Nova sezona Majstorskog ciklusa kao poligon za mladi naraštaj skladatelja

Novu sezonu Majstorskoga ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a otvorio je koncert održan 8. listopada 2026. u velikoj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Zanimljivo osmišljen program potvrdio je kontinuitet poticajne programske politike kojom taj HRT-ov ansambl posljednjih godina otvara prostor mladom naraštaju skladatelja, ponajprije kroz skladateljske radionice, ali i uvrštavanjem njihovih djela u redoviti koncertni repertoar. Nakon Lovre Stipčevića (1994.) i Sare Jakopović (1999.), u sezoni 2026./2027. priliku će dobiti Lukša V. Montana (2000.), Vigo Kovačić (2003.) i Veljko Nenadić (1998.).

Prvi je na redu bio Splićanin Lukša Vučić, poznatiji kao Lukša Montana. Tim umjetničkim imenom, s jedne strane, odaje počast svojim matrilinearnim pelješkim korijenima, a s druge, razborito gradi prepoznatljivost na međunarodnoj skladateljskoj sceni u koju se već polako umrežio. Riječ je, naime, o – u domaćoj sredini – prepoznatom 26-godišnjem umjetniku čije je skladateljsko obrazovanje započelo na velškom Sveučilištu u Cardiffu, nastavilo se na čikaškom Columbia College, a okrunilo 2025. magistarskom diplomom splitske Umjetničke akademije u razredu Ivana Božičevića.

Takav obrazovni put, a osobito američko iskustvo studija filmske glazbe, usmjerio ga je ka području primijenjene glazbe i audiovizualnih medija. Istodobno, Montana njeguje i koncertno skladateljstvo u kojemu se susreću iskustva različitih glazbenih sredina i razdoblja te stvaralačkih pristupa.

Foto: Matej Grgić/HRT

No, ono što s jedne strane otvara prostor slobodi izbora i kreativnog izražavanja, istodobno nosi opasnost od nedovoljno promišljenog eklekticizma, vođenog težnjom za dopadljivošću, osobito ako iza njega ne stoji jasno oblikovana umjetnička vizija. U moru „već viđenoga”, a pritom nerijetko sputani tradicionalnim estetskim i obrazovnim okvirima domaćega akademskog obrazovanja, mladi se skladatelji nalaze u prilično nezavidnom položaju.

Od njih se, naime, očekuju autentičnost i originalnost, istodobno ih se nastoji uklopiti u postojeće estetske i institucionalne okvire, dok ih sve snažniji imperativ neposredne komunikativnosti potiče na stvaranje dopadljivih, lako probavljivih, gotovo „TL;DR” glazbenih sadržaja, sposobnih privući i zadržati pozornost publike. Čini se, dakle, da se od mladoga skladatelja očekuje gotovo nemoguće: da bude nov, ali ne i odviše nov; originalan, ali razumljiv; umjetnički autonoman, ali dovoljno prilagodljiv zahtjevima tržišta i očekivanjima publike.

Čini se da se od mladoga skladatelja očekuje gotovo nemoguće: da bude nov, ali ne i odviše nov; originalan, ali razumljiv; umjetnički autonoman, ali dovoljno prilagodljiv

U takvim je okolnostima posebno zanimljiv Montanin profesionalni put koji se ne ograničava na koncertno skladateljstvo, već obuhvaća i područje primijenjene glazbe te glazbene produkcije, disciplina koje su u domaćem visokoškolskom glazbenom obrazovanju još uvijek razmjerno slabo zastupljene. Upravo je u njima pronašao prostor za profesionalni razvoj i međunarodne suradnje, ali i priliku da iskustva stečena u inozemstvu prenese u domaću akademsku sredinu.

Tako je, nedugo nakon diplome, na splitskoj Umjetničkoj akademiji započeo pedagoški rad te, oslanjajući se na modele obrazovanja s kojima se susreo u Cardiffu i Chicagu, osmislio kolegije Aspekti primijenjene glazbe i Kompozicija primijenjene glazbe. Riječ je o zanimljivom iskoraku iz tradicionalno shvaćenoga skladateljskog obrazovanja prema filmskoj glazbi, audiovizualnim medijima i suvremenim produkcijskim praksama, ali i o otvaranju prostora za promišljanje profesionalne budućnosti mladih skladatelja izvan relativno uskih okvira koncertne glazbe.

Koliko se, međutim, iskustva stečena u području primijenjene glazbe prepoznaju u Montaninu koncertnom skladateljskom jeziku i kako se ona uklapaju u proces oblikovanja vlastitoga umjetničkog izraza, pitanja su koja otvara i njegova skladba Menu pour orchestre capricieux (u prijevodu Jelovnik za hiroviti orkestar), kojom je započela nova sezona Majstorskoga ciklusa. U tom se djelu skladatelj, prema vlastitim riječima, oslanja na nasljeđe francuskoga impresionizma i ranoga Stravinskog, osobito njegovih baleta Petruška i Posvećenje proljeća, dok u orkestraciji prepoznaje utjecaj hollywoodske filmske glazbe.

