Skunk Anansie: „Nas ćete najbolje shvatiti ako nas gledate uživo!”
Britanska četvorka Skunk Anansie često se navodi kao jedno od onih revolucionarnih imena glazbenih devedesetih na svom otočju. Rušili su tabue, društvene konvencije i paradigme kontroverznim prozivanjem anomalija, opjevavanjem zabranjenog, kao i radikalnom otvorenošću za razlike i raznolikost. Glasnogovornica benda jest pjevačica Skin čiji je vokal obožavao i veliki Pavarotti; bezrezervno je bila glas generacije i aktivizma, a dvadeset i pet godina nakon pojave na sceni i dalje ne mijenja ploču.
Nakon šest studijskih albuma, četvrt stoljeća karijere i tri nastupa u Hrvatskoj, miljenici domaće publike vraćaju se u glavni grad. Skunk Anansie su performeri, glazbeni glumci dobro uvježbane rutine gdje četvrti zid svog nastupa predvodnica Skin doslovno probija glavom, uranjanjem u svoju publiku koja je nosi na prstima kao kakvu božansku figuru i kojom vješto upravlja ne bi li je učinila dijelom predstave.
Triput smo u Hrvatskoj od Skunk Anansie vidjeli slične koncertne postupke, a i dalje nas oduševljavaju elanom, vrsnim muziciranjem i vokalima, kao i zbog intimnoga dojma da su ovdje za svakog od nas ponaosob. A zar i nisu, kada se prepoznajemo u barem jednoj, ako već ne i cijelom spektru ljubavno-političkih pjesama koje uglazbljuju i opjevavaju poznata, slična i često ista iskustva? Kada netko naše emocije i iskustva prevodi u žestoke, a opet razoružavajuće riječi i pritom nas gleda u oči?
Upravo to je srž Skunk Anansie koji nam se vraćaju nakon nastupa na Šalati 2019. godine. Četvorka ponovno dolazi u Hrvatsku, a ovaj je put to u malu dvoranu zagrebačkog Doma sportova, zbog zbog čega smo nazvali stare hrvatske prijatelje i popričali s vragolastim bubnjarem Markom Richardsonom.
Mark nije imao previše vremena za ćaskanje, što mu ne mogu zamjeriti s obzirom na to da bend ima prekrcanu europsku turneju u kojoj između dva nastupa u tranzitu ima malo vremena. Kad sam ga pitao kako je četvrt stoljeća biti putujući glazbenik, kroz smijeh me ispravlja i kaže „zapravo je 28 godina, iako to nije stalno bivanje na turneji. E, to bi bilo ludo! Ali, najozbiljnije, dobro je. I dalje smo prijatelji, i dalje žudimo svirati i izvoditi za naše prijatelje. Ponekad ti dojadi, ali naposljetku i dalje preferiramo ovaj kreativni život u odnosu na posao od osam do četiri”.
Skunk Anansie ni u jednom trenutku karijere nije patio od bolesti izdavača i oplakivao gubitak tantijema u korist posredničkih platformi, nego ih je sebi okrenuo u korist, posebice od trenutka kada su osnovali vlastitu etiketu unutar koje nema posrednika – sami su kovači svoje sreće – pa se bend financijski održava turnejama. U konačnici, sami određuju uvjete rada.
U tih 28 godina javnog izvođenja autorske glazbe sazreli su kao glazbenici, ali i kao pojedinci. Nije jednako biti klinac i rokati na pozornici pun elana, s cijelim životom pred sobom, ili biti glazbenik s gotovo tri desetljeća staža. Mijenjaju se pogledi na svijet, dinamika među članovima benda, pa i navike na turneji, za što bubnjar Skunk Anansie kaže da je najveća razlika u tome što je „bend sada puno više samostalan u radu. Ja sam menadžer turneje, kao i asistent produkcije. Ace nam je menadžer, dok je Skin odgovorna za sve ono što publika vidi i čuje. Nekako je postalo više kao stalni posao s produženim radnim vremenom, ali i dalje je zabavno, jer je kreativno. Nas ćete, stoga, najbolje shvatiti ako nas gledate uživo!”
Nakon četiri koncerta i četiri razgovora sa Skunk Anansie, puno je toga oko njih ostalo isto. Dosljedno. Nebriga za piratstvo ili streaming servise, a želja za živom publikom. Bend naglašava da živi za pozornicu u svakom našem susretu, ali kad su u pedesetima, nisu svi jednako entuzijastični. Kaže, on i basist Cass najviše vole turneje, „a s nama je i moja supruga Erika koja svira klavijature i perkusije, pa doslovce možemo ići dalje. Jedino nam nedostaju naši psi! Skin, pak, preferira kraće turneje, ali da su učestalije. Ona, pak, obožava biti u studiju. Ace voli turneje, ali najviše mu nedostaje obitelj. No, svakom četvrtinom ovog benda doprinosi se kemiji na pozornici. Neobjašnjivo je, neizrecivo, ali predivno, i to se događa zbog nas četvero.”
Kad smo jeli ćevape i pili jack-i-kolu na slovenskom Schengenfestu 2013., mislili su da su u Hrvatskoj i razvezali se o ljubavi prema hrvatskim fanovima. Rekli su da se Hrvatske nakon nekoliko puta ipak najviše sjećaju kroz uspomene iz 2010. godine, kada je Pogon Jedinstvo ispunila znojna i zbijena masa, a Skin je skakala na glavu s tončeva pulta i ronila među rukama publike. Bio je to nastup povratničke turneje nakon jedanaest godina pauze od benda. Od tada ne staju, a publika ih ni tada nije zaboravila. Kaže mi Mark, „hrvatski su nas fanovi skroz razmazili. Najviše što nam se urezalo u svijest jest odanost.”
Kod nas, kao i na drugim mjestima, neke pjesme se asociraju s bendom, pa su tako njihovi klasici “Weak” i “Hedonism” dio apsolutno svake setliste, a Mark mi je 2013., uz pogranične ćevape, rekao da ih se nikad ne bi odrekli; a ni devet godina poslije ne mijenja ploču te kaže da „kao umjetnik ti mogu reći da je nevjerojatno kad napraviš pjesmu s kojom će se šire publike povezati. Mi smo ih imali zbilja mnogo, ali ”Weak” i ”Hedonism” su najočitiji primjeri.
Nastup u Domu sportova Skunk Anansie bit će četvrti koncert u Hrvatskoj od 2010. godine, a ovog puta dolaze s najvećim hitovima, što će publici nakon dvije godine čahurenja dati priliku da iziđe iz svojih čahura, kao, naposljetku, i samome bendu. Od vremena prvog dolaska kod nas objavili su tri albuma: Wanderlustre, Black Traffic i Anarchytecture, akustični album i album najvećih hitova.
Naposljetku sam svoga neumornog sugovornika pitao nužan klišej o budućnosti benda i planovima, na što mi momentalno odgovara da slijedi „nova glazba! Ne možemo preživjeti bez nove glazbe. Ona je krv koja kola našim venama i ne želimo biti bend koji će prežvakavati stare hitove. Stalno želimo ići naprijed sa starim hitovima i novom glazbom!”