Život i smrt u očima Johanna Sebastiana Bacha

Duhovne kantate

Kantate Johanna Sebastiana Bacha posebna su cjelina u glazbenoj literaturi i povijesti, kojoj i izvođači i publika pristupaju s dozom strahopoštovanja i opreza. Jedan od pokazatelja privilegiranog položaja kantata u skladateljevu opusu njihovo je mjesto u popisu Bachovih djela, BWV (Bach–Werke–Verzeichnis), sastavljenom sredinom 20. stoljeća. Tematski popis koji ne odgovara kronološkom nastanku djela započinje upravo kantatama – i to onima duhovnog karaktera (BWV 1 – 200), nakon kojih slijedi dvadesetak svjetovnih kantata.

Duhovne kantate Johanna Sebastiana Bacha biološke su stanice njegova opusa, kruh svagdašnji skladatelja, njegovih suvremenika izvođača i njihovih nasljednika u lajpciškoj crkvi sv. Tome i cijeloj luteranskoj zajednici do danas. Bachove kantate nisu samo sjajan repertoar, glazbeno i tekstualno živ i uvjerljiv u našem vremenu jednako kao i prije gotovo tristo godina, nego i podsjetnik da u svakodnevnim obvezama i zaduženjima moramo i možemo naći prostora za kreativnost i inovativnost, čak i kada izgleda da upadamo u kolotečinu života.

Bachove kantate podsjetnik su da u svakodnevnim obvezama i zaduženjima moramo i možemo naći prostora za kreativnost i inovativnost, čak i kada izgleda da upadamo u kolotečinu života.

U svojim najplodnijim danima Johann Sebastian Bach stvarao je jednu kantatu tjedno, a od početka rada na djelu ponedjeljkom do nedjeljne praizvedbe valjalo je uklopiti dovršavanje partiture i uvježbavanje s ansamblom. Ustaljeni proces nastanka višