Bad Daughter: "Bježim jako od riječi autentično i umjetnica"
Dunja Ercegović nije hrvatski David Bowie, ali poprima različite persone. Debitirala je s Lovely Quinces prije gotovo deset godina kao kantautorica, blues-rockerica drskijega stava, u suprotnosti od nove, uglađenije, pop sestre Bad Daughter. Dok je Lovely Quinces na godišnjem odmoru, Bad Daugther neumorno radi ne bi li iskupila svoje zločesto ime: debitirala je albumom Let Me Panic kojim je poharala scenu. Mi smo ga uvrstili u ponajbolja izdanja 2021. godine, Bad Daughter za jednu od najprobitačnijih novih izvođača, a sve su to potvrdile nagrade Rock&Off za album godine i najbolji pop-rock album, odnosno Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu.
Album Let Me Panic – ali i samu sebe – Bad Daughter premijerno predstavlja u formi benda u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo. Prvi dan koncertne probe dogovorili smo se za ćakulu na savskom nasipu, u trenucima dok se postavljala pozornica. Dunja me uzbuđeno provodi kroz prostor i nedovršene konstrukcije koje tek trebaju postati njezin tron, pa makar i na sat vremena. Kaže da i sâma ne može vjerovati da je sve to za nju, zbog čega je i pomalo nervozna. Sjedamo na klupicu pred Močvaru i spontano razgovaramo bez ideje o intervjuu, bez unaprijed isplaniranih pitanja, jer Dunjina se karizma temelji upravo na njezinoj spontanosti, tečnosti i elokvenciji koje je najbolje pustiti da nesmetano izviru iz nje.
Bad Daughter / Julijan Labrović
Splićanka na dan razgovora obilježava, ali ne slavi trideseti rođendan. Provodi ga revno na pozornici, slažući svoj premijerni show. Na zraku isprepletenom pahuljama peludi i odbjegla cvata drvoreda, u kožnoj jakni, vrlo prizemljeno govori o svom nastupu. Njime će pokriti svih osam pjesama albuma i najavljuje izvedbu sasvim nove pjesme, dok će s albuma trajanja kraćeg od prosječnog koncerta izvesti „prearanžirane verzije koje će dovesti do partijane u jednom momentu, ali i to je iznenađenje. Želimo da to bude koncert koji će ići podmazano i da izgleda kao profi produciran koncert. Ovo je koncert koji mora biti na razini sviranja deset godina.“
Odmah je zaskačem, začuđen ovim „kao“, znajući za njezin predan i profesionalan rad još otkako se pojavila na YouTubeu s ”Wrong House”, pa se samokritična glazbenica pomalo ispravlja i kaže: „Uvijek sam profi; dođem i dam najbolje od sebe, ali ovdje profi poistovjećujem s količinom elemenata uključenih u produkciju. Ipak je drugačije doći na pozornicu s bendom nego samo s gitarom i biti u dva kanala.“
Kaže da osjeća uzbuđenje i pozitivnu nervozu jer Let Me Panic „prvi put sviram uživo i ne želim upasti u zamku da neće ispasti jednako dobro kao na albumu. Ne smije biti mlako. Naravno, kad sviraš gitaru sâm, puno je više prostora improvizaciji, dok u varijanti s bendom mora biti uigrano i točno. Prije bih imala potpunu kontrolu nad svime, a sada je raspoređeno među svima nama. Puno je više elemenata koji mogu poći krivo. Već sam na probama vidjela koliko mi je zabavan ovaj projekt, iako one nisu najbolji pokazatelj onog što slijedi uživo. Sigurna sam da ću biti zaljubljena u njegovu live verziju, ali to si moram još potvrditi i vidjeti kako će projekt saživjeti u live izvedbi.“
„Meni je posebno zanimljivo vidjeti kako nekoga dotakne moj tekst na razini Rorschachova testa mrlja tinte“
Naravno, kada se izlažemo javnosti svi pokušavamo stvari držati pod svojom kontrolom, pa čak biti i manijaci kada je riječ o nastupu kojime se predstavljamo, ali unatoč organiziranosti i strukturi, Dunja kaže da ne voli i ne želi biti control freak: „Da jesam, ne bih mogla lako prepustiti producentu materijale za pjesme da ih isproducira kako želi. Dakle, imam povjerenja, ali tek nakon što ljudi dokažu da im mogu vjerovati s glazbom. Glazbenicima iz benda dajem prostor za mišljenje i kompromis, pa imamo apsolutnu demokraciju u tom smislu. Mislim da sam jedino control freak nad onim što se u danom trenutku događa na pozornici. Ali inače ne mogu kontrolirati samu sebe, a kamoli drugu osobu. To niti želim!“
Bad Daughter kao bend čine Dunja kao autorica i izvođačica, a uživo je prate producent Leonard Klaić na kljavama, gitari i synthu i Nikola Babić na bubnjevima, dok su dio produkcijskog tima Filip Pacak kao ton majstor i Andrija Santo kao light majstor.
