RETROSPEKTIVA

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

Jasenko Houra – stvarno sretno dijete

Tema 15. retrospektive je, Jasenko Houra zvani Jajo, dubravački kantautor rođen 1960. godine u Virovitici. Čovjek je to kojemu se već godinama mnogo toga zamjera, a sve su te zamjerke često relevantne koliko i nova izdanja stripa koji je nadahnuo ime Prljavog kazališta.

Naime, iako je Alan Ford imao zlatnih trenutaka te je u post-Yu pop-kulturnoj dimenziji zaštićen kao čovječja ribica ili borosana, većina epizoda tog stripa davno je prestala biti smiješna. Prljavom kazalištu dogodilo se nešto slično. No, u jeku nedavne svađe između Jaje i Tihomira Fileša, menadžera i bubnjara Prljavoga kazališta, konačno se razotkrilo da je riječ o glazbenoj epizodi čijem se kraju mnogi raduju.

Alanfordovsku baštinu štite Grunfove paradoksalne krilatice, nadrealne priče Broja Jedan, Bob Rockov dugi nos i Sir Oliverovi još duži prsti. Isto tako, Jaju bi pred kivnim radikalima i glazbenim snobovima trebali štititi “Subotom uvečer“, “Crno-bijeli svijet“, “Heroj ulice“, “Sve je lako kad si mlad“, “Marina“, “Kiše jesenje” i drugi hitovi na kojima počiva vedra povijest hrvatske diskografije.

U lokvama hladnih pozdrava ova se retrospektiva pojavljuje kao domaća inkarnacija Mr. Hankeyja, šireći radosnu vijest mira i ljubavi te smrad srednjoškolskih ekskurzija.

Da je predmet u kupaonici, Jasenko Houra bio bi samoljepljivi vikler. Da je pločnik, bio bi pješački otok u Dubravi. O kući u Hogwartsu šešir će odlučiti nakon čitanja ove retrospektive.

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Sa svojom rudlavom riđom kosom, prozirnom puti i često nevidljivim, svijetlim očima, Jajo je oduvijek bio neobična i lako prepoznatljiva pojava. Kad sam u ranoj mladosti ‘studirala’ Novi val, u moju se svijest uselila slika mladog Jasenka kao posljednjeg izdanka uvelog plemstva, princa koji je, iz mladenačke obijesti i otpora buržoazijskim vrijednostima, osnovao jedan od prvih punk bendova u Zagrebu. Premda se čini da mi je mašta tada nasumično spajala sva saznanja o navikama plemićkih obitelji s pop-kulturnim zanimljivostima, ta slika i nije toliko nasumična.

Premda je pokret punka uglavnom bio pokret onih s društvenog dna ili njegove neposredne blizine, u većim gradovima bilo je iznimaka. Jajo je bio jedna od njih. Kao sin jedinac majke učiteljice i slikarice, povjesničarke umjetnosti odrasle u centru Zagreba, na uglu Draškovićeve i Jurišićeve, te oca liječnika slavonske duše, potomka čeških pivara iz Daruvara, on je odrastao u skladnom domu. Iako su Prljavci gotovo pa sinonim za Dubravu, predgrađe i ulične pse, Jasenko Houra jednom je zasigurno bio dečko koji obećava.

Upravo sam u filmu tog imena, u sceni u kojoj se šamarima kupuje felacija, prvi put čula “Neka te ništa ne brine“, pjesmu koja me navela da preslušam njihovu cjelovitu diskografiju. Prljavci su više puta bili filmska kulisa. “Noćas sam izašao na kišu” izvrsno je uklopljena u Pjevajte nešto ljubavno, film Gorana Kulenovića, redatelja i scenarista koji je kasnije napravio i uspješni serijal Crno-bijeli svijet, nazvan baš po njihovoj uspješnici.

Također, moju generaciju nije zaobišao ni dokumentarac Sretno dijete koji također nosi naziv njihove pjesme. Sjećam se da su brojni desetogodišnjaci sa svojim učiteljicama tada iz kina kao uspomenu ponijeli prikaz golog penisa, ali ja se sjećam i Jaje koji nešto priča o Rolling Stonesima.

