Preminuo Vangelis
Evángelos Odysséas Papathanassíou, poznatiji kao Vangelis, preminuo je u četvrtak, 19. svibnja 2022. u Francuskoj. Uzrok smrti zasad je nepoznat.
Glazbeni velikan američke filmske industrije, Vangelis je rođen 29. ožujka 1943. u grčkom gradiću Agria, a odrastao je u glavnom gradu kolijevke civilizacije. Sin oca znakovita i epskog imena Odiseja, svoju je glazbenu Odiseju započeo kao četverogodišnjak uz obiteljski klavir kojeg je ‘dopunjavao’ onomatopejama postignutim kuhinskih loncima i kućnim predmetima.
Odmalena pokazujući poriv za eksperimentiranjem, Vangelis je dobio vjetar u leđa od svojih roditelja kao šestogodišnjak kada ga upisuju u glazbenu školu u kojoj ne ostaje dugo, smatrajući već tada da institucije ograničavaju talent. Njegova se intuicija barem u osobnom slučaju pokazala ispravnom. Vangelis se otad poigravao sa zvukovima, a skladbe koje bi do njega dolazile reproducirao je prema sjećanju. Dakako, velik utjecaj na njega imale su tradicijske strukture, kompozicije i napjevi, ali nikad ga nisu u potpunosti zadovoljavale bez primjese slobodnih i eksperimentalnih formi poput jazza i asertivno-aktivističkih žanrova poput rocka.
U adolescentskim je danima bio član sastava The Forminx, a nakon razilaženja je već bio poznat kao producent i skladatelj, što mu omogućuje suradnje s pop i rock izvođačima, ali i filmskim studijima koji ga uskoro u Grčkoj počinju angažirati za skladanje filmske glazbe.
Nakon političkih previranja, predrevolucionarne 1967. pokušava otići u London gdje mu je zabranjen pristup, pa sreću traži u Parizu. Godina 1968. bila je prijelomna u Europi, a bila je prijelomna i Vangelisu koji okuplja progresivni rock sastav Aphrodite’s Child koji objavljuju uspješne albume End of the World i It’s Five O’Clock. Dvije se godine kasnije razilaze, a Vangelisa više ne privlače konfekcijske i formulaične forme skladanja i izvođenja.
Time započinje njegova glazbeno-filmska karijera u službi filmskog skladatelja. Pored filma, skladao je za televiziju i kazalište, što ga čini traženim mladim skladateljem. Kreativac rado prihvaća suradnje i s mnogim glazbenicima radi gotovo trenutačno na raznolikim projektima i nastupa uživo. Međutim, neki od njih rezultirali su neovlaštenim zapisima njegovim izvedbi na nosačima zvuka, pa tako Vangelisov rad biva objavljen na dva albuma zbog kojih poduzima pravne mjere protiv svojih suradnika. No to ga svejedno nije demotiviralo od rada na samostalnom prvijencu Fais que ton rêve soit plus long que la nuit, nadahnutim upravo šeszdesetosmašima.
Već iduće godine spletom okolnosti po objavi drugog studijskog albuma Earth umalo postaje klavijaturistom legendarnog rock benda Yes, ali zbog radne vize i nevoljkosti prema nastupanju diljem Europe, Vangelis odbija poziv u bend i odlazi u London. No s Jonom Andersonom pjevačem grupe Yes objavio je niz albuma kao duo Jon & Vangelis. U glavnom gradu britanske monarhije, u jeku sedamdesetih obilježenih progresivnim rockom, glam rockom i punkom, Vangelis 1979. potpisuje ugovor s jednim od danas najvećih izdavača – RCA za koje objavljuje albume elektroničke glazbe, kao jedan od pionira žanra. Istovremeno pak objavljuje i interpretacije grčke tradicijske i folklorne glazbe čime si osigurava slavu i u domovini.
Uskoro na američkoj televiziji izlazi kultna i legendarna dokumentarna serija Kozmos astrofizičara Carla Sagana koja koristi Vangelisove skladbe i kompozicije u uvodnoj špici, a 1986. godine za posebno izdanje dokumentarca sklada originalne materijale koji su kombinirali djeliće zvučnih zapisa samog Sagana.
No pravi veliki uspjeh dolazi 1981. godine s glazbom komponiranom za britanski klasik Vatrene kočije redatelja Hugha Hudsona u kojem Vangelis radi rez s tradicijom zasnovanom na raskošnim orkestracijama. Glazba za film orijentirana je na eksperimentalnu elektroniku i synth zvuk kakav će obilježiti osamdesete godine u filmu, ali i glazbi. Oskarom nagrađen film očekivano mu otvara mnoga vrata filmskih studija, ali umjesto da se ‘proda’, preferira glazbu za dokumentarne biografije avangardista 20. stoljeća poput Picassa, Braques i Mathieua.
Iste 1981. radi s velikanom filma Ridleyjem Scottom na Blade Runneru (1982), a njegove melankolične elektroničke postaje kroz distopijsku priču Ricka Deckarda postaju integralan dio filma, kao i sama fotografija i premisa filma. Soundtrack za film nominiran je za nagrade BAFTA i Zlatne globuse, alin nije ih osvojio. Još je jedna kontroverza vezana za glazbu ovog filma, a radi se o autorskim i izdavačkim pravima oko kojih je bilo pravnih prijepora, zbog čega nije dopuštao objavu ovih skladbi, pa je filmski studio angažirao New American Orchestra da adaptira Vangelisove skladbe. Bilo je potrebno više od desetljeća da se službeno objave njegove kompozicije na nosaču zvuka.
Deset je godina kasnije Vangelis ponovno surađivao sa Scottom u povijesnom spektaklu 1492: Osvajanje raja povodom 500. godišnjice dolaska Kristofora Kolumba na Karibe. Iste godine također surađuje s ozloglašenim Romanom Polanskim u filmu Gorki mjesec, ali više je u ovom desetljeću ostao zapamćen po kreativnim zvučnim podzemnim krajolicima francuskog ekologa i filmaša Jacquesa Cousteaua.
U svojoj je karijeri snimio 24 studijska albuma, od kojih je posljednji Juno to Jupiter objavljen 2021. godine. No njegove filmske su mu kompozicije obilježile život, a snimio je ukupno 13 soundtracka od kojih najgrandiozniji status nosi Blade Runner.
