IDEM na Šalati: Male pobjede su velika stvar

Stotine bljeskova prolazi mi glavom nakon sinoćnje večeri

Samo tri godine od objavljivanja prvog albuma poyy, IDEM je zakazao nastup na Šalati početkom ove godine. Vjerujem da nije bilo osobe upućene u priču kojoj nije bilo drago što se jedan glazbenik iz DIY svijeta probija takvom brzinom, ali i sa zaokruženom pričom koja ima smisla, koja mnogim mlađim izvođačima budi nadu da se autorstvo i držanje svog smjera isplate.

Osobnost Antuna Alekse takva je da vas poprilično brzo osvoji pristupom, razmišljanjima, a ako ćemo sve staviti u glazbeni kontekst, napravio je tridesetak pjesama plus suradnje koje pogađaju ljude u onaj dio mozga koji na telepatskoj razini savršeno ujedinjuje jednu generaciju i još malo šire.

IDEM na Šalati/foto: Marina Uzelac

Potencijal da se snalazi na velikoj pozornici pokazao je kada je nastupio kao predgrupa Lasagni na Šalati 2024., a u istoj ulozi našao se u siječnju 2025. kada je stao na pozornicu Arene Zagreb prije Buč Kesidi.

„Male pobjede su velika stvar“, rekla bi Lika Kolorado, a subotnji koncert, kada je IDEM nastupio kao main act koji okuplja oko sebe još nemali broj glazbenih prijatelja, apsolutna je pobjeda glazbenika koji godinama i desetljećima ‘rintaju’ na sceni – pišu smislene tekstove, razvijaju svoj stil i dopremaju ga u najboljem mogućem ruhu – onom iskonskom koji prikazuje njihov karakter. IDEM, odnosno Antun, objedinio je svoj rad u jednoj eksplozivnoj, veseloj, povremeno i sjetnoj punk-indie-alt/pop večeri koja se nakon tri i pol sata činila prekratkom.

No, krenimo redom.

„Škola, život, lova“ stih je kojim počinje pjesma “Sve boli“ s drugog IDEM albuma CIAO. Otvaranje koncerta dosadašnje karijere sažeto je u par stihova cijelog songa dok vesela družina vrlo neopterećeno skače po pozornici. Kao da rade ovakve gigove svaki dan.

IDEM na Šalati/foto: Marina Uzelac

Nitko se nije trebao začuditi jer bend je samo dan prije svirao na brodu koji je vozio šibenskim arhipelagom u sklopu SHIP festivala, a sudeći prema dobivenim snimkama s koncerta, dobro da se nije ostvario naslov jedne IDEM-ove pjesme kojoj ćemo posvetiti zasebne retke. Tijekom koncerta Antun je pozdravio ekipu koja ga je popratila dan prije na šibenskom brodu pa je bilo sasvim logično da neće propustiti ni zagrebački nastup.

Antun se na pozornici ne voli isticati, barem se stječe takav dojam. Cijelu mu situaciju olakšava bend koji ni njemu ni publici ne da mira. Skači, deri, pjevaj, uživaj – Marin Tandara nestandardni je multiinstrumentalist i zabavljač koji ne dopušta da se opusti lijevo krilo publike, dok je za desno standardno zadužen gitarist Vlado Remeš. Početni manji problemi s gitarom riješeni su i situacija se stabilizirala do „Precrne rupe“. Uostalom, iako je koncert imao svoju organiziranu liniju kojom se kreće, što se na kraju uočilo na setlisti, spontanost cijelog događaja bila je presudni faktor da se u prvih par minuta svi uključe u singalong, a pogotovo je to vrijedilo za „Barem 500“. Spontanost je nešto na što sam pomislio i na samom kraju koncerta, nešto što današnjim, dosta često predimenzioniranim, pravocrtnim i kalkulantskim koncertima fali.

IDEM na Šalati/foto: Marina Uzelac

Pod veo sveopće zagrebačke atmosfere upadamo s pomalo nostalgičnom “Harmicom 19h“, da bi se ubrzo na pozornici bendu pridružio Juraj Borić na trubi. U pozadini na bubnjevima nalazio se čovjek koji uvijek isporuči, Ivan Cimi Marinović. Bubnjarima na ovakvim događanjima nije lako jer tempo je ubitačan i brz, a svoju solo dionicu dobio je sredinom nastupa, kada je Cimi samo potvrdio koliko znači bendu. Basist Marko Marinović vjerojatno je najsamozatajniji lik na toj pozornici, ali daleko od toga da je neprimjetan.

„Mama mi je prije nastupa napisala da na koncertu ima puno djece. Evo jedne za mamu i djecu“, napomenuo je Antun prije pjesme “Klincy“, koja u bendovskom aranžmanu na kicku plane do neba. O broju pjesama koje su pogodne za pjevanje uz frontmena i ostatak benda, koji stalno pripomaže pratećim vokalima, lakše bih se proveo kada bih naveo one s kojima je to teže učiniti.