Foto: Matej Grgić/HRT

Ipak, moje su slušateljske asocijacije ponajprije išle prema raskošnom orkestralnom svijetu Rimski-Korsakovljeve Šeherezade, ne toliko zbog izravnih stilskih podudarnosti, koliko zbog izrazito pripovjednoga karaktera glazbe i njezina raskošnog kolorita. Istaknuti istupi solističke violine i njezini melodijski dijalozi s flautom, koloristička upotreba harfe, zvona i praporaca te nagli prodori limenih puhača prizivaju upravo Korsakovu kasnoromantičku sklonost zvukovnom slikanju, pri čemu se izmjenom solističkih istupa i raskošnih orkestralnih cjelina oblikuje gotovo scenska dramaturgija.

S druge strane, razigranost, iznenadni obrati, ritamski naglašene epizode i povremeno gotovo nestašan karakter glazbe zaista prizivaju atmosferu Stravinskijevih ranih baleta, dok se u brzoj izmjeni raspoloženja i neposrednosti emocionalnih učinaka naslućuje i iskustvo filmske glazbe.

Foto: Matej Grgić/HRT

Rezultat je mladenački poletna, zvukovno raskošna i pitka skladba, koja u svojoj želji da pokaže što sve orkestar može povremeno ostavlja dojam da želi pokazati baš sve, i to odjednom. Srodna je zapažanja povodom praizvedbe na 62. Glazbenoj tribini Hrvatskoga društva skladatelja u Osijeku 2025. godine iznio i Borko Špoljarić, istaknuvši skladateljevu orkestracijsku vještinu i muzikalnost, ali i brojne prepoznatljive stilske uzore, uz otvoreno pitanje daljnjeg profiliranja njegova autorskog glasa.

Rezultat je mladenački poletna, zvukovno raskošna i pitka skladba, koja u svojoj želji da pokaže što sve orkestar može povremeno ostavlja dojam da želi pokazati baš sve, i to odjednom

Jedno je, međutim, sasvim jasno: mladi se Montana uspješno i zanimljivo profilira na domaćoj skladateljskoj sceni, hrabro i marljivo gradeći vlastiti umjetnički identitet, ciglu po ciglu. Stoga će posebno zanimljivo biti pratiti i njegov pedagoški rad na splitskoj Umjetničkoj akademiji, gdje, tek nešto stariji od svojih studenata, već prenosi vlastita profesionalna iskustva, ali ih kroz nastavu i razmjenu sa studentima zasigurno nastavlja i sam produbljivati.

Foto: Matej Grgić/HRT

Nakon Montanine skladbe, ostatak prvoga dijela koncerta pripao je Wagnerovu ciklusu Pjesme Mathilde Wesendonck u izvedbi još jedne Splićanke – Martine Mikelić. Riječ je o međunarodno afirmiranoj mezzosopranistici i, od ove godine, zasluženoj prvakinji Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Njezina baršunasta, puna i tamna boja glasa, koja ni u visokim položajima ne gubi svoju dubinu i toplinu, uz bogat, ugodan vibrato, izvrsno je pristajala raskošnome Wagnerovu liedu.

Istovremeno su Wagnerove pjesme osvježile simfonijski repertoar HRT-ova orkestra, osobito stoga što nema puno prilika u kojima se spomenuto djelo na domaćim koncertnim pozornicama može čuti u orkestralnome ruhu.

Foto: Matej Grgić/HRT

Pritom je zanimljivo bilo osluškivati čujne razlike između izvorne Wagnerove instrumentacije pjesme Snovi i preostalih četiriju pjesama ciklusa, koje je naknadno orkestrirao njegov suradnik Felix Mottl. Promatrajući izvedbu u cjelini, Mikelić je impresionirala sigurnom vokalnom kontrolom, izražajnom deklamacijom i uvjerljivim prijelazima između različitih emocionalnih raspoloženja, gradeći napetost bez gubitka tonske punoće i mekoće. Bila je to izvedba u kojoj su se vokalna raskoš i interpretacijska osjetljivost susrele na osobito sretan način – pravi užitak za slušanje.

Foto: Matej Grgić/HRT

Koncert je zaključen Četvrtom simfonijom u Es-duru Antona Brucknera, poznatijom pod nadimkom Romantična. Pod sigurnim vodstvom svojega šefa dirigenta, Francuza Pascala Rophéa, Simfonijski orkestar HRT-a ostvario je prilično suverenu i uvjerljivu izvedbu, postižući monumentalnost bez tromosti i čuvajući lirsku protočnost bez narušavanja arhitektonske cjeline. Unatoč atraktivnosti programa i okupljenih umjetnika, kao i svečanom povodu otvorenja Majstorskoga ciklusa, koncertna je dvorana bila tek ugodno popunjena, što ponovno otvara zabrinjavajuće pitanje starenja i osipanja publike klasične glazbe.

Simfonijski orkestar HRT-a ostvario je prilično suverenu i uvjerljivu izvedbu, postižući monumentalnost bez tromosti i čuvajući lirsku protočnost bez narušavanja arhitektonske cjeline

Tim više vrijedi istaknuti da ovakvi koncerti, koji svjedoče o interpretativnom i izvedbenom napretku orkestra, zaslužuju i brojniju publiku. Ostaje se nadati da će njihova kvaliteta, zajedno s promišljenom i poticajnom programskom politikom, pridonijeti i njezinu postupnom pomlađivanju i rastu.

Foto: Matej Grgić/HRT