11
svi
Retrospektiva

Retrospektiva: Krunoslav Kićo Slabinac u tri poglavlja

kićo slabinac, inati se slavonijo

Krunoslav Slabinac / Marko Čolić

share

RETROSPEKTIVA

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

KRUNOSLAV KIĆO SLABINAC – PRVAK HRVATSKOGA ESTRADNOG KAZALIŠTA

„Pa ovo izgleda kao karijera Deweyja Coxa!“, komentirao je moj prijatelj nakon gledanja HRT-ova dokumentarnog filma Kićo, prikazanog uoči prve godišnjice smrti velikoga Krunoslava Kiće Slabinca, rođenog u Osijeku 1944. godine za vrijeme savezničkog bombardiranja grada. Bila je to njegova reakcija na niz kadrova koji su prikazivali Kiću u svim njegovim ulogama, ali primarno kao glazbenika i interpretatora – karakterno, ugođajno, stilski i žanrovski vrlo različitih pjesmama.

Kakve veze to ima s naslovim likom glazbene komedije Hodaj muški: Priča o Deweyju Coxu? [SPOILER ALERT!]

Film je to koji manje-više uspješno parodira brojne klišeje kojima se koriste autori dramskih mjuzikala o životima legendarnih glazbenika koji su danas, iako sve više neuvjerljivi, popularniji nego ikad. Da bi umjetno izgradili takav lik, scenaristi Judd Apatow i Jake Kasdan posegnuli su za prepoznatljivim obilježjima cijele aleje velikana, od Roya Orbisona, Dylana i Hanka Williamsa, pa sve do Briana Wilsona, Morrisona i Bowieja.

Tako u filmskoj priči Dewey Cox od tvrdog country pjevača, prošavši nekoliko desetljeća autorskoga i drugog eksperimentiranja, postaje problematična i nepoželjna pop zvijezda, da bi u konačnici, uz pomoć repera koji je semplirao njegov stari hit, ipak opravdao status legende i umro ovjenčan lovorikama u vidu nagrade za životno djelo.

Kićo Slabinac bio je jedan od rijetkih domaćih pjevača koji su uspješno plivali u svim žanrovima kojih su se latili. Isto tako, jedan je od rijetkih koji je pjevao na svim narječjima. Stoga se izvrsno uklapa u našu seriju članaka o glazbenicima koji stvaraju na dijalektu, iako je kod njega jezik samo jedan od mnogih scenskih alata, a ne njegov zaštitni znak.

Bio je svestran, hrabar i ne samo talentiran, već na mahove i genijalan. Na pozornici se transformirao poput glumca, nerijetko uspješno uvjeravajući vlastite prijatelje da je netko drugi. Preminuo je u Zagrebu, svome drugom gradu, od bolesti srca, svojevrsne srčanosti, u studenom 2020. godine. Pokopan je u Aleji velikana na Mirogoju. Porina za životno djelo osvojio je posthumno.

Nadam se da će vam nakon čitanja ove retrospektive biti jasnije u kojem smislu Hodaj muški nalikuje priči o bogatoj karijeri pokojnoga Kiće. Ključna je razlika u tome što Kići nisu trebali Apatow i Kasdan. On je velikim talentom, magnetičnim šarmom i djelatnom ustrajnošću od svoje karijere napravio ozbiljan dugometražni zapis koji ni godine nemara neće tako lako izbrisati iz kolektivne svijesti i glazbene povijesti.

Da je predmet u kupaonici, Kićo bi bio veš mašina. Da je pločnik, bio bi staza što vijuga. Da je učenik u Hogwartsu, bio bi najbliži suradnik blizanaca iz obitelji Weasley.

kico slabinac, retrospektiva, krunoslav kico slabinac

Da je predmet u kupaonici…

AUTORSKI KLJUČ

Krunoslav Slabinac oduvijek je bio umjetnik i zabavljač. Nadimak Kićo dala mu je njegova starija sestra Silva, i to prema crtanom liku raspjevanog birokrata kojeg je volio oponašati. Majka Dragica u ranom je djetinjstvu prepoznala njegovu umjetničku crtu i upisala ga na balet. Isječak iz starih novina svjedoči o njegovoj izvedbi Schubertove Serenade koja je rasplakala gledalište osječkoga Dječjeg kazališta. Njegovi su učitelji i mentori, osječki glazbeni i kazališni pedagozi, u njemu odmalena vidjeli opernog pjevača i odgajali ga za zvjezdanu prašinu.

