Osor - prostor u kojem se staro i novo neprestano spajaju i prelamaju

Foto: Sandro Tariba / OGV

Osorske glazbene večeri nisu festival koji se zadovoljava time da „samo“ čuva glazbenu prošlost. Zahvaljujući jednoj od najvažnijih programskih odrednica – narudžbama novih djela hrvatskih skladatelja – baština se tu susreće s glazbom koja još nema vlastitu povijest. U nekadašnjoj osorskoj katedrali tako se svake godine, već više od pet desetljeća, uspostavlja dijalog između poznatoga, unaprijed privlačnoga, i onoga što tek traži svoje slušanje i mjesto u repertoaru. Neveliki, poviješću bremeniti i uzvišeni Osor nije stoga samo kulisa magnetske privlačnosti: on je i rezonantni prostor u kojem se staro i novo, intimno i ambiciozno, lokalno i univerzalno neprestano spajaju i prelamaju.

Osorske glazbene večeri nisu festival koji se zadovoljava time da „samo“ čuva glazbenu prošlost. Zahvaljujući jednoj od najvažnijih programskih odrednica – narudžbama novih djela hrvatskih skladatelja – baština se tu susreće s glazbom koja još nema vlastitu povijest.

U liniji ekskluzivnih koncertnih doživljaja – kojih ni ove godine nije nedostajalo između 20. srpnja i 23. kolovoza – dva za redom, u razmaku od samo tri dana, potvrdila su princip spajanja i prelamanja: nova hrvatska glazba s tradicionalnim programom, reducirani sastav s pomno osmišljenim programskim konceptom, mlade snage sa svjetskom razinom muziciranja. Udaraljkaš Filip Merčep održao je u Osoru 13. kolovoza solistički nastup, a violinist Matej Mijalić i pijanist Arsen Dalibaltayan zajedno su se predstavili 16. kolovoza.

Foto: Sandro Tariba / OGV

Udaraljke nisu nepoznanica na Osorskim glazbenim večerima, no njihova jača prisutnost pripada novijem sloju festivalske memorije, onome u kojem se postupno širio prostor za drugačije izvedbene formate i suvremene zvukovne poetike – među ostalim i zahvaljujući sve većem broju vrhunskih udaraljkaša poteklih s Muzičke akademije u Zagrebu iz klase Igora Lešnika, a potom i Ivane Kuljerić. Filip Merčep jedan je od njih. Nakon prvoga nastupa na marimbi 2010. godine uz Kvartet Porin, u Osor se vraćao kao glazbenik čiji interesi nadilaze granice standardnoga repertoara. Iako je 2016. već imao cjelovečernji program u kojem su marimba, odnosno udaraljke bile središnji instrument, riječ je bila o konceptualnom projektu s Nicolasom Sinkovićem i elektronikom izvan uobičajenoga koncertnog okvira. Ovaj put nastupio je posve samostalno, u klasičnome recitalskom formatu, što je i prvi solo-recital jednog udaraljkaša na Osorskim glazbenim večerima.

U Osor se Filip Merčep vraćao kao glazbenik čiji interesi nadilaze granice standardnoga repertoara. Ovaj put nastupio je posve samostalno, u klasičnome recitalskom formatu, što je i prvi solo-recital jednog udaraljkaša na Osorskim glazbenim večerima.

Foto: Sandro Tariba / OGV

Merčepov osorski program nesumnjivo je odraz poetike samoga glazbenika, složen po principu kontrasta, raznolikosti i međusobnog nadopunjavanja djela te vlastita utjecaja na stvaranje repertoara. Kao iskaz mnogostrukih umjetničkih interesa te širine ekspresije glazbenika, izbor skladbi ujedno razotkriva marimbu kao glazbalo izuzetno suptilnih koncertantnih mogućnosti. Pri tome klasična djela – izbor minijatura iz Albuma za mladež Petra Iljiča Čajkovskog, Pjesma bez riječi Dore Pejačević i Bachov koral O Haupt voll Blut und Wunden (izvedeni iz originala) – nisu izdvojena u neku zasebnu cjelinu „poznatoga i privlačnoga“, već ulaze u dijalog sa suvremenim, reprezentativnim ostvarenjima za marimbu, a to su Toccata Anne Ignatowicz-Glińske, Luminosity Tomasza Golińskog i Frenzy Srđana Dedića, uz praizvedeni Engines of Echoes (E E) Tomislava Olivera.

Dvojica glazbenika godinama surađuju na projektima elektronike i multimedije, djeluju u eksperimentalnom kolektivu NAE, pa je ovakva skladateljsko-izvođačka suradnja vjerojatno bila pitanje vremena.

Foto: Sandro Tariba / OGV

Kao i u slučaju skladbe Frenzy za solo marimbu Srđana Dedića, koja je na najboljem putu da postane jedna od najvažnijih hrvatskih skladbi za marimbu, Filip Merčep izravno je utjecao i na nastanak Engines of Echoes (E E) Tomislava Olivera. Dvojica glazbenika godinama surađuju na projektima elektronike i multimedije, djeluju u eksperimentalnom kolektivu NAE, pa je ovakva skladateljsko-izvođačka suradnja vjerojatno bila pitanje vremena. Zahvaljujući narudžbi Osorskih glazbenih večeri, upravo je realizirana.

