Mrave brojim: „Riječka rock-scena više nije nikakva zajednica“

Razgovarali smo s članovima kolektiva Mrave brojim o albumu Nezavisna Država Dvorište, njihovom stvaralaštvu, kao i o tome ima li Rijeka danas scenu ili samo šačicu tvrdoglavih pojedinaca koji se slučajno druže na istim koncertima

Neira i Klas potenciraju vizualni dio svoje umjetnosti / Foto: Aleš Suk

Riječka scena voli tvrditi da je preživjela sve, od punka do propasti brodogradilišta, od Grča do gentrifikacije Korza, a Mrave brojim dokaz su da priča ide dalje i onda kad se ekipa prepolovi.

Ono što je 2018. krenulo kao narančasti kolektiv s izmišljenim imenima, danas je svedeno na dvoje: Zorana Klasića Klasa, čovjeka koji je gitaru vukao kroz Grč i Let 3 prije nego što je itko od nas znao što je alter rock, i Neiru Mušić alias Mjuzik, čiji glas u zadnjih par godina sve više preuzima onaj dio pjesme koji Klas ostavlja neizrečenim.

Nakon albuma Zemlja Kamenog Bizona, singlova poput “Sobe s pogledom” (uz Merimu Ključo) i “Igračke”, stiže drugi album, Nezavisna Država Dvorište, mikronacija s vlastitim ustavom à la Laibach nekad, u kojoj se opet igraju žanrom umjesto da mu služe. Razgovarali smo s njima o albumu, dvojcu koji nosi teret cijelog benda i o tome ima li Rijeka danas scenu ili samo šačicu tvrdoglavih pojedinaca koji se slučajno druže na istim koncertima.

Nezavisna Država Dvorište izašla je pet godina nakon Zemlje Kamenog Bizona. Koliko je razmak bio posljedica smjene postave (od kvarteta do dvojca), a koliko svjesnog usporavanja tempa u vremenu kad svi objavljuju singl svaka dva mjeseca?

Klas: Sigurno je da je vremenskom odmaku između dva albuma uvelike kumovala promjena postave, odnosno nekoliko njih. Trebalo je svaki put iznova uklopiti novog pojedinca u kolektiv, pronaći zajednički jezik i način rada koji odgovara svima. Kada smo na kraju ostali duo, zapravo se otvorilo puno više prostora za eksperimentiranje i preuzimanje novih uloga. Taj proces još uvijek traje i vjerojatno će trajati zauvijek. Mislim da se to čuje i na albumu.

 Neira: Naravno da je svoju ulogu u svemu tome imala i činjenica da danas za svaki glazbeni proizvod i samu egzistenciju jednog benda treba snimiti valjda petsto popratnih TikTokova, objava i raznih prenemaganja. I mi smo u pokušaju takvog pristupa objavili nekoliko singlova, ali smo vrlo brzo shvatili da to jednostavno nije za nas i da nemamo ama baš nikakvu ambiciju postati jedni od influensera koji usput nešto i sviraju. Naravno da će promocija pomoći da pjesma dođe do više ljudi, ali ako nekoga ne dotakne kad je čuje, nikakav algoritam to neće promijeniti. Zanima nas glazba i art, a ne utrka za algoritmima. TikTokove prepuštamo tiktokerima. Mi smo bend. Netko mora pisati i pjesme.

Naslov albuma zvuči kao mikronacija s vlastitim ustavom, je li dvorište metafora za povlačenje u privatno ili je ipak politička izjava o tome gdje se danas jedino može disati?

Klas: Moderan čovjek svakodnevno je izložen politici, htio to ili ne. Ona određuje naše živote puno više nego što bismo željeli priznati, i od nje se ne može pobjeći zabijanjem glave u pijesak. Nezavisna Država Dvorište zato nije poziv na bijeg od stvarnosti. Dvorište nije država u geografskom smislu, nego mentalni prostor u kojem čovjek može ostati svoj. To nije bijeg od stvarnosti, nego otpor ljudskoj gluposti. Kao društvo uvijek iznova tražimo nove neprijatelje kojima ćemo pripisati vlastite probleme. U toj igri svi smo gubitnici, a nijedan se stvarni problem ne rješava.

Neira: Svaki Dvorištanin sâm za sebe odlučuje što je dvorište. Za mene je to mjesto u kojem nitko nije stranac, nije „onaj tamo“. Mjesto bez checkpointa, bez potrebe da te netko razvrstava ili određuje pravila po kojima moraš živjeti jer si u protivnom odmah neispravan, jedinka koja se ne uklapa. Potpuna sloboda u kojoj pojam straha ne postoji. Neki bi to čak nazvali utopijom, no ja se ne slažem, jer kako nešto što je realno i izvedivo može biti utopija?

