Nick Cave & The Bad Seeds u Areni Pula: Toplinski car na vrhuncu

Nick Cave & The Bad Seeds održali su dva upečatljiva nastupa u pulskoj areni 4. i 5. kolovoza. Nastupajući gotovo tri sata tijekom toplinskog vala Cave je pjevao s potpunim neznancima kao da ih poznaje cijeli život. Možda upravo u tome leži smisao tih koncerata. Nisu bijeg od boli nego mjesto na kojem se ona nakratko dijeli i na kojem barem nakratko prestaješ biti usamljen

Očekivano izvantjelesno iskustvo / Foto: Vedran Metelko

Pisati o koncertu Nicka Cavea uvijek je vrlo sklisko. Lako je posegnuti za velikim riječima kao što su katarza, svetište, propovijed ili mesija. Jednako je lako reći da je koncert bio gotovo izvantjelesno iskustvo. Sve su to formulacije koje zvuče točno, ali nakon toliko godina zvuče i očekivano. Ono što se dogodilo na koncertima u pulskoj Areni 4. i 5. kolovoza bilo je nešto drugo. Nakon više od dva sata i četrdeset minuta glazbe, to kao da zaista nije bio samo koncert, već iskustvo koje je pomalo teško objasniti glazbenim rječnikom.

U tome možda leži najveća posebnost današnjeg Nicka Cavea. Njegovi koncerti odavno više nisu predstave u kojima izvođač stoji na pozornici, a publika promatra. Nešto gotovo opipljivo nastaje između njega i publike. To je bilo jasno već na samom početku večeri. Nakon eksplozivnog otvaranja s “Get Ready for Love” Cave je, sav mokar od vrućine, na kraju pjesme dobacio: “Thank you, fuckin’ Pula!”, a zatim se hladio lepezom koju je posudio iz publike uz komentar da je “nehumano vruće”. Već tijekom druge pjesme, “From Her to Eternity”, pozvao je publiku da se zgusne kako bi mogao hodati po ramenima i sići među ljude. To je taj gotovo instinktivan nastavak neposrednog fizičkog kontakta s publikom koji Cave već godinama gradi.

Upravo je ova potreba za neposrednim kontaktom obilježila cijelu večer. Tijekom pjesme “O Children” obratio se muškarcu u prvim redovima koji ga je uporno snimao mobitelom. “Čovječe, moraš spremiti taj mobitel jer mi trebaš. Razumiješ što želim reći? Ovdje se nešto događa. Ako sve gledaš kroz ekran, mogao bi završiti s tim telefonom napola u grlu.”

To nije bio ispad zbog bontona ili kritika tehnologije. Bila je to možda najpreciznija definicija Caveove koncertne filozofije. “Ovdje se nešto događa.”

Nick Cave & The Bad Seeds rasprodali su pulsku Arenu dvaput / Foto: Vedran Metelko

Prije nego što su započeli “O Children”, Cave je pjesmu predstavio kao jednu od najtužnijih u katalogu Bad Seedsa po njegovom mišljenju. “Govori o našoj nesposobnosti, ili možda nesposobnosti cijelog svijeta, da se brine za svoju djecu. Ako je možete zapjevati, bit će to dobro za dušu.” Na samom kraju pjesme iz publike je pozvao dječaka da mu se pridruži na pozornici, pri čemu je publika eruptirala. Nije to nešto novo na njegovim turnejama, ali takve ideje postaju puno jasnije kad ih spojimo sa stvarnim čovjekom ispred nas, posebno kad je to dijete.

Takvih trenutaka bilo je mnogo. “Tupelo” nije završio kada je pjesma formalno završila. Cave je, očito odlično raspoložen druge večeri u Puli, još jednom pokrenuo bend u novu završnicu, kao lokomotivu koja odbija stati. Nakon “Carnage” nije skrivao oduševljenje: “What a fuckin’ band!”, a zatim pokazao prema Georgeu Vještici, gitaristu koji se Bad Seedsima pridružio 2013., a čiji su roditelji iz Like, prisjećajući se kako su večer prije pokušavali pronaći hrvatsku riječ za naziv pjesme. “Pokolj”, odgovorio je Vještica, izazvavši smijeh cijele Arene prije nego što je bend ponovno zaronio u jednu od meni najdražih Caveovih pjesama.

I upravo tu postaje zanimljivo promatrati kamo je Caveova glazba stigla posljednjih godina.

Lako je njegovu kasniju fazu nazvati suviše propovjedničkom s tim snažnim gospel ili produhovljenim zaokretima, ali čini se da Cave više ne traži Boga kakvog poznaju religije. Njegov Bog nije utjeha niti nagrada za vjeru. On je nešto divlje, nepredvidivo, sila koja se pojavljuje usred boli, gubitka i ljubavi. Ne uklanja patnju, nego čovjeku omogućuje da kroz nju prođe. Možda nijedna pjesma to ne prikazuje bolje od “Wild God”, ali isti se osjećaj provlači i kroz “Joy”. Kada je Cave otpjevao stih “Now is the time for joy”, Arena nije reagirala kao na refren, nego kao na rečenicu koju je trebalo čuti. Snažan i spontani pljesak nakratko je razbio težinu koju je stvorila pjesma o tugovanju, a Cave je zastao, kao da mu je glas pukao od siline emocije koju je osjetio za klavirom.