Prljavo kazalište ostavilo je trag u izdanjima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih koji su s godinama postali važna referenca svakom studentu novoga vala. Jedan takav proizvod je kompilacija hrvatskog i slovenskog punka Novi Punk Val 78-80 koju je složio slovenski rock kritičar Igor Vidmar. Na toj su se ploči, uz njih, našli i pulski Problemi te riječki Paraf i Termiti.

Prošle godine je izdavačka kuća Croatia Records (bivši Jugoton) slavila četrdeset godina novoga vala. Prljavci, kao štićenici konkurencije, tada druge najvažnije izdavačke kuće Suzy, nisu bili dio te priče (iako su prvi singl objavili za Jugoton). No oni su te 1981., kada su objavljeni Paket aranžman, Bistriji ili tuplji čovek biva kad…, Električni orgazam i Haustor, iza sebe već imali dva albuma i treći na putu, šesteroznamenkasti broj prodanih ploča i barem jedan javni konflikt s tadašnjim establišmentom utjelovljenom u Komisiji za šund i pjesniku Zvonimiru Golobu – sve što je jednom punk bendu ikad trebalo.

Stvari u zanimljivu perspektivu postavlja Dušan Vesić, jedan od najvažnijih glazbenih novinara tih ključnih osamdesetih, u knjizi Zamisli život… Ulomak iz knjige, koji govori o Jajinim počecima i značaju albuma Crno bijeli svijet, možete pročitati na poveznici iz Nacionala.

U tom se ulomku kao karakteristika Hourina stvaralaštva, između ostalog, navodi njegova ambicija da živi od glazbe te činjenica da su mu oznake ‘punk’ i ‘novi val’ od početka bile tijesne.

Iz današnje je perspektive jasno da nijedan punk bend nije mogao imati budućnost. Ona jednostavno nije bila dio programa. Tako su najbolji punk albumi – s obzirom na to da je u njih trebao stati čitav antiprotivni program – vrlo često imali nevjerojatnu širinu. Takav je i eponimski debitantski album Prljavog kazališta iz 1979. godine, do danas jedan od najvažnijih i najboljih debitantskih albuma u povijesti domaćeg rocka.

Karte kojima album igra dobro su ostarjele. Tadašnja komisija za šund mogla je birati razloge zbog kojih će album zabraniti ili oporezovati – od bezazlenih stihova kao što su drugovi radnici, drugarice radnice, što je to u vašem biću, što vas vodi prema piću do izvrsnog refrena ja sam za slobodnu mušku ljubav.

Zatim je objavljen Crno-bijeli svijet, ploča koja je iznjedrila do danas nezaboravne hitove, kao što su “Mi plešemo” i “Zagreb“, te najavila Prljavo kazalište kao bend s velikim ambicijama.

Uslijedila je poznata epizoda zvana Heroj ulice. Nakon što se tadašnji pjevač Davorin Bogović nije pojavio na snimanju, Jasenko Houra je sâm otpjevao sve pjesme na trećem albumu i postao spasitelj benda čije su se strukture već tada klimale.

Najistrajniju kazališnu postavu činili su Jajo, Marijan Brkić, Ninoslav Hrastek i već spomenuti Fileš. Davorin Bogović s njima je snimio još samo Korak do sna iz 1983. godine, a onda je u bend došao Mladen Bodalec. S njim je Kazalište napravilo idućih deset albuma, a Houra-šansonijer vratio se 1996. godine na albumu S vremena na vrijeme te nastavio s povremenim ukazivanjima.

Dok je Heroj ulice tek djelomično romantična ploča s nešto mračnijom kulisom, Korak do sna sav je mekan, plesan i sanjiv. To nije neobično ako uzmemo u obzir da je album napravljen u suradnji s Rajkom Dujmićem iz Novih fosila. Premda je dolazak Mladena Bodaleca zauvijek promijenio bend, neke su promjene, pa tako i zaokret prema srednjoj struji i popu, najavljene već tim albumom.

Zlatne godine (1985.) dale su šaljivi duet sa zadarskom ikonom Oljom Dubrojom, kultni “Sladoled“, i njihovu prvu pravu rock baladu, “Ma kog’ me Boga za tebe pitaju”. Zaustavite Zemlju (1988.) je pjesmama “…mojoj majci (Ruža hrvatska)” i “Marina” ime Prljavog kazališta uklesao u pleter i izbrisalo iz tajne povijesti hrvatske alternativne glazbe.