Engines of Echoes (E E) prva je službena, kako je najavio Filip Merčep, Oliverova skladba za udaraljke. Osim marimbe uključuje i set malih gongova, bongos, tom-tom te wood blocks. Strukturirana kao tri studije koje različitim postupcima, repeticijom, adicijom i kompresijom istražuju mogućnosti motivičke transformacije, u zvučnom rezultatu očituje se kao postupno preoblikovanje teksture. Ponavljanje tako proizvodi svojevrsne zvučne petlje i stabilne obrasce, dok adicija postupno povećava gustoću i slojevitost glazbenog tkiva. Nasuprot tomu, kompresija donosi osjećaj zgušnjavanja, ubrzavanja i sažimanja materijala. Posebno je karakteristično što se motiv pritom ne pojavljuje uvijek kao jasno izdvojena figura, nego često kao ritamski, zvukovni ili artikulacijski impuls koji stvara novu teksturu. Merčepova preciznost udara, kontrole dinamike, trajanja odjeka i artikulacije omogućuju da se mikropromjene u materijalu jasno čuju. Njegova razrađena uloga sukreatora zvučnog svijeta skladbe čini ga i u ovom slučaju idealnim suučesnikom za porinuće djela među publiku i slušatelje, uz želje da putuje i dalje od osorske crkve Uznesenja Marijina, iz koje ju je ispratio lijep broj slušatelja.

Foto: Sandro Tariba / OGV

Tri dana poslije, ekskluzivnost komornih doživljaja Osorskih glazbenih večeri dobila je lice mladih glazbenika Mateja Mijalića i Arsena Dalibaltayana. Riječ je o koncertu ostvarenom u suradnji s Natjecanjem Ferdo Livadić Samoborske glazbene jeseni, na kojemu je 2024. godine pobijedio upravo violinist Matej Mijalić te kao jednu od nagrada osvojio nastup u Osoru. Sjajan odabir programa, od početne bujne, virtuozne i temperamentne trostavačne Fantazije Borisa Papandopula (uz 120. obljetnicu rođenja skladatelja), preko kratke, ali raskošne Ljubavne pjesme Josefa Suka i nove skladbe Helene Skljarov, do trijumfalne kulminacije u antologijski kompleksnoj Sonati Césara Francka, pokazao je sjajnu uigranost mladih glazbenika. Iako su iza njih tek tri zajednička nastupa, Matej Mijalić i Arsen Dalibaltayan djeluju kao duo koji i nema potrebu naglašavati zajedništvo – ono se podrazumijeva u načinu na koji jedan drugome ostavljaju prostor, a potom ga gotovo neprimjetno ispunjavaju.

Iako su iza njih tek tri zajednička nastupa, Matej Mijalić i Arsen Dalibaltayan djeluju kao duo koji i nema potrebu naglašavati zajedništvo – ono se podrazumijeva u načinu na koji jedan drugome ostavljaju prostor, a potom ga gotovo neprimjetno ispunjavaju.

Foto: Sandro Tariba / OGV

Dalibaltayan, izdanak istaknute glazbeničke obitelji, školovan u Zagrebu i Salzburgu, svira s rijetkom suptilnošću i pažnjom prema detalju; bez ikakve potrebe nadmetanja s violinom do izražaja dolazi slojevitost i zrelost njegova izričaja, koja dionici daje vlastitu gravitaciju i važnost ravnopravnog sudionika. A u Mijalićevoj arhitektonski preciznoj, ali izrazito sugestivnoj gesti, prepoznaje se ono najbolje od pedagoga Marine i Leonida Sorokowa te Oresta Shourgota, kod kojega je diplomirao u Zagrebu (2022.), kao i snažnih violinističkih osobnosti Romana Simovića i Nemanje Radulovića, kod kojih se usavršava u Londonu, odnosno Parizu.

Kako svoje stvaralaštvo često dovodi u odnos sa slikom, riječi, pokretom ili scenskim prostorom, skladbe Helene Skljarov nerijetko postaju više iskustvo negoli čista glazba.

S obzirom na važnost koju na Osorskim glazbenim večerima zauzima nova hrvatska glazba, skladba Rituals Helene Skljarov na neki način odaje počast upravo mjestu na kojem je predstavljena. Kako svoje stvaralaštvo često dovodi u odnos sa slikom, riječi, pokretom ili scenskim prostorom, njezine skladbe nerijetko postaju više iskustvo negoli čista glazba. Skladba Rituals, nastala specifično za ovu prigodu i u relaciji s ostatkom programa, tematizira ono što ostaje nakon što utihne ono odsvirano, pa se fragmenti vraćaju poput nejasnih sjećanja, preobraženi prostorom, odjekom i vremenom. Uz pomoć EBowa (u rukama Arsena Dalibaltayana) i osobito tišine, skladateljica oblikuje ne samo zvuk nego i sjećanje na njega –mjesto između onoga što smo upravo čuli i onoga što nam je već počelo izmicati. Istovremeno, akustiku osorske crkve pretvara u dio skladateljskog procesa.

Ako je Osor prostor u kojem se staro i novo neprestano spajaju i prelamaju, onda su već i ova dva koncerta pokazatelj raznolikosti tog principa.

Foto: Sandro Tariba / OGV

Ako je Osor prostor u kojem se staro i novo neprestano spajaju i prelamaju, onda su već i ova dva koncerta pokazatelj raznolikosti tog principa. Merčep i Mijalić/Dalibaltayan, svatko na svoj način, pokazali su da ekskluzivnost doživljaja ne proizlazi iz specifičnosti programa, glazbenika ili mjesta, već iz neponovljivog susreta svih parametara. Nakon što glazba utihne, ostaje onaj poseban osjećaj obogaćenosti zbog kojega se uvijek iznova dolazi u Osor.