Graffiti na Gradele 2026: Murali na suncu, koncerti pod zvjezdama

Nekad je Bol ljeti bio sinonim za Zlatni rat, obiteljske apartmane i večernje šetnje rivom. Danas, barem na nekoliko dana u srpnju, postaje nešto sasvim drugo. Ulice ispune istetovirani ljudi sa sprejevima u rukama, zidovi dobivaju nova lica, a dani i noći vrte se oko glazbe, umjetnosti i onog poznatog osjećaja da se svi međusobno poznaju, čak i kad se vide prvi put

Vojko V. je posve zapalio publiku / Foto: Marko Lopac/GNG

Provela sam još jedan tjedan na Braču, na ovogodišnjem izdanju festivala Graffiti na Gradele, koji od 2012. godine spaja grafite, murale, glazbu i zajednicu u jednu od najposebnijih festivalskih priča na domaćoj sceni.

Prvi dani provedeni su u pripremi Bijele kuće. Nekad se ondje odvijalo doslovno sve, od dnevnih radionica do večernjih koncerata. Danas je festival prerastao taj prostor, Bijela kuća tako je postala dnevni epicentar druženja, radionica, DJ setova i odmora u hladu, dok se glavni večernji program preselio u klub 585, do kojeg publiku svakodnevno vozi festivalski vlakić. Umjesto da izgubi dio identiteta, festival je time dobio još više prostora za rast.

Službeno otvorenje započelo je tradicionalnim govorom organizatora Marka Boke, održanim na izložbi Antonije Bačić, umjetnice poznatije kao Supernia, čije su ilustracije već godinama neizostavan dio vizualnog identiteta Graffita na Gradele. Njeni motivi ribica, hobotnica i mediteranske rozoplave ikonografije odavno su postali jednako prepoznatljivi kao i sami murali koji tijekom festivala nastaju po Bolu.

U posljednjim danima srpnja Bol dobiva novo ruho / Foto: Marko Lopac/GNG

Bijela kuća kao dnevni boravak festivala

Već prvog popodneva bilo je jasno da se nitko nije došao samo zagrijati. Atmosfera se toliko brzo zahuktala da se s druge strane plaže moglo čuti kako ljudi uglas pjevaju “Šibenik”, hitove Dječaka i ostale dalmatinske trap klasike. Bio je to tek uvod u ono što će uslijediti tijekom vikenda, ali dovoljno dobar podsjetnik da na GNG-u granica između dnevnog i večernjeg programa gotovo da i ne postoji. DJ-evi Froever i DJ Luna pretvorili su Bijelu kuću u plesni podij uz hitove domaćih trap favorita, dok je DJ “Dijete s loptom uvijek nađe društvo za igru” kasnije prebacio vibe u rock vode.

U međuvremenu je dio ekipe nakratko pobjegao u Split pogledati Hajdukovu utakmicu (jer zašto ne), a ostatak je ostao u Bolu, gdje se ispred Marinera održao jedan od emotivnijih trenutaka ovogodišnjeg festivala. Vraćanje kamene spomen-ploče posvećene kultnom grafitu Pukota i koncert Šo!Mazgoona, koji je na trenutak oživio neka stara festivalska ljeta.

Hajduk je večer završio s 2:0, tako da za nikoga večer nije završila odlaskom kući. Dugo smo sjedili uz čaše vina iz lokalne vinarije, a nakon toga smo promatrali kako ekipa iz R2D2 pod okriljem noći započinje stvarati novi mural koji će sljedećih dana postati dio vizualne priče ovogodišnjeg izdanja.

Kad se upale reflektori, 585 preuzima priču

Prava promjena ritma dogodila se u petak navečer, kada se festival preselio službeno u 585, klub na Zlatnom Ratu. Dok je Bijela kuća tijekom dana bila mjesto za druženje, kupanje i DJ setove, noć je ponovno pripala trapu, rapu i publici koja je već satima skupljala energiju za prvu veliku koncertnu večer.

Led festivala probili su Ragazzi, pobjednici Lil Drito natječaja, koji su vrlo brzo pokazali zašto ih se sve češće spominje kao jedno od novih imena domaće scene. “Milijun” je publika prihvatila već od prvih taktova, a energija kojom su otvorili večer podsjetila me na prve dane generacije koja se veže uz 30zonu. Ispred pozornice već se tada okupila dobro poznata ekipa u skroz crnom, koja će do kraja večeri ostati vjerna svom mjestu u prvim redovima.

Nakon njih na pozornicu izlazi Krešo Bengalka, uz glasno skandiranje publike koja ga je dočekala povicima: “Krešo! Krešo!”. Set je otvorio nizom hitova među kojima su se našli “El Comandante”, “Pljačkan turiste” i povratnički “Konan”, dok je nova stvar “Pucamo se jogurtima” na trenutak vratila onu sirovu splitsku energiju zbog koje je Krešo godinama jedan od najprepoznatljivijih domaćih repera. Posebno me iznenadilo koliko se dobro uklopio u moderniji festivalski kontekst. Masa koja danas jednako voli trap, techno i house bez zadrške je nabrijala njegov nastup, a izvedbe “Drei Millionen”, “Mrma drma” i “Namazan u kocki”, nakon koje se orilo “Hoćemo još!”, pokazale su da Krešo, nakon kratkog zatišja, bez problema može osvojiti i novu generaciju publike, koja se sve više okreće kombinaciji trapa i elektronike.