U osnovnoj je školi Kićo prosvirao u tamburaškom orkestru. Zatim se, kao tinejdžer, preko svoga susjeda, diskofila Alfonsa Hruške, upoznao s rock’n’rollom i zaljubio u taj izričaj. Usprkos očekivanjima svojega oca Stjepana, koji mu je kupio prvu gitaru, Kićo je vrlo rano počeo zarađivati kao glazbenik na lokalnim plesnjacima. Zbog toga je zanemario školu koju je završio tek godinama kasnije, u večernjem terminu.

Ples, pjevanje i sviranje, kao i interes za glumu, od ranih su dana usmjeravali njegov život prema profesionalnom bavljenju glazbom, odnosno, televiziji čiji se zabavni program u to vrijeme tek rađao, kao i festivalima koji su ušli u modu početkom tih burnih šezdesetih.

Nakon što je sa svojim prijateljima pokrenuo rock skupinu Dinamiti, glas o Kićinu glasu, iznimno nalik Elvisovom, kao i vrsnim osječkim instrumentalistima, proširio se do Zagreba i dalje. Dinamiti su bili bend putujućega osječkog cirkus varijetea Colorado, a najveći uspjeh doživjeli su u minhenskom klubu PN Hit House u kojem su tih godina nastupali The Kinksi i Rolling Stonesi. Godine 1967. Kićo odlazi u vojsku, a Dinamiti nastavljaju s radom u izmijenjenom sastavu.

Iako su bili tipični sastav svoga vremena i uglavnom svirali obrade stranih hitova, izvodili su i jednu autorsku. Bila je to kultna “Plavuša”, prva Kićina kantautorska pjesma, lokalni radijski hit kojim je počela njegova diskografska karijera.

Nakon služenja vojnog roka Kićo se preselio u Zagreb i posvetio samostalnoj karijeri. Neko vrijeme nastupao je izvodeći pjesme Toma Jonesa i Elvisa Presleyja, izborivši se tako za nastup na Splitskom festivalu i snimanje prve singlice 1969. godine. Kićo tih burnih godina osvaja nagrade na brojnim festivalima, objavljuje više uspješnih singlica, a samo dvije godine kasnije predstavlja Jugoslaviju na Euroviziji skladbom “Tvoj dječak je tužan“.

No, njegova međunarodna karijera nije se svela na taj nastup. Slabinac sedamdesetih godina nastupa u Njemačkoj, ima turneje po Sovjetskom savezu i povremeno živi u New Yorku. Već kao etablirani zabavljač 1972. godine objavljuje prvu longplejku i singlicu sa svojim najvećim hitom, autorskom pjesmom “Zbog jedne divne crne žene”.

Ta je pjesma posvećena fatalnoj Mirjani Antonović s kojom je glazbenik bio u vezi na daljinu. Ona je tih godina živjela u New Yorku u koji je on često dolazio, premda ondje nije mogao ostvariti sve svoje američke snove. Bez obzira na to, Amerika je ipak promijenila Kiću.

Premda je nastavio nizati velike estradne uspjehe na domaćem i stranom terenu, istovremeno je tih godina počeo voditi i jedan paralelni život, onaj u slavonskoj tamburaškoj glazbi. Tim dijelom njegova opusa dominiraju prerade tradicionalnih pjesama, najčešće u aranžmanima živuće legende tamburaške glazbe, Antuna Tuce Nikolića, s kojim je svirao i u Dinamitima.

Kićo i Tuca promijenili su tamburašku glazbu jednom zauvijek, a njihovi su Slavonski bećari – iznikli iz Tamburaškog orkestra Radija Osijek početkom sedamdesetih – upisani u anale kao najstariji i najpoznatiji hrvatski tamburaški sastav. Zajedno su snimili više od 150 pjesama i objavili nekoliko zlatnih ploča.

Zanimljivo je da je Kićo, iako su mu pjesme pisali veliki skladatelji i pjesnici poput Aleksandra Koraća (“Više nećeš biti moja”), Zdenka Runjića, Tomislava Zuppe (“Cvijet čežnje” i “Lamento”), Ivice Krajača, Zvonimira Goloba (“Tvoj dječak je tužan”), Zdravka Korpara (“Tužna je Anuška”), Alfija Kabilja (“Poljubi me za sretan put”) i Arsena Dedića (“Da sam tvoje riječi slušao, majko”), najveći trag ostavio svojim autorskim skladbama. Među njima su kultne “Inati se, Slavonijo” i “Otiš’o je otac moj polako” za koje su tekstove napisali pjesnici Dušan Gruborović i Željko Krznarić.