Sličan osjećaj prostranosti nosile su “Rings of Saturn” i predivna “Bright Horses”, otvorena gotovo nestvarnim falsetom Warrena Ellisa, dok su “Henry Lee”, “The Mercy Seat”, “Red Right Hand”, “The Weeping Song” i “Jubilee Street” podsjetile zašto Bad Seedsi i dalje zvuče kao jedan od najuzbudljivijih koncertnih bendova današnjice. Upravo nakon “Red Right Hand” Arena je u glas počela skandirati: “Nikola! Nikola!” Cave je na trenutak djelovao iskreno zbunjeno, pokušavajući shvatiti što mu nekoliko tisuća ljudi zapravo dovikuje. Tek kada je shvatio da skandiranje nije poziv nekom drugom, nego njemu, samo se nasmijao. Bio je to kratak, gotovo komičan trenutak koji je na sekundu razbio mit o nedodirljivom Nicku Caveu i pokazao čovjeka koji se još uvijek zna iskreno iznenaditi vlastitom publikom, a prilično dojmljiva bila je i “Papa Won’t Leave You, Henry”, koju je George Vještica započeo na akustičnoj gitari, a Cave najavio kao “very terrible song”.

Nick Cave se nije štedio unatoč paklenoj vrućini / Foto: Vedran Metelko

Regularni dio večeri završio je četrnaestominutnom “Hollywood”, završnom pjesmom albuma Ghosteen. Tekst pjesme bio je projiciran s hrvatskim prijevodom, što je još jednom pokazalo koliko je Caveu važno da riječi njegovih pjesama dopru do publike u punom značenju. I koliko god voljeli i razumjeli strane jezike, neke emocije ipak drugačije odzvanjaju kada ih čitamo na vlastitom jeziku. Bilo je posebno iskustvo pratiti hrvatske stihove dok Caveov glas u pozadini nosi ovu četrnaestominutnu meditaciju o gubitku, boli i pokušaju pronalaska mira u apokaliptičnoj slici svijeta koji gori. Slika uništenja nije samo vanjski krajolik, nego i unutarnji prostor čovjeka koji pokušava nastaviti živjeti nakon nezamislivog gubitka. Nastala u razdoblju nakon smrti njegova sina Arthura, pjesma osobnu bol širi prema univerzalnom iskustvu tuge, završavajući pričom o Kisi Gotami, majci koja traži lijek za mrtvo dijete. Buddha joj kaže da pronađe zrno gorušice iz kuća koje se nikada nisu susrele sa smrću, ali takvu kuću ne nalazi. Cave tu priču ne pjeva kako bi objasnio vlastitu tragediju, nego kako bi pokazao da nijedna tuga nije samo naša.

Bis je donio jednako snažne trenutke – “City of Refuge”, dirljivu obradu “Cosmic Dancer” Marca Bolana, odnosno T-Rexa, “Skeleton Tree” i nezaobilaznu “Into My Arms”, koja je Arenu pretvorila u jedan veliki zbor.

Pisati da je Nick Cave mesija, a pulska Arena hram bilo bi jednostavno. Gotovo zavodljivo jednostavno. Ali ono što se događa na njegovim koncertima mnogo je humanije. Cave nikome ne nudi spasenje niti odgovore. Posljednjih desetak godina njegove pjesme pokušavaju razumjeti kako živjeti nakon gubitka, a ne kako ga pobijediti.

Možda je upravo zato dio publike i dalje zazire od njegove novije, naizgled propovjedničke faze. A meni se čini da ona nije propovijed, nego prihvaćanje paradoksa. Da svijet istodobno može biti prekrasno i užasno mjesto. Da priroda može jednako nježno davati koliko okrutno uzimati. Da nakon gubitka možemo tugovati toliko snažno da imamo osjećaj kako se fizički raspadamo, a ipak ostati otvoreni za nježnosti, ljubav, zagrljaje i utjehu. Da crno i bijelo ne postoje jedno bez drugoga. Možda upravo u tom prihvaćanju proturječja leži ono što Cave posljednjih godina pokušava otpjevati.

Koncert s visokom dozom humanosti i empatije / Foto: Vedran Metelko

Nekada je Cave pjevao kao čovjek koji se s Bogom neprestano nadmetao. Danas pjeva kao čovjek koji je prihvatio da odgovori možda nikada neće doći, ali da se usprkos tome može živjeti, stvarati i voljeti. I tako me nakon svih ovih godina i dalje uspijeva iznenaditi. Dvije večeri u pulskoj Areni ostat će među onim rijetkim koncertima nakon kojih se ne sjećaš samo pjesama, nego i osjećaja da si na nekoliko sati bio dio nečega uistinu vrijednog.

Ne postoji ispravan način tugovanja. Ne postoji ni ispravan način slušanja Nicka Cavea. Nekoga će njegov mrak odbiti, nekoga osloboditi, a nekoga natjerati da gotovo tri sata tijekom toplinskog vala pjeva s potpunim neznancima kao da ih poznaje cijeli život. Možda upravo u tome leži smisao tih koncerata. Nisu bijeg od boli nego mjesto na kojem se ona nakratko dijeli i na kojem barem nakratko prestaješ biti usamljen.

U jednome od pisama objavljenih na The Red Hand Files Cave je napisao kako često vjeruje da obožavatelji bolje razumiju njegove pjesme nego on sam te da nekima od njih trebaju godine da mu otkriju vlastito značenje. To je možda i najbolji odgovor svima koji u njegovim koncertima traže konačna tumačenja. Njihova snaga nije u odgovorima, nego u prostoru koji ostavljaju svakome od nas da u njima pronađe ono što mu je u tom trenutku potrebno.