Mahler i Bruckner na početku Zajčeve koncertne sezone

Riječki simfonijski orkestar otvorio je novu koncertnu sezonu HNK-a Ivan pl. Zajc 17. listopada 2026., koncertom Mahler i Bruckner. Orkestrom je ravnao Valentin Egel, ovaj put u posebnom ambijentu, u crkvi Gospe Lurdske, poznatijoj Riječanima kao Kapucinska crkva.

Odabir sakralnog prostora za prvi koncert sezone Riječkog simfonijskog orkestra utjecao je na nekoliko aspekata koncerta. Zbog manjeg kapaciteta mjesta u crkvi u odnosu na kazališnu dvoranu, ulaznice su bile mahom rasprodane. Osim toga, nastup u ovakvom prostoru, kako je u najavi istaknuo Egel, predstavljao je „poseban doživljaj, ali i veliki izazov“. Misleći na akustičke zadatosti prostora, zacijelo je morao prilagoditi interpretaciju i pristup radu na probama. Konačno, prostor je odredio i karakter programa, a Mahlerova i Brucknerova glazba dostojanstvenog izraza odgovarala je sakralnom ambijentu.

Spoj ovih dvaju skladatelja nije bilo iznenađujuć. Djelujući u Beču u drugoj polovici 19. stoljeća, Mahler i Bruckner, obojica su stvarali simfonijske opuse monumentalnih razmjera, ali i oblikovali dva izrazito različita glazbena svijeta. Mahler je pritom iskazivao osobitu naklonost Brucknerovu stvaralaštvu, zalagao se za izvedbe njegovih djela, a neka je i sâm prerađivao. Na riječkom su koncertu izvedena dva njihova popularnija djela, Mahlerov ciklus solo pjesama Pjesme putujućeg djetića i Brucknerova Četvrta simfonija u Es-duru, poznata kao Romantična.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Ivan pl. Zajc

Brucknerova glazba nije potpuna nepoznanica riječkoj publici. U riječkom HNK-u izvedena je 2017. pod ravnanjem Yordana Kamdzhalova upravo njegova Četvrta, dok su se pod Egelovim vodstvom u posljednjih sedam godina izvodile i druge Brucknerove simfonije.

Pa unatoč poznavanju Brucknerova opusa, bio bi publici dobrodošao kakav programski tekst koji bi rasvijetlio strukturu golemih djela ili pak kontekst njegova nastanka. To se osobito odnosi na Četvrtu simfoniju, čije brojne autorske preradbe – sve legitimne i izvođene – otvaraju pitanje što je uopće Četvrta simfonija. Umjesto toga, programski je tekst ponudio općenit i nepotpisan prikaz života skladatelja uz procjene opusa koje nisu ni po čemu specifične.

Složenost nastanka i različitih inačica Brucknerove simfonije vjerojatno se pokušala obrazložiti tvrdnjom da je „prolazio kroz duševne i stvaralačke krize i često prerađivao svoja djela“ te kako je bio „nesiguran, opsjednut silnim detaljima i čestim preinakama“.

Bio bi publici dobrodošao kakav programski tekst koji bi rasvijetlio strukturu golemih djela ili pak kontekst njegova nastanka

Osim toga, ne bi bilo loše publici približiti tekst Mahlerovih pjesama, koje je sâm napisao. S druge strane, možda je programska knjižica u pravu: možda publiku ne treba opterećivati analitičkim detaljima? Je li nevažno koji je tekst Mahler napisao dok se u njegovoj glazbi osjeća određeno raspoloženje? Kako piše u knjižici, „od boli zbog izgubljene ljubavi, preko kratkotrajnog zanosa prirodom, do očaja i konačnog smirenja“.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Ivan pl. Zajc

A za stvaranje Mahlerovih raspoloženja uz orkestar bio je zadužen Leon Košavić. Mladi i ugledni bariton pokazao se kao pouzdan solist pokretljiva glasa i precizne intonacije, no njegova je projekcija mjestimice bila nedostatna za nadmetanje s velikim orkestrom u akustički zahtjevnom prostoru. U momentima kada se orkestar nije ustručavao istaknuti značajne motive, Košavićev je glas gubio na prisutnosti.