Kićo će najživlji ostati upravo u pjesmama posvećenima Slavoniji. No, to ne znači da ga je interes za tamburašku glazbu u potpunosti preuzeo. Priča o stvarnom Deweyju Coxu tek počinje.

Dok jedan život nastavlja s Tucom i Bećarima, Kićo i dalje sudjeluje na festivalima zabavne glazbe s pjesmama koje mu pišu Đorđe Novković, Hrvoje Hegedušić, Maja Perfiljeva i mnogi drugi tada sveprisutni autori. U to vrijeme osvaja nagrade publike na gotovo svim relevantnim festivalima, pa čak i Splitskom. Kontinentalci su rijetko pobjeđivali na tom festivalu, pa je to značajan dokaz njegove popularnosti.

Početkom osamdesetih godina vodi autorski šou-program Televizije Zagreb pod nazivom Dobra večer. U tom je programu Kićo kao scenarist, voditelj, domaćin, glumac, interpretator i šoumen pokazao svu raskoš svoga talenta. Iz ove emisije potječe zanimljiv arhivski materijal djelomično iskorišten u ranije spomenutom HRT-ovu dokumentarcu.

Tih godina snima se prvi i najuspješniji božićni album na našem tržištu, kultni Christmas With Kićo (Svim na zemlji mir veselje). Taj je album najprije objavljen na poticaj Hrvatske bratske zajednice u SAD-u, ali je, prešavši ocean, postao jedna od najprodavanijih Jugotonovih ploča. Priča o toj ploči ujedno je i početak priče o Božiću u Ciboni.

Premda je danas prepoznatljiv uglavnom po svojoj naslovnici, Christmas With Kićo produkcijski je i dalje dva koplja ispred svih sličnih izdanja.

Jesmo li nabrojali sve čime se Kićo bavio osamdesetih? Ne još! Tih se godina Kićo vratio i svojoj prvoj ljubavi, snimivši Rock And Roll Vol. 1 i 2 s obradama klasika iz zlatnog doba američkog rock’n’rolla, od “Rock Around the Clock” do “Summertime Bluesa”.

Godina 1989. bila je prijelomna u njegovu životu. Tada se razveo od svoje dugogodišnje supruge Dubravke i ostao bez majke Dragice, a po šavovima je počela pucati jedna velika država. Za vrijeme rata Kićo nastavlja već utabanom stazom tamburaške glazbe, bez skretanja na stranputice revizionizma koje su u svoju zamku uhvatile i iskusnije izvođače.

Slabinac, koji je u javnosti uvijek ponosno isticao da je Hrvat, nije imao razloga mijenjati svoje stavove. Tih je godina, između ostalih, skladao i pjesmu “Samo Bog znaposvećenu pogibiji dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu. Kao i u slučaju božićne kompilacija, Kićo se odrekao svih tantijema za pjesme objavljene na kazeti Za tebe….

U godinama koje slijede skladao je velike himne ravnice obilježene njegovom emotivnom izvedbom, “Duša slavonska” i “Baranje se ne bi odrekao” na stihove Terezije Bognar, već spomenutu “Inati se, Slavonijo” te “Slavonijo, ja sam tvoje dijete”, pjesmu podravskog barda Vladimira Smiljanića.

No, Slavonija nije jedina hrvatska regija kojoj je Kićo pjevao. Godine 1993. objavljuje album kajkavskih popevki, Daj mi još jemput zapopevaj, a njegovo će posljednje diskografsko izdanje biti album iz 2017., Cvijet čežnje – Kićo Dalmaciji. Takvu je širinu uz Kiću imao još samo gospodin Vice Vukov.

KIĆO U BROJEVIMA

Iza Kiće su ostale velike brojke. Snimio je više od pet stotina pjesama i skladao više od sto, objavio oko 25 LP ploča i CD-a te pedesetak singlica. Najprodavanija singlica svakako mu je ona o divnoj crnoj ženi, a najuspješniji album taj božićni na kojem nije htio zarađivati. Nekoliko je rekorda ostalo u njegovim rukama. Prema njegovom svjedočenju, među njima je i rekord u Lisinskom s 22 održana koncerta zaredom.