Iako je napisana bez primisli te je uživala veliku popularnost izvan Hrvatske, pa čak i u Srbiji, pjesma posvećena Hourinoj majci postala je kulisa brojnih političkih događaja s početka devedesetih. Na primjeru ovogodišnjih pobjednika Eurovizije možemo vidjeti da vezivanje motiva majke i domovine još nije izašlo iz mode.

Kao najbolja izdanja benda Jasenko Houra je izdvojio Prljavo kazalište, Crno bijeli svijet i S vremena na vrijeme. „Usprkos naivnoj i bezazlenoj produkciji našeg prvog albuma, on ipak zvuči opako dobro. Drugi album je naš bestseler i osobna karta, a S vremena na vrijeme koherentan i jako dobar album bez izrazitog hita,“ objasnio je Jajo.

Premda ih javnost pamti upravo po domoljubnim momentima s kraja osamdesetih i početka devedesetih, činjenica je da ratnih godina Prljavci ne snimaju puno hrvatstvom nabijenih pjesama. Čak i one koje su kasnije nazvane novokomponiranim budnicama, kao što je “Lupi petama… (reci evo sve za Hrvatsku)“, zaziru od toksičnog nacionalizma.

Najbliže tome Prljavci su bili kad su na albumu Dani ponosa i slave (1998.) ugostili tada nepoznati, a danas zloglasni rap dvojac Tram 11. Na taj su album ubačene dvije njihove autorske pjesme, “Tram 11” i “Hrvatski velikani”. Nesvakidašnja i pomalo bizarna praksa svjedoči o snazi kvartovske veze. Naime, General Woo je također odrastao u Dubravi.

Prljavo kazalište imalo je svoje prste i u predizbornim kampanjama HNS-a i HDZ-a te u dijaspori, ali gotovo da je teško naći popularnoga hrvatskog glazbenika koji nije nosio tu – iz današnje perspektive – sramotnu štafetu. Važno je napomenuti da su se Prljavci uvijek klonili radikalnih mnijenja te su tako do danas zadržali status, u tom kontekstu, uglednih i poželjnih domoljubnih izvođača. Više o tome niže u Škripavoj ladici.

Većih provokacija vlasti nije bilo još od prvoga albuma, kritika poretka ugušena je već na drugom, ali Houra se kontinuirano bavio društvenom stvarnošću. Na primjeru pjesama s kasnijih albuma, kao što su “Dobro jutro šezdesetosmaši” ili “Moj dom je Hrvatska“, možemo vidjeti da to najčešće čini iz perspektive stražara generacije u nestajanju, pitajući se čini li njegov stav razliku između tihog propadanja vrijednosti s kojima je rastao i spašavanja ideje običnog, ali dostojanstvenog života. Njegov je pristup bio i ostao kvartovski, nadahnut lokal-patriotizmom kakav je proslavio Brucea Springsteena.

JAJO U BROJEVIMA

Jasenko Houra imao je samo sedamnaest godina kada je sa Zoranom Cvetkovićem, Davorinom Bogovićem, Nikom Hrastekom i Tihomirom Filešom osnovao Prljavo kazalište. Prvi album, objavljen 1979. godine, prodan je u 25 tisuća primjeraka. Kada su nastupili kao predgrupa Bijelom dugmetu, bendu koji je tada bio na vrhuncu svoje karijere, imali su jedva devetnaest godina.

Deset godina kasnije i sami su postali rock institucija koja puni stadione (i trgove). Nakon albuma Zaustavite zemlju Prljavci odlaze na turneju po Americi, Kanadi, Švicarskoj, Njemačkoj, Australiji, Austriji, Švedskoj i mnogim europskim gradovima. Ta je turneja zapamćena po izraženome nacionalnom naboju. Vrhunac je doživjela 17. listopada 1989. godine na Trgu bana Jelačića. Na tom se koncertu okupilo više od 250 tisuća ljudi.

Na prvom natjecanju za Porin Prljavci su osvojili dva, prvi za album godine, a drugi za najbolju folklornu skladbu (“Uzalud vam trud svirači”). Jajo tako staje rame uz rame s hitmejkerima poput Zrinka Tutića. Samo jedan njihov album iz devedesetih nije dobio Porina za rock album godine, ali nije ga dobio niti jedan nakon 1998. godine.