Kada je Antun rekao da je sljedeća njegova najslušanija pjesma, nisam siguran da je malotko pomislio na “Brokulu“. Ta pjesma hit je dječjeg programa HRT-a, posljedično i vrlo slušana na YouTubeu. Kada je stavimo u kontekst, predivna je stvar da roditelji puštaju punk povrtnu himnu svojoj djeci. Pjesme odgajaju! Naknadno sam prijatelju, koji je ujedno i roditelj, poslao da sviraju njegovu omiljenu pjesmu. Čovjek ne sluša IDEM, ali “Brokula“ mu je iz očitih razloga posljednjih godina nezaobilazna glazbena stanica pa se nadam da će do neke sljedeće Šalate popustiti pod mojim suptilnim pritiscima i shvatiti da nema smisla odupirati se zvukovima s CIAO i poyy.

IDEM na Šalati/foto: Marina Uzelac

Vanjska i unutarnja energija osjetila se u publici, osjetila se na pozornici, a nadograđena je setom koji su preuzeli gosti, odnosno Ki Klop s odličnim “Popisom stvari“, pocket palma s ljetnom „Nije dovoljno“ (i još dinamičnijom uživo) te uvijek razdragan Edo Maajka u sada već sezonskom hitu “Proljeće“. Kombinacije u kojima IDEM može djelovati ponekad su začudne, ponekad sasvim prirodne, ali u svima se uviđa momentum u kojem bend preuzme pjesmu te ostavi originalni pečat iskovan specifično na valu koji traje već tri godine.

Koncert se na Šalati ubrzano mogao transformirati iz energičnog punk doživljaja u emotivan koloplet u kojem vidimo skromnost i društvenu osjetljivost koju sa sobom IDEM (do)nosi. „Nikad sama“ bio je jedan od vrhunaca koncerta i to nije samo zbog činjenice da je Antun izvedbu posvetio kćeri Zori – “ne moraš biti to što nisi“ i još desetak „ne moranja“, sve dok si dobar ili dobra prema drugima – jednostavne i toliko iskrene poruke koje ne trebaju previše objašnjavanja.

Osim što je lightshow sasvim opravdao svrhu, nije bio napadan, već vrlo efektan u isticanju što benda, što publike, ovisno o pjesmi i potrebi. Na Šalati smo mogli vidjeti i mjehuriće od sapunice, konfete i trake koje lete iznad publike pa skoro do tonca na sredini terena, benigno udaranje jastucima koji su dovoljno mekani da ispuštaju vatu te ponešto crowdsurfinga i poga koje se primilo na “Raspadam“, “Jadanja“, “Žujice“, “Novi mjesec“, “Tak ili nikak“… Potonja je prikazala i široki spektar Tandarinog glasa u završnoj dionici pa se screamo vratio u moje uši nakon petnaestak godina.

IDEM na Šalati/foto: Marina Uzelac

“Uvijek super“ favorit je mnogih, što je vidljivo po tome što se zna tekst od početka do kraja, a pomalo mi je žao što je Antun odustao od akustične gitare tijekom te izvedbe (izvodi je na električnoj). Koncert nije bio samo prilika da čujemo sveukupni IDEM repertoar, već i pozivnica na koncert Tandare 17. rujna u Vintageu. Doznali smo da će JeboTon svojih 15 godina proslaviti u prosincu tijekom dva dana, a novi materijal, govorimo o IDEM-u, dolazi 2027. godine. Čuli smo jednu skroz novu pjesmu “Sjećat’ nas“ u kojoj se fakat pitamo tko će se za 100 godina sjećat’ nas, a nezaobilazan je bio posljednji singl “PONEKAD PONEKAD PONEKAD !!!!“, s kojim je Antun zatvorio jedan krug samo da bi otvorio novi.

Red sjete, red radosti i veselja, svega što nam je baš trebalo na početku postljetnog stanja uma.

Broj zabilješki na mobitelu mi je prenatrpan i pitam se ima li smisla još nešto izdvajati pa shvatim da je „Nikad ne ne idem van“ izazvala ogromnu euforiju, da bi se rollercoaster nastavio s „Potopi ovaj brod“, koja je pak u emotivnom rangu s „Uvijek super“, a to vam u ovom slučaju znači singalong za koji nitko ne bi želio da prestane.

U dva bisa stao je dupli singl s Mašinkom, “Lijepo i ružno“ i “Himna nepripadanja“, te još jedan glasni spjev “Par put godišnje“. Izvori su mi rekli da se čulo sve do Džamije.

IDEM na Šalati/foto: Marina Uzelac

Brzi izlaz s pozornice nakon bisa i još brži povratak na nju da se stvari dovedu do kraja. Nije ostalo još puno toga što se može jer Antun i ekipa izbacili su sve iz sebe. Samo smo mogli nakon “ŠtetaŠtetaŠteta“ bespogovorno odšetati u zagrebačku noć i kontemplirati o ljepotama života.

Više od tri sata glazbenog programa započeli su još u dnevnom terminu s Burnt Tapes, punk-rock bendom iz Londona i dragim Antunovim prijateljima iz davnih tour dana. Mašinko se na njih nadovezao hrvatskom inačicom punka i onoga što on danas jest, a činjenica je kako su oba benda napravila aktivnu i vrelu podlogu na kojoj se IDEM činio kao savršen završni čin i ona posljednja kockica u slagalici nakon koje stvari sjedaju na svoje mjesto.

IDEM je ta dimenzija koja pruža pravu sliku onoga što naša scena jest, sa svim vrlinama i manama koje se pronalaze po putu, ali lakše je živjeti u saznanju da ćemo u nadolazećim godinama uvijek moći odabrati događaj poput ovog.

„Budite nježni, dragi i dobri“, over & out.