Vratila bih se ovom prilikom još jednom na njegov božićni album, odnosno prvi Božić u Ciboni 1989. godine. Naime, njegov je tadašnji menadžer Luko Bratičević božićni koncert u Ciboni zamislio kao Kićin samostalni koncert. No, Kićo nije htio sâm izvoditi božićne pjesme. Osim toga, imao je želju stvoriti program u kojem bi bili zastupljeni svi krajevi Hrvatske te ga je u konačnici i osmislio, započevši tako svojevrsnu božićnu tradiciju koja ga je nadživjela.

Nekih se tantijema Kićo odrekao dobrovoljno, a neke jednostavno nikad nije imao priliku naplatiti. Ne znam jeste li ikada razmišljali o tome, dapače, iskreno se nadam da niste, ali glazba na pogrebu košta. Obitelj pokojnika, ako želi svečaniji ispraćaj, plaća izvedbu pjesme po izboru. No, autori tih pjesama nikad ne vide niti djelić tog novca. Kićina je pjesma “Otiš’o je otac moj polako” jedna od najčešće izvođenih pjesama na hrvatskim sprovodima, a Kići nije donijela značajnu financijsku korist.

Ako mislite da je neukusno komentirati poslovnu etiku pogrebnika, upućujem vas na to da pogledate bilo koji isječak u kojem Kićo svojim vicevima iznova definira što je neukusno. Čovjek se volio šaliti na svoj račun, pa je jednom prilikom rekao da je snimio toliko različitih vrsta ploča te da mu fali još samo jedna, ona nadgrobna. “Otiš’o je otac moj polako” izvedena je i na njegovu sprovodu.

Vrijeme je za veselije teme! Kićo je krajem devedesetih bio saborski zastupnik HDZ-a. Prema vlastitu priznanju, u toj se ulozi osjećao kao riba na suhom, a taj mu je izlet u politiku na kraju donio više štete nego koristi. Osim što su ga neki obožavatelji napustili, leđa mu je, u konačnici, okrenuo i sâm HDZ. Nikada nije mistificirao pjevanje na predizbornim skupovima. Za njega je pjevanje uvijek bilo nešto od čega pjevači jednostavno žive. Zvuči jednostavno, ali danas je to poprilično anakron i zastarjeli stav. Današnji pjevači najmanje žive od pjevanja.

Kad smo već kod sporednih aktivnosti, 2008. godine Kićo se kao šef ciganskog benda pojavio u filmu Branka Đurića Đure, Traktor, ljubezen in rock’n’roll. Zanimljivo je da glazbena komedija s već spomenutim Hodaj muški dijeli nekoliko motiva, a njezino je snimanje započelo kad i post-produkcija priče o Deweyju Coxu.

Važna brojka u karijeri svakog tigra od mikrofona jest broj žena s kojima je spavao. Na tu temu Kićo je jednom u šali rekao: „više nego Mick Jagger“.

Posljednji koncert Kićo Slabinac održao je u sklopu projekta Lijepom našom, 5. ožujka 2020. u Slavonskom Brodu.

ŠKRIPAVA LADICA

Kićo nije volio da ga uspoređuju s drugima, pa nećemo pretjerivati s usporedbama u ovom poglavlju, no to ne znači da ladice neće škripati.

Crtica s početka njegove biografije, o rođenju za vrijeme bombardiranja Osijeka, podsjetila me na sličnu priču iz biografije Keitha Richardsa. Naime, Keith je samo godinu dana stariji od Kiće, a baš kao i on rođen je za vrijeme bombardiranja svojega rodnog grada. Nema veze što nisu isti bacali bombe na London i Osijek, vatra je vatra. Također, s članovima Rolling Stonesa veže ga i već spomenuti PN Hit House u Münchenu. Osječke anegdote svakako su početna stanica svakog razgovora o Kići. Taj grad je na više načina obilježio Kićin životni i glazbeni put.

Siniša Škarica je osječku Reisnerovu ulicu u svom tekstu o Kići, napisanom povodom dodjele Porin za životno djelo, opisao kao folksdojčersku četvrt, insinuirajući da je od malih nogu, pa i preko krvnih zrnaca, Slabinac bio zaveden zvukom tambure.