Jasenko Houra se prije petnaest godina u korist Zaklade Ana Rukavina – Želim život! odrekao tantijema za pjesme “Ruža Hrvatska”, “Marina”, “Heroj ulice”, “Mi plešemo” i “Crno bijeli svijet”. Nije riječ o razvikanoj informaciji, ali svi su Prljavci humanitarci i često sviraju na koncertima humanitarnog karaktera. Uz to, Jajo je i deklarirani vjernik. Misao vodilja njegova života je citat iz knjige Nasljeduj Krista: „Nisi svetiji ako te hvale; niti gori ako te kude.“

Da nije glazbenik, Houra bi vjerojatno bio sportski novinar. Iako Fakultet političkih znanosti nije završio, ljubav prema sportu uspio je pretvoriti u posao. Ima agenciju za sportski menadžment, a donedavno se bavio i posredništvom u trgovini umjetninama. Omiljeni sport mu je košarka.

Više puta govorio je o želji da napravi mjuzikl, i to prema knjizi Parfem njemačkog književnika Patricka Süskinda ili kontroverznome ratnom romanu Obojena ptica Jerzya Kosińskog, poljskog pisca židovskog porijekla. Za vrijeme pandemije posvetio se predstavi praćenoj pjesmama Prljavog kazališta – Dubrava blues – te pripremi autorskog mjuzikla radnog naslova Magična Lily. Čini se da će se, čak i ako ono ne bude prljavo, Jajo uvijek moći baviti kazalištem.

Također, on već neko vrijeme namjerava napisati knjigu o Prljavom kazalištu „kako bi poništio sve one priče u kojima su ih ljudi podcijenili, ali i ponekad precijenili.“

Kao uspomenu na neke bolje dane dijelimo isječak intervjua kojeg su Jasenko Houra i Mladen Bodalec dali Dušku Ćurliću prije dvadesetak godina.

ŠKRIPAVA LADICA

Prva ladica je ona pankerska, novovalna. Houra je na početku prigrlio troakordni rock jer nije znao svirati gitaru dovoljno dobro za neki ambiciozniji glazbeni projekt. Sve što je od ljeta 1976. godine, odnosno koncerta Rolling Stonesa u Zagrebu, htio jest imati bend koji zvuči kao hrvatski Rolling Stonesi. Manjak vještine i iskustva nisu ga obeshrabrili. Upravo su Stonesi inspirirali neke od najranijih pjesama Prljavaca. Među njima su “Neki dječaci” – “Some Boys” i “Moderna djevojka” – “Factory Girl”.

Zanimljivo je da se, baš kao ni sami Rolling Stonesi, Jajo nikad nije sramio posuđivanja i prerađivanja. Kao izvor nadahnuća je, osim Stonesa, uvijek isticao Brucea Springsteena i U2.

„…činjenica jest da sam ja s tim ljudima dijelio jednake poglede na život. Pronašli smo se u književnosti i drugim oblicima umjetnosti, i bez obzira na to koliko udaljeni bili, vozili smo istom cestom“, rekao je Jajo o svojim idolima.

Kao omiljene domaće bendove Jajo je ipak istaknuo više novovalnih i punk bendova, nego onih drugih. Na tom su popisu Buldožer, Pankrti, Parafi, Azra, Film, Majke i Partibrejkersi, a broj jedan je Bijelo dugme. Nije nimalo neobično da se pri opisivanju Hourinih ambicija često spominje vođa Bijelog dugmeta, Goran Bregović, kao simbol onoga što glazbenik s ovih prostora može postići, uz malo sreće, talenta i puno posvećenosti svome poslu.

Kad smo već kod ‘strastvenih’ tekstopisaca, novinari nerijetko Prljavo kazalište stavljaju u koš s Ribljom Čorbom. Premda razlika između dva benda ima nekoliko, ona ključna sadržana je upravo u načinu na koji vođe tih bendova govore o sebi i drugima. Tako Jajo, kad ga pitaju o Bori, kaže da je on veliki tekstopisac te da je to ono po čemu ga trebamo vrednovati, a ne njegovi politički stavovi. Za njega, čini se, ne vrijedi fraza singer, not the song.