Orkestar je pritom, uvelike proširen glazbenicima iz drugih sastava, zvučao odmjereno, uglavnom pazeći da ne nadjača solista. Akustika crkve pokazala se manje problematičnom nego što bi se moglo očekivati. Odjek, začudno, nije bio toliko dug da bi bitnije narušavao jasnoću zvuka i razumljivost glazbenog tijeka.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Ivan pl. Zajc

Moćan orkestar uz izvrsne puhače

Koliko je Egel suzdržavao orkestar prateći solista, došlo je do izražaja kad je orkestar prvi put zasvirao samostalno, u punoj snazi. U prvom stavku Brucknerove simfonije, gradeći iz mirnog početka postupno gromoglasni crescendo, orkestar je otkrio koliko tek moćno može zazvučati. Već je tada, uostalom, postala očita zavidna kvaliteta dionice rogova, čiji su se solisti istaknuli preciznošću i pouzdanošću, naročito Alessandro Saraconi.

Drugi je stavak donio dojmljivo ispreplitanje melodijskih linija među različitim instrumentalnim skupinama. Pojedini ulomci nalik koralu prizivali su sonornost orgulja, što se može povezati s Brucknerovim orguljaškim habitusom. Treći, „lovački“ stavak, ponovno predvođen puhačima, donio je obilje agilnosti i junačkog zvuka.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Ivan pl. Zajc

Puni je zvukovni potencijal orkestra ipak došao do izražaja u završnom stavku, osobito u glasnim tutti odlomcima i kromatski zasićenim dijelovima, dok se još jednom osjetila sličnost s orguljskim zvukom. Pišem osjetila jer se mogla fizički oćutjeti snaga riječkog orkestra: vibracije, prenošene podom i okolnim predmetima činile su monumentalnost Brucknerove orkestracije gotovo opipljivom.

Akustika u službi interpretacije

U cjelini, orkestar je djelovao vrlo usklađeno i moćno, ne gubeći u silini zvuka razgovijetnost motiva koji su skladateljima bili važni za izgradnju djela. Posebno valja istaknuti gudače, čiji je predani rad na zahtjevnim tremolima bio neprestano vidljiv, ako ne i čujan. Dojmu izvedbe pridonio je i sâm maestro Egel, interpretacijom i scenskom prisutnošću. Ekspresivnim gestama i cjelokupnim tjelesnim angažmanom, kao i svaki put, odavao je dojam potpune uronjenosti u glazbu, prenoseći vlastiti doživljaj na glazbenike i publiku.

Orkestar je djelovao vrlo usklađeno i moćno, ne gubeći u silini zvuka razgovijetnost motiva koji su skladateljima bili važni za izgradnju djela

Nakon odslušanog koncerta, mogu zaključiti da se odabir prostora pokazao kao izvrstan organizacijski potez, ponajprije jer oba djela zahtijevaju masu voluminoznog zvuka. Crkvena akustika pritom je pomogla zaobliti završetke zvuka koji u kazališnom ambijentu može zazvučati suho ili nedovoljno zaokruženo, dok se zvuk ondje često gubi u teškom tekstilu iznad orkestralne rupe i gledališta.

Fascinacija zvukom, čini mi se, bila je jedan od razloga zbog kojih je publika nagradila izvođače srdačnim pljeskom i stajaćim ovacijama. Zadovoljstvo izvedbom moglo se iščitati i na licima samih izvođača, što je uostalom rjeđi prizor.

Uspjeh ovog koncerta također je dobar dokaz da je – ponovimo još jednom svakodnevni vapaj riječkih glazbenika i ljubitelja glazbe – Rijeci doista potrebna koncertna dvorana. Premda se crkva Gospe Lurdske pokazala kao izuzetan koncertni prostor, njezin ograničeni kapacitet sigurno je isključio dio publike zainteresiran za ovaj koncert.

Uspjeh ovog koncerta također je dobar dokaz da je Rijeci doista potrebna koncertna dvorana

Otvorenje koncertne sezone dostojanstvom izvedbe opravdalo je izbor zahtjevnog programa. Dok je glazba Mahlera i Brucknera dobila prostor i tretman kakav zaslužuje, programska knjižica ostala je ispod razine ozbiljnosti samog događaja, ne uspijevajući publici ponuditi pisani uvid u djela koja sluša. Ipak, odluka da se ova dva opusa, kao i sâm orkestar, predstave izvan kazališnog ambijenta pokazuje spremnost na traženje uvjeta koji će pogodovati kvaliteti izvedbe. Takav je pristup vrijedan kao pojedinačan umjetnički potez i kao pokazatelj smjera u kojem bi se riječki koncertni život trebao razvijati.