Lela Kaplowitz: The Journey

Nakon dugogodišnje karijere provedene u pronalaženju svog glasa u regionalnim jazz vodama i suradnje s gotovo svim važnijim hrvatskim glazbenicima tog usmjerenja, Lela Kaplowitz odlučila je istražiti blues, područje koje se u Hrvatskoj ne može podičiti s previše relevantnih predstavnika. Oko sebe je okupila kordon iskusnih boraca za blues estetiku, predvođen njenim suprugom Joeom Kaplowitzom na klaviru i Hammond orguljama.

Široko je zastupljen Yogi Lonich, američki gitarist s hrvatskom adresom i porijeklom, a na kontrabasu je Jurica Štelma, najpoznatiji po svojim rockabilly i gypsy jazz stremljenjima. Na bubnjevima je Janko Novoselić, zasigurno jedan od nazaposlenijih hrvatskih bubnjara neovisno o žanru, a ističu se gosti na usnim harmonikama – Krešo Oremuš i Tomislav Goluban, vjerojatno najodličniji hrvatski predstavnici ovog instrumenta, ujedno i jedini od navedenih kojima je blues matični izraz poetike.

The Journey

Skladbe s albuma The Journey (Intek Music, 2026.) šarolike su i ne podliježu toliko zatvorenoj i ukalupljenoj blues formi od dvanaest taktova, što daje određenu svježinu tom drevnom izričaju. Za istaknuti je da ih sve potpisuje Lela Kaplowitz. Uvodna Zig Zag Zen jasno nagovješta ono što se proteže cijelim albumom: pametno odsviran i ispoliran blues s pregršt različitih utjecaja, no bez previše naslanjanja na nekog specifičnog pojedinca. Naročito se ističe Krešo Oremuš sa svojom usnom harmonikom, svirajući s nevjerojatnim ukusom i s dozom prljavosti koja je svakako dobrodošla na izdanju koje je sonično vrlo ispolirano.

Ono što se proteže cijelim albumom pametno je odsviran i ispoliran blues s pregršt različitih utjecaja, no bez previše naslanjanja na nekog specifičnog pojedinca

Jedna zamjerka, koja se proteže na većinu materijala, jest ne pregrub, ali svakako primjetan jugoslavenski naglasak koji se iza paravana ceri kad Lela Kaplowitz pjeva na engleskom (u njenu obranu, zaista rijetki pjevači na hrvatskoj sceni nemaju taj problem), što na trenutak stavlja na stranu bluzovitu autentičnost koju donose Oremuš i ostali. Kao što se kod, primjerice, profesionalnog saksofonista ili trubača podrazumijeva postojan ton, uvjerljivo fraziranje i virtuozna tehnika, tako bi svaki pjevač jednostavno morao besprijekorno vladati izgovorom i naglaskom stranog jezika na kojem pjeva, a engleski jedva da možemo smatrati stranim jezikom.

Naslovna skladba, The Journey, za koju je snimljen i videospot (za razliku od jazz glazbenika, blues glazbenici valjda snimaju videospotove?) dobar je presjek onog što ovo izdanje nudi – vrlo odmjerene instrumentalne dionice kod svih uključenih, kratke i nenametljive solističke dionice u službi glazbe i vokal koji vjeruje u ono što pjeva.  Don’t Cry Girl diči se minimalizmom koji omogućavaju Lonich i Kaplowitz s taman toliko upadica i ornamenata koliko skladba pita, a najviše dolazi do izražaja – hrvatski prepjev! Ne plači djevojčice, osma skladba na albumu, toliko je uvjerljivija i bogatija da se slušatelj može zapitati čemu uopće engleska verzija; ovdje Lela Kaplowitz na hrvatskom neusporedivo više evocira kakvu Ettu James u odnosu na Don’t Cry Little Girl.

Izdanje nudi vrlo odmjerene instrumentalne dionice kod svih uključenih, kratke i nenametljive solističke dionice u službi glazbe i vokal koji vjeruje u ono što pjeva

Prayer for Justice možda je i najdojmljivija skladba Kaplowitzeve, što najviše proizlazi iz aranžmana i izvedbe. Novoselić odabire zarazan i postojan groove te se tako ističe u materijalu gdje je najčešće u pozadini, a muški Kaplowitz jednostavno sja na orguljama. Za pohvaliti je i ukusna solo dionica Yogija Lonicha, a vokalna je strana iskrena i vrlo uvjerljiva, zaboravivši na trenutak na dikciju.

To nas dovodi do druge polovice albuma, u kojoj je zastupljen hrvatski jezik, što momentalno stavlja krivudav osmijeh na lice potpisniku ovih redaka. Skladbe Život i Isti ne donose ništa novo na zvučnom području, no jednostavno bolje rezoniraju od materijala koji im prethodi. Dodatno osvježenje je povremena prisutnost nekoliko breakova koji privlače pozornost slušatelja i razbijaju predvidljivost blues sheme.

Makni se sebi s puta svojevrsna je platforma za iskazivanje zavidnih usnoharmonikaških sposobnosti Tomislava Golubana, koji je svojim solom ovdje na tragu jednog Howarda Levyja. Sâm kraj ovog izdanja donosi ljutitu budnicu Vrijeme je, čiji tekst svakako rezonira s trenutnim Zeitgeistom, a dodatno ga podebljava isto tako ljutita gitarska dionica Yogija Lonicha. Za osjetiti je nerv i dišpet koji se pretaču iz dionice u dionicu – vrlo efektno i uvjerljivo.

Ovaj album ima i takozvani „bonus track“ u obliku skladbe Same, koja za kraj vraća anglifikaciju i uspješno zatvara ovaj ciklus prožimanjem svih dosad prisutnih elemenata. The Journey nije album koji će redefinirati blues scenu, no promišljeni aranžmani bračnog para Kaplowitz i kvalitetne interpretacije svih zastupljenih glazbenika svakako će ga donijeti na policu svakog ljubitelja živog i iskrenog bluesa.

Promišljeni aranžmani i kvalitetne interpretacije svakako će The Journey donijeti na policu svakog ljubitelja živog i iskrenog bluesa