S druge strane stoji Bora Čorba, cijepljen od političke korektnosti i lažne skromnosti, koji i danas ima izjave kao što je ona da će „nastupiti u Hrvatskoj tek kada bude proglašena kulturnom baštinom Srbije“.

Razlike su očigledne. Sličnosti ne toliko. Naime, oba su benda bila na vrhuncu slave kad su prešutno ili uz glasne parole pristala sudjelovati u narativu koji su vodili njihovi politički vođe. Šlag na toj torti za Jasenka Houru bila je dodjela Povelje Republike Hrvatske Prljavom kazalištu za izniman doprinos u promicanju domoljublja, humanitarnog djelovanja te ugleda rock glazbe u povodu četrdesete obljetnice njihova postojanja.

U ladici vlasnika te povelje nalazi se i nekoliko klapa, Radio 101, Kraljevi ulice te Motovun Film Festival, brendovi kojima se pripisuju potpuno drugačije zasluge. Međutim, čak ni klape nisu izdvojene zbog doprinosa u promicanju domoljublja, već zbog svojega glazbenog izričaja. Dakle, naši pankeri s početka priče 2019. godine su službeno proglašeni uglednim rokerima. Tu su uvredu primili s osmijehom.

No, meni su najzanimljivije štivo, a koje veže Prljavce i politiku, zapravo Poletovi intervjui iz srpnja i rujna 1988. godine kada je “Ruža hrvatska“ osvojila cijelu Jugoslaviju.

Na pragu tridesete, već relativno uspješan, Jasenko Houra je tada ipak nesvjestan uloge koju će njegova glazba odigrati u predstojećoj tragediji Domovinskog rata, ali neke njegove riječi zvuče kao proročanstva. U prvom od tih intervjua s novinarima Poleta razgovaraju mladi Houra i još mlađi Davor Gobac.

Dok komentiraju stanje na usahnuloj zagrebačkoj rock sceni, usput spominjući atmosferu u državi, Jajo kaže Gopcu: „…mi se na neki način zabavljamo sami sa sobom, i to je vrlo zgodno… Ali ako hoćeš raditi nekaj stvarno veliko, moraš upadati u kompromis! Eto, ti imaš prvu ploču, ja već šestu, i velim ti – na nekakve kurvarluke ćeš morati pristati…“ I bi tako.

U drugom intervjuu, u čijem uvodu Houru predstavljaju kao nekadašnjeg vunderkinda domaćeg rocka, a danas etabliranog muzičara sa zaleđem od šest albuma, on kaže: „Jedino mi je žao što, izgleda, nismo ostavili dovoljno veliki utjecaj, nismo ostavili nikakav dublji trag, budući da danas nema bendova kojima smo bili idoli. Jer, ako sam ja bio idol onima što danas sviraju narodnjake, onda je bilo bolje da sam još sedamdesetdevete razbio gitaru!“, razočarano govori Jajo kao veteran izgubljene bitke za rock’n’roll. „Jer to je bilo vrijeme kada smo bili posve ukorak sa svijetom. Tada i nikad više! Danas nam je svijet toliko pobjegao da ćemo ga jako teško stići“, zaključuje.

Na kraju, na pitanje o tome kako to da više ne piše angažirane pjesme, odgovara: „Mislim da je vrlo teško raditi političke pjesme u trenutku kada nas je politika sasvim okružila. Mislim da za to i nema razloga. Takve pjesme funkcioniraju kada se ljudi uljuljkaju u ‘lijepo’, kada im je dobro, one su nešto čime ih budiš… Ali, ovoga trenutka ne vidim čime bih ih mogao probuditi…“

Riječi su to čovjeka kojeg je trideset godina kasnije Kolinda odlikovala kao autora modernih hrvatskih budnica. Možemo li reći, parafrazirajući Animalse, da je Jajo bio stariji kad je bio mlad?

Svemu usprkos, o Houri biram suditi njegovim standardima. Stoga zaključimo da je njegova glavna ladica ona velikih tekstopisaca. Komentirajući stanje na sceni, sâm je više puta kao osnovnu boljku hrvatske glazbe istaknuo manjak dobrih tekstopisaca. Za njega je tekst uvijek bio važniji od muzike, a tekst važniji od svoga autora. Neka to ostane suština njegove ostavštine.