Večer se nastavila nastupom Sjene, koji je još jednom dokazao zašto ga mnogi smatraju princem noći. Već na prvim taktovima “Antidotea” i “Poltergeista” bilo je jasno da publika zna svaku riječ, dok su “X Pill”, “Doručkujem kesu” i nezaobilazna “Kamasutra” dodatno podigli tempo. Veliko iznenađenje bio je nenajavljeni izlazak Goce RIP na pozornicu, dok su tijekom “Zna se” i “Channelly” najglasnije reagirali upravo fanovi Baksa. Za kraj su zajedno izveli “Primaveru” i “POV”, nakon čega su fanovi gotovo bez predaha nastavili dalje.

U moru trap izvođača, Luzeri su djelovali kao pravo osvježenje. Otvorili su nastup pjesmom “Tvoj heroj”, nastavili s “Kamikazama”, a cijeli je set kulminirao kada im se kao gošća na pozornici pridružila Miach. Dok se dio publike još družio ispred kluba, oni koji su ostali ispred bine dobili su jedan od najzanimljivijih koncertnih trenutaka večeri, a završni “Blank Face” bio je idealan kraj njihovog seta.

Jedna od stvari koja mi se jako svidjela bila je činjenica da između nastupa gotovo nije bilo praznog hoda. Dok su se izvođači izmjenjivali, DJ-evi su puštali hitove, od Rihanne do Migosa i mnogih drugih aktualnih izvođača, pa tempo večeri nije padao ni na nekoliko minuta. Upravo taj osjećaj neprekidnog partija obilježio je cijelu festivalsku večer.

Miach je na pozornicu izašla uz osmijeh i izjavu da je nakon dvije godine “so back”, a ljudi su joj odmah dali do znanja koliko im je nedostajala. Koncert je otvorila pjesmom “Led”, nastavila s “Honolulu”, “Iluzijom” i “Fantazijom”, dok je moj osobni favorit i dalje izvedba “Dance” dueta s Baksom. Pojava Bejbe je izazvala pravu eksploziju oduševljenja, a i “Faza” je uz gitarista podigla momentum na novu razinu, a “NLO”, u kojem joj se pridružio Hiljson Mandela, bio je jedan od vrhunaca večeri. Koncert je zaključila bisom i ponovnom izvedbom “Leda”, koji je ekipa otpjevala od početka do kraja.

Večer je zatvorio Vojko V, jedan od najiščekivanijih izvođača festivala. Dovoljno je bilo da krenu prvi taktovi “Šibenika” kako bi cijeli klub postao jedan veliki zbor. Redali su se “Zovi čovika”, “Lovrinac”, “Cilit Beng”, “Ceca u Parizu” i “Bunga Party”, a trenutak koji će mi ostati u sjećanju dogodio se tijekom “Gange i rere”, kada je djevojka iz publike po imenu Ivana (ironično) preuzela Pekijev dio i doslovno ga razvalila od riječi do riječi dok je publika jednoglasno vikala njeno ime.

Vojkov humor i dalje funkcionira jednako dobro kao i prije deset godina, ali ono što njegov nastup danas čini posebnim jest činjenica da je odavno prerastao format klasičnog koncerta. To je najbolje opisala moja sestrična, koja mi je pravila društvo prvi put na trap festivalu i nakon nastupa rekla da uopće nije imala osjećaj da je bila na koncertu, nego na jednom velikom partiju. Mislim da je upravo u toj rečenici sažeta cijela GNG filozofija.

Nakon koncerata plesni podij preuzeli su DJ-evi Bugre i Giljo, koji su bez puno uvoda krenuli s reggaetonom i R&B-jem. Malo tko je tada razmišljao o tome koliko je sati. Prva koncertna večer završila je tek kada je sunce već ozbiljno prijetilo izlaskom.

Opuštena atmosfera danju i noću / Foto: Marko Lopac/GNG

Veliko finale Ribarske večeri na pozornici 585 kluba

Subota je tijekom dana izgledala kao da festival tek počinje. Bijela kuća opet je bila puna ljudi koji su između kupanja, piva i gemišta dovršavali murale, oslikavali torbe i majice te navijali na plesnim battleovima, košarkaškom i nogometnom turniru. Kao da noć prije nisu ostavili dušu u 585.