Iz razgovora prije spomenuli ste da vas je “Soba s pogledom” natjerala da preispitate čitav pristup vokalu. Koliko je suradnja s Merimom Ključo trajno promijenila zvuk benda i hoće li se to čuti i na novom albumu?

Neira: Merima nam je dala veliki vjetar u leđa, baš u trenutku kada nam je to najviše trebalo. Ohrabrila nas je da novi album snimimo i miksamo sami u našem improviziranom studiju. Osim toga, otvorila nam je jednu potpuno novu dimenziju i pokazala da ne moramo razmišljati unutar zadanih okvira. Sigurno je trajno utjecala na zvuk benda, ali još više na nas kao ljude. Prijateljstvo koje je ostalo nakon svega toga vrijedi nam jednako kao i sama suradnja. Valjda vrijedi ona: s kim si, takav si.

Klas: Kada ti glazbenica poput Merime Ključo, čiji rad godinama neizmjerno cijeniš, kao potpunom strancu odgovori na mail s iskrenim oduševljenjem i odmah pristane na suradnju, to te napuni samopouzdanjem. Odjednom je baterija na 100 posto. Meni osobno to je jedan od najvažnijih trenutaka u dosadašnjem glazbenom putu. Njezin utjecaj nije promijenio naš identitet, ali zauvijek je promijenio način na koji pristupamo glazbi. Nakon te suradnje više se ne bojimo ostaviti pjesmu da diše i odvede nas na mjesta na koja prije možda nismo imali muda otići.

Klas i Neira u dvorištu / Foto: Aleš Suk

 Spot za “Igračku” i suradnja s Alešom Šukom nastavljaju liniju koju ste zacrtali “Sobom s pogledom”. U čemu je razlika između pisanja pjesme za sluh i pisanja pjesme znajući da će je netko crtati?

Klas: Spot za “Igračku” radili smo sami. Aleš je autor spota za “Sobu s pogledom”, ali odgovor je zapravo isti…

Neira: Hmm… Zapravo nema razlike, jer pjesma uvijek nastane prije bilo kakvog razmišljanja o vizualnom identitetu. Takva je kakva je i ne pokušavamo je prilagođavati budućem spotu. Tek kad je gotova, kreće razmišljanje kako joj dati vizualni život. Upravo smo s Alešom završili montažu novog spota koji izlazi krajem kolovoza i ni njega nismo gradili obrnuto – nije spot diktirao pjesmu, nego je pjesma pronašla svoj vizualni nastavak. Tu najveće zasluge ima Aleš, gotovo pa treći član benda, koji naše ideje digne na neku sasvim novu, otkačenu razinu. Nevjerojatno nas kuži, ne samo vizualno nego i ljudski. Mislim da se to na kraju i osjeti. Kad klikneš s nekim, ne moraš puno objašnjavati.

Klas: Nama spot nije puka ilustracija pjesme. Volimo kada spot otvori još jedan layer priče ili emocije koju sama glazba nije mogla prenijeti na isti način. S Alešom vrlo brzo i jednostavno postavimo osnovne ideje, ali najslađe su one improvizacije koje se dogode na licu mjesta. To nema cijenu!

Kao dvojac nosite cijeli vizualni i zvučni koncept sami, bez sigurnosne mreže dodatnih članova. Je li to oslobađajuće ili je svaka odluka sad dvostruko teža jer nema trećeg glasa za presudu?

Neira: Rekla bih da je sve lakše, od dogovaranja probe do biranja kicka u Reasonu. Nas dvoje smo jako slični i funkcioniramo na vrlo sličan način. Ne slažemo se uvijek oko svega, ali i to je dio procesa. Kad baš zapnemo, nije problem pitati nekoga sa strane za mišljenje, nekoga kome vjerujemo. Zasad se pokazalo kao izuzetno uspješan recept, pa nemamo namjeru mijenjati ono što šljaka i valja.

Klas: Ma da, lako se dogovorimo. Imamo VAR.

Neira: Naravno da bismo jednog dana voljeli imati i cijeli bend. Ako jednog dana dođemo do velikih pozornica, voljeli bismo tu energiju podijeliti s još nekoliko glazbenika.

Vaš narančasti art-kolektivni imidž i pseudonimi (Gospođo Pitomi i ekipa) uvijek su djelovali kao štit protiv preozbiljnog čitanja glazbe, troši li se taj štit s godinama ili je danas nužniji nego ikad?

Klas: Ti pseudonimi nastali su iz zajebancije na samom početku. Možda su, kako kažeš, bili i neka vrsta štita. Prvenstveno nisam htio da me se povezuje s Grčem i Letom 3. Mrave brojim nešto su sasvim drugo i meni osobno najdraža glazbena priča.