No, Osijek je bio puno više od tamburaškoga grada. U ladici koju danas otvaramo, po prvi put naći ćemo i Dadu Topića i Zlatka Pejakovića, rokere koji su svoju publiku uvijek oduševljavali svojim vokalnim sposobnostima. Stoga ne čudi da su sva trojica nastupila na Eurosongu.

O Kići kao prijatelju govore mnogi, iako je on u jednom starom intervjuu rekao da nema puno pravih prijatelja, ni sreće sa ženama, otkrivajući pritom da ga malo ljudi istinski razumije. Jedna od njih je i tada – te do samoga kraja – bila Gabi Novak. No, prijateljevao je stari šarmer i s Verom Svobodom, Nedom Ukraden, Terezom Kesovijom i mnogim drugima, ali ne i Mišom Kovačem.

Da nisam pisala retrospektivu o Miši Kovaču, ni sama ne bih vjerovala, ali na mahove se čini da su Kićo i Mate Mišo ista osoba, samo u različitim inkarnacijama. Obojica su svojevremeno žarili i palili na jugoslavenskoj estradi i obojica su se sedamdesetih godina okrenula temi zavičaja i tradicijskoj glazbi. I jedan i drugi koketirali su s HDZ-om da bi se u jednoj fazi našli na suprotnoj strani. Također, niti jedan od njih u svojim rijetkim medijskim istupima nije propuštao priliku da kritizira odnos medija prema njihovu nasljeđu te različite izdavačke i uredničke politike.

Ključna razlika između Kiće i Miše je u tome što su Grad Split i Torcida Mišu prihvatili kao svoj zaštitni znak, dajući mu tako drugi život. Kićo Slabinac nije doživio isto u svom gradu, premda se “Inati se, Slavonijo” može čuti na utakmicama NK Osijeka koji, za razliku od Hajduka, ipak ne uživa status omiljenoga regionalnog (i nacionalnog) kluba.

Navodno je sedamdesetih, kada su obojica bili iznimno uspješni mladi izvođači, postojalo hinjeno rivalstvo između njih. No, to je rivalstvo netko očito shvatio ozbiljno i odlučio ignorirati postojanje onoga drugog sve do kraja. Pogađate li tko? Nema načina da to provjerim, ali uvjerena sam da je za Mišu bilo nepodnošljivo to što postoji netko tko može pjevati kao Elvis, a to nije on. Osim toga, Kićo je u Splitu krajem osamdesetih pjevao “Proplakat će zora“, dokazavši tako da ipak ima više smisla za humor od brkatog mrguda.

Na ovu temu Ivica Bubalo jednom je komentirao da je Mišo na estradi vječni broj jedan, dok su Oliver Dragojević, Zlatko Pejaković, Krunoslav Kićo Slabinac i Vice Vukov raspoređeni od drugog do petog mjesta, bez konačnog poretka, „kao kuća koju drže četiri kantuna“.

Kad smo već kod gostiju naše rubrike, spomenimo i Kemala Montena. Uz njega ga, osim pjesme “U dugim noćima”, vežu i nastupi na brojnim festivalima, umijeće besprijekorna pjevanja na više jezika, ali i iznimne vokalne sposobnosti. S tim da je Kićo daleko svestraniji izvođač od Keme. Njegov je bariton mogao izvoditi sve, od rock’n’rolla, šlagera, popa, folklornih napjeva, starogradskih pjesama do opereta i opernih arija.

***

Prema jednom starijem istraživanju Večernjega lista Slavonci su drugim Hrvatima u mnogočemu omiljeni te su istovremeno i sami najsnošljiviji prema svima o kojima su upitani. No, čini mi se da se ta statistika ne može prenijeti na glazbu, a pritom najviše mislim upravo na onu tamburašku. Za razliku od nekih drugih regija, Slavonija vrlo često ostaje misterij i svojim stanovnicima. Ona je uvijek stara i nova, na početku i na kraju nekoga velikog povijesnog procesa; njome uvijek gospodare stranci, a njezina je „snaga zlatnog žita“ često pokošena hedonističkim nemarom.

Kad bih morala nekome objasniti Slavoniju, bez da posegnem za Tadijanovićem ili djelima Stanka Andrića i Matka Peića, počela bih s Kićom. On utjelovljuje toliko njezinih osobina, a prva i najvažnija među njima je smisao za humor iza kojeg uvijek stoje ravničarske i samotne „duge gluhe noći“.

Moglo bi Vas zanimati