S obzirom na to da lik Bad Daughter nije samostalan kao njezina starija sestra Lovely Quinces, prepuštanje i povjerenje drugima su neminovni, pa čak i kada je riječ o interpretacijama pjesama koje je Dunja potpisala. Jednom kad su objavljene – a njihovi zvučni valovi prepušteni strujama publike – te pjesme više nisu samo njezine. Kako bi rekao Roland Barthes, nakon što je napisan tekst, autor mu umire i postaje nebitan. Bad Daughter potvrđuje da i sama tako razmišlja i nastavlja da „iz tog razloga nije objavljivala svoje tekstove. Jednom smo se dotakli te teme, ali meni je posebno zanimljivo vidjeti kako nekoga dotakne moj tekst na razini Rorschachova testa mrlja tinte. Imam svoju namjeru s projektom, ali svatko je može shvatiti kao sasvim drugu. Ne mora odgovarati mojoj i zato više nije moje nakon što pjesmu objavim. Ne držim se svojih pjesama grčevito da ih svojatam. To je misao koja je izletjela i živi svojim životom.“
Bad Daughter
U razgovoru sam primijetio kako Bad Daughter – kao svoju umjetničku ili javnu personu – naziva projektom, a ne alter egom, personom, inkarnacijom ili maskom, što nisam primijetio ranije kod Lovely Quinces. Dunja mi kaže „kako je Lovely Quinces bila jedina stvar koju sam tada radila, nije bilo potrebe naglašavati da je projekt. Može zazvučati hladnjikavo kada to nazovem projektom ili zazvučati kao predstava, performans, ali upotrebljavam je jer se ne vežem toliko emotivno za to što radim. Da naglasim, svjesna sam da to može jednoga dana prestati. Ne mogu to nazvati bendom jer tako nije počelo, nije priča… A nisam to ni ja, jer je to odvojen dio mene.“
„Mislim da si jedino ti kad se sâm zatvoriš u WC.“
Autorica naglašava kako voli odvojiti glazbene avatare od sebe jer tvrdi da nisu osobe koje portretira. „Nije ni predstava na taj pretenciozan način da bih je tako nazvala, jer osobno ne bih nužno radila stvari koje bih kao Bad Daughter ili Lovely Quinces radila u hipotetskim situacijama. Recimo, mogu doći na pozornicu kao Lovely Quinces i najednom postati drska i bahata, odnosno, elegantnija kao Bad Daughter. Ali to nije ništa novo. Bowie je to radio kroz cijelu karijeru i to što upražnjavam nije nikakva nova praksa.“
Moram se složiti jer sam vrlo svjestan da svakodnevno igramo uloge pred različitim osobama u različitim okruženjima, ovisno o zahtijevanju situacije, pa me prekida istinitom šalom: „Ja zato mislim da si jedino ti kad se sâm zatvoriš u WC.“
Pitam je kako bi taj, pak, projekt imenovala, a onda mi kao iz topa ispuca: Down the Drain. (smijeh) Flush It Once! WC je jedino mjesto gdje si apsolutno svoj, bilo na školjci ili pod tušem.“
I naravno, kako smo opušteni i neformalni u razgovoru, moram pitati jesu li joj ikad dobre ideje pale na pamet dok je bila na WC-u, pa mi oduševljeno nastavlja: „Apsolutno! Neki najbolji versovi su tako nastali! Šalim se. Ali to je jedino mjesto gdje možeš biti posve sam, a da ne upotrijebim tu isprostituiranu riječ – autentičan. Užas. Bježim jako od te riječi, kao i od riječi umjetnica. Što uopće znači autentično? Ne mogu reći da se dovoljno poznajem da bih mogla tvrditi da je autentično ‐ ja. Na smrtnoj postelji vjerujem da neću spoznati sebe do kraja. Nepotrebno se naglašava.“
„Mimo nagrada nisam napravila nikakav pomak.“
Elokventna i oštroumna glazbenica odbacuje termin umjetnice koji njezini vršnjaci vrlo lako i često narcisoidno sebi pridjevaju, pa odrješito tvrdi da „taj atribut neću sama sebi pripisati. Prvenstveno treba ići osobama koje su nakon dugo vremena radom napravile pomak na sceni i u svijesti ljudi. Da bi se to vidjelo, potreban je protok vremena. Tako da ja u ovom trenutku ne mogu reći da išta što radim ima značaja. Potreban je veći pomak da bi me društvo tako okarakteriziralo. Ako je umjetnik automatizmom netko tko se bavi umjetničkim poslom, onda ja nisam osoba koja se u tome prepoznaje. Ja sam osoba koja svira gitaru i pjeva; glazbenica. Rasprave oko naziva prepuštam nekome drugome jer se, ukratko, takvom ne smatram.“
Potvrda svemu što je radila kao Bad Daughter, novi alter ego na sceni, ipak je ostavio traga. Ne možemo pobjeći od izvanjskih potvrda i ne primijetiti vlastiti uspjeh, pa nekad kad se probudimo svatko od nas je doživio slatku jutarnju spoznaju o pojedinom uspjehu. No, Dunja kaže da nikad ne razmišlja o Bad Daughter kad se probudi, osim ako je nešto aktualno poput koncerta. „Realno, što sam to napravila? Osim što sam dobila dvije nagrade – Rock&Off i Porin.
