivi, što je dodatna vrlina.

Foto: DLJI

Prvi dio koncerta održanog u gotovo nesnosno vrućem – i hvalevrijedno prepunom – atriju Kneževa dvora bio je posvećen isključivo glazbi Felixa Mendelssohna: kao introdukciju orkestar je odabrao izvesti koncertnu uvertiru Hebridi, op. 26, a nakon nje je uslijedio skladateljev najpoznatiji, posljednji Koncert za violinu i orkestar u e-molu, op. 64. I dok bi zlobniji možda prigovorili kako je odabir programa prvoloptaški (što je svakako bilo slučajem i nakon stanke), upravo je čar koncerta ove vrste u tom iščekivanju specifičnih interpretacijskih odabira ovakvog ansambla.

Dok bi zlobniji možda prigovorili kako je odabir programa prvoloptaški, upravo je čar koncerta ove vrste u tom iščekivanju specifičnih interpretacijskih odabira

Treba reći kako je Academy of St Martin in the Fields nevelik orkestar koji impresivnost ne postiže čistim zvukovnim volumenom nego izrazito unificiranom bojom i fino građenim intenzitetom. Moguće je da se i iz tog razloga Bell odlučio za razmjerno umjereniji tempo od običnog za prvu skladbu, no to ne znači da je ugođaj dvaju tema inspiriranih istoimenim škotskim otočjem bio išta manje čaroban, a prvo predstavljanje sanjive druge teme sa sobom je donijelo i prijeko potrebni povjetarac u dvoranu.

Foto: DLJI

Mendelssohnov violinski koncert bio je slično umjeren – solist se pri izvedbi izdigao na mjesto dirigenta (njegovo je mjesto preuzeo koncertni majstor Tomo Keller) te je iz te pozicije ravnao orkestrom, povremeno im se okrećući tijekom pauza u solističkoj dionici. Ta je dionica u njegovoj izvedbi bila pomno osmišljena, kulminiravši njegovom vlastitom kadencom hvalevrijedno koncipiranom gotovo poput dodatne provedbe i bez prenaglašenog virtuoziteta, ali ono što je najviše očaralo bilo je to što je sve postigao ne oslanjajući se na dinamičke ekstreme, iako ga je koji put orkestar zbog te činjenice nadglasao, ali je pitanje balansa postalo problematičnije u drugom dijelu koncerta.

Nakon stanke koja je značila i predah od visokih temperatura (i osvješćivanja činjenice kako ljetni koncerti u ovakvim ambijentima u jeku toplinskih valova ubrzano postaju neodrživi, pa čak i možebitno opasni po zdravlje) red je došao na još jedan primjerak kanonskog repertoara, Beethovenovu Simfoniju br.5 u c-molu, op. 67.

Ljetni koncerti u ovakvim ambijentima u jeku toplinskih valova ubrzano postaju neodrživi, pa čak i možebitno opasni po zdravlje

I koliko je god izvedba tog možda i najreprezentativnijeg djela simfonijskog stvaralaštva ranog devetnaestog stoljeća bila zvukovno veličanstvena s finim gradacijama, problem zvukovnog balansa u ansamblu ovdje je bio najčujniji, i to ponajviše u trećem stavku gdje su puhači u tutti momentima nadjačali ostatak orkestra, no tu je možda presudila neupoznatost sa specifikumima prostora te se svakako radi o u konačnici sitnoj zamjerci u kontekstu sveopćeg bogatstva zvuka predstavljenog na koncertu.  Iako se Bell opetovano vraćao pred publiku, dodatka nije bilo, no on zapravo nije bio ni potreban, a zbog vremenskih uvjeta možda i nije bilo apetita za istim (i to vjerojatno čak i više od strane izvođača).

Foto: DLJI

No povrh svega ovaj koncert može se (i mora) promotriti izvan konteksta njegove izvrsnosti; gledajući povijest samog festivala, pogotovo njegovih izdanja osamdesetih, pa čak i poratnih devedesetih te ranih dvijetisućitih godina, upravo su gostovanja inozemnih orkestara bila neka od najupečatljivijih na svakom festivalskom kalendaru.

Ovaj koncert može se (i mora) promotriti izvan konteksta njegove izvrsnosti

Posljednjih godina takva su se gostovanja u znatnoj mjeri prorijedila, stoga ovaj koncert (i gostovanje Minhenskog radijskog orkestra nekoliko dana ranije) predstavlja i svojevrsni povratak u formu u pogledu festivalske tradicije – tim više što se radilo o koncertu istinski prvoklasnog ansambla vođenog jednim jack-of-all-trades umjetnikom koji svejedno nikako nije, kao u nastavku te uvelike otrcane fraze, master of none.

Foto: DLJI