Drugu koncertnu večer otvorili su Galke & Shtosmo, a odmah nakon njih Buntai je razbudio i one koji su još osjećali posljedice prethodne noći. Publika je najglasnije pjevala “Kratku ljubav”, ali jednako su dobro prošle i “Njen svijet”, “Demoni”, “Antun Bauer” i “A7”. Posebno mi je bilo zanimljivo usporediti ovogodišnji nastup s onim prije dvije godine kada sam na istom festivalu uspjela uhvatiti Buju uživo. Ovaj put Dipsi i Yung Bude odradili su nastup bez njega, ali energija nije nimalo patila. A i sam element pojavljivanja Buje na nasumičnim nastupima pretvorio se u dugogodišnji meme.

Nakon kratke pauze na pozornicu je stigao Bore Balboa. “Malibu”, “Dalmacija Tunis” i “Flight Mode” odmah su povukli publiku prema ogradi, dok su “Životinja” i “Panama” dodatno podigle atmosferu. U jednom trenutku pozvao je dio publike na pozornicu da zajedno plešu, a upravo su takvi trenuci podsjetili zašto se na GNG-u gotovo nikad ne osjeća granica između izvođača i publike.

I Baks je još jednom pokazao zašto pripada samom vrhu live izvođača nove generacije. Nastup je otvorio pjesmom “Mami”, nastavio s “Bakšišem”, “Kiss”, “Ljigav”, “Monkey Business”, “Pandora”, “Cure vole”, “Push to Start” i novom “Tigidi”, dok je “Party” dodatno začinila Bejbe, koja je doslovno izletjela na pozornicu. Ako postoji nešto po čemu ga je nemoguće zamijeniti, osim njegovih pjesama, onda je to činjenica da gotovo svaki put ima potpuno novu kosu koja mu svaki put daje novi alter ego, iako je odjeven u svoj prepoznatljivi all black, a s novim brendom koji je nedavno otvorio pod imenom Bunny obukao je i dio artista. Posebno mi je drago bilo ponovno čuti zajedničku izvedbu “Milijuna” s Ragazzijima, koji su za mene jedno od otkrića ovogodišnjeg festivala.

Čast zatvaranja ovogodišnjih Graffita na Gradele pripala je Hiljsonu Mandeli, koji je uz podršku članova KUKU$-a zaključio još jednu festivalsku priču. “McLaren”, “Debili”, “Real Slavs” i “Cura sa kvarta” i brojni drugi hitovi bili su savršen podsjetnik zašto je već godinama jedno od najvećih imena domaće trap scene. Dok su se posljednji refreni gasili, bilo je jasno da je glazbeni dio festivala završio, ali da se nitko još nije bio spreman oprostiti od još jednog ljeta u Bolu.

Zidovi kao glavni festivalski medij

Iako glazbeni program privlači velik dio publike, Graffiti na Gradele i dalje se najjasnije čitaju po zidovima Bola. Ovogodišnji vizualni program okupio je autore različitih stilova, od klasičnog letteringa do ilustrativnih i figurativnih murala. Sudjelovali su razni umjetnici, DXTR, Gizem Erdem, Takir, Chez 186, Sarme, Erol Sjajni, Tužni Marin, Casino, Glitchboy2000 i mnogi drugi. Predivni radovi nastajali su tijekom cijelog tjedna na Bijeloj kući i drugim lokacijama po Bolu. Do nedjelje su se dovršavali posljednji murali, oslikavale majice te zatvarali radovi koji su nekoliko dana ranije još bili samo skice na zidu. Upravo je proces važan dio festivala. Ova ekipa ne dolazi samo pogledati gotov mural, nego prati kako nastaje: od prvih linija i podloge do završnih detalja. Grad tako tijekom nekoliko dana postaje radni prostor, galerija i mjesto susreta autora i publike.

Plesni battleovi također su nezaobilazan dio dnevnog programa GNG-a. Hip-hop battle osvojio je Babboon iz Francuske, dok je u b-boyingu pobijedio Mighty Jim iz Grčke. Posebnu pažnju publike privukao je domaći šestogodišnji hrvatski plesač B-Boy Dalma, koji je nastupom osvojio najveći pljesak i srca publike. Na natjecanja su stigli i plesači iz Singapura, Švicarske, Njemačke, Francuske i Grčke, čime je plesni dio programa dobio i međunarodni karakter.

Zadnji dan je tako djelovao kao savršen sažetak svega što GNG jest. Na jednoj strani sprejevi i zidovi, na drugoj plesni krugovi, nekoliko metara dalje košarkaški turnir, a između svega ljudi koji se kupaju i sjede u hladu Bijele kuće. Festival svake godine sve više nalikuje malom gradu unutar grada, s vlastitim ritmom, pravilima i ljudima koji bez problema prelaze iz jedne uloge u drugu.

Iz publike u natjecatelje, iz umjetnika u navijače, iz plesača u ljude koji nekoliko sati kasnije stoje u prvom redu na koncertu. Netko će doći zbog zidova, netko zbog glazbe, netko zbog battleova, a netko zbog košarke, ali se na kraju svi nađu na istom mjestu, uz more, glazbu i osjećaj da između izvođača, umjetnika, natjecatelja i publike ovdje ne postoji čvrsta granica.