Mimo nagrada nisam napravila nikakav pomak. Bolje da se desilo nego da nije. Ako sam trebala biti ta koja će probiti led nagradom za najbolju vokalnu izvedbu na engleskom jeziku – super. Možda gledam idealistički, ali mogu znati je li to realno tako tek kad vidim sljedeći Porin i onaj nakon toga. Hoće li postotak ostati isti ili sam bila samo endemski slučaj? Egzotična stvar koja se desila nakon puno godina utabanih praksi.“
Bad Daughter
Kod Dunje Ercegović u razgovoru su primjetne njezine staloženost i prizemljenost kao atipične vrline pop i rock glazbenicima, pa kaže „što ću drugo? Danas punim trideset godina. Realno, imala sam puno projekata u deset godina zbog kojih sam mogla izgubiti glavu. No, vrijeme pokaže koliko je to bilo zapravo relevantno. Meni je bilo relevantno kao iskustvo kojeg ću se sjećati i prepričavati ga unucima, ali kad se preslika na period iza mene, nije tako relevantno. Od svojih početaka s Lovely Quinces, iskreno, nisam previše narasla u smislu zahvaćene publike.“
Ima li to možda veze i s manjkom albuma s Lovely Quinces koji se nikad nije dogodio?
Bez trunke razočaranja ili kajanja zaključuje da se ovdje „dogodio pad hypea, kako to i uvijek mora biti. I to zato što nisam bila dovoljno zagrižena za taj projekt da napravim album, da snimim više singlova i spotova. Nekako sam to shvatila dosta olako i nisam bila ogroman radnik; dosta sam komotna.“
Ali s Bad Daughter jest sve to, što potvrđuju njezine aktivnosti u svega šest mjeseci od izdavanja albuma prvijenca, koliko god da smatrala sebe nedovoljno aktivnom, ali svjesna je da sada ima „više motivacije jer je sada Bad Daughter ono što mi je Lovely Quinces bila 2013. godine.“
„S Bad Daughter sam ušla u novu vezu i želim se dokazati.“
To, prije svega, znači „svjež početak, pa je sve novo i blistavo, kako bi to bilo u vezi s novim frajerom. Postaneš najbolja osoba prva tri mjeseca, pa se onda nakon nekog vremena vratiš u stare navike. S Bad Daughter sam ušla u novu vezu i želim se dokazati. Pomalo me već hvata strah od budućnosti jer ne mogu dovijeka vući ovaj lifestyle. Čak sam si napravila računicu: dala sam si prvo tri godine da nešto napravim s Lovely Quinces, da se iživim. I to je slučaj s oba projekta.“
Njezin rad, ali i medijsku prisutnost pratim od samih početaka iz njezinih studentskih dana kada je preko noći izišla iz domene YouTubea i samouvjereno zakoračila na pozornice, ali i kad se našla u javnom prostoru kao glazbenica izražena stava. Priznajem, imam romansirane predrasude prema rockerima s pedigreom zbog čega sam Dunju smatrao puno impulzivnijom nego kakvom sam je upoznao kroz direktan razgovor.
„Upravo sam suprotno: osoba koja mrzi planirati. No, ovu stvar moram znati jer ne mogu kročiti kroz život kao budala misleći da imam vremena za sve. Ovo nije full time gig, što jesam imala do pandemije. Nekako si više ne mogu dopustiti čekati da se nešto dogodi i pritom zanemariti sve ostalo. Ipak sam morala napraviti tu računicu. Upadam si u usta redovito i možda sutra ove riječi neće vrijediti ništa, ali tako sada stvari stoje.“