Neira: S vremenom štit jednostavno postane teret pa imamo potrebu pojednostavljivati stvari. Ako nam se baš igra, taj dan si Hemoglobin ili Anemična Betty, a drugi dan nešto sasvim drugo. U principu smo samo Mrave brojim. Narančasti Dvorištani. Mi ne pokušavamo biti drukčiji, samo ne znamo biti isti.

Od kvarteta postali su dvojac / Foto: Daniel Devlin

Klasova prošlost u Grču i Letu 3 znači da vas se stalno mjeri prema toj lozi riječkog undergrounda. E sad, je li to teret ili alat, i osjeća li Neira ikad da mora dokazivati da nije samo „gost“ u tuđoj priči?

Neira: Nekad je zahtjevno matchati iskustvo i neiskustvo, ali imam odličnog kolegu koji me nikad nije tretirao kao gosta i koji je podržavao svaki moj angažman. Tako da, iskreno, nisam ni razmišljala o tom dosad. Naravno da Klas iza sebe ima iskustvo koje se ne može naučiti preko noći. Ja tome ne pokušavam parirati, nego donijeti nešto svoje. Više sam orijentirana na otvaranje novih stranputica i dodavanje layera onome što zajedno gradimo.

Klas: Iskreno, kao što sam već spomenuo, to više osjećam kao teret. Ponosan sam na razdoblje u kojem sam bio dio tih bendova. Ono što je došlo poslije više nije moja priča, niti osjećam potrebu da je komentiram. Mrave brojim za mene počinju od praznog papira. Svaka nova pjesma – novo uzbuđenje.

Kad gledate scenu širu od Rijeke, recimo Porto Morto u Zagrebu, vidite li ikakvo bratstvo po oružju s bendovima koji rade slično nesvrstano, žanrovski nesputano, ili se osjećate izolirano čak i unutar alternative?

Klas: Svakako osjećamo bratstvo po oružju, no istovremeno i potpunu izoliranost. Sve bi bilo sigurno drukčije da se nalazimo u Zagrebu. Danas su Zagreb i Rijeka, barem kad je riječ o alternativnoj sceni, puno udaljeniji nego što bi trebali biti. To me iskreno rastužuje, ali nadam se da će se to u budućnosti promijeniti. Novi riječki bendovi teško prelaze Gornje Jelenje, a odlični zagrebački bendovi prečesto uopće ne dođu do Rijeke.

Neira: Da, osjećamo izoliranost unutar već ionako marginalizirane skupine. No istovremeno te ohrabri kad skužiš da tamo negdje postoji netko koga bi svrstali u isti koš s nama.

Ri Rock, Palach, nastupi uz Lelee iz Ljubljane, koncerti tijekom ljeta, zarolalo vam se, ali koliko je riječka scena danas stvarna zajednica koja se međusobno gura naprijed, a koliko je to nekoliko pojedinaca koji slučajno dijele poštanski broj? Tipa, ima li mjesta onom pogurancu da vas Let 3 uzmu kao goste ili support na svoje brojne svirke pa vam pomognu širiti put do publike? Ili je to nostalgični trip „bilo jednom, danas se spominjalo“?

Neira: Neki konkretan support od drugih afirmiranih glazbenika nismo baš imali, barem ne otkako sam ja tu. Veći support smo imali od random ljudi.

Klas: Meni se čini da riječka scena danas nije nikakva zajednica. Nema koherentnost, homogenost ni međusobnu podršku i – ono najvažnije – tu ludu zajedničku želju za pomicanjem granica. Nema ono pravo okupljalište, ne diše zajednički. Bendova ima, i stvarno su dobri. Talent nikad nije bio riječki problem. Problem je taj što svatko gura svoj kamen uz brdo, a nitko ne kuži da guramo isti kamen. Poguranac? Haha, baš si romantičan.

Kad će nova ostvarenja Mrave brojim, ili igrate namjerni otpor logici hiperprodukciji AI glazbe?

Klas: Mrave brojim su uvijek novi. Ne brojimo pjesme, samo mrave i trenutke kad nas nešto izuje iz cipela. Današnji radijski eter, playliste i algoritmi ionako guraju samo dosadnu glazbu rađenu po strogim receptima. Ako čovjek piše glazbu kao algoritam, nije čudo da ga algoritam može zamijeniti. Ne zanima nas pretjerano ta tema, ako nas nešto može ugroziti, to sigurno neće biti AI.

Neira: Tko voli, neka sluša. Nas više zanima ono što nastane kad čovjek pogriješi, zaluta ili napravi nešto što nije bilo u planu. Tu počinje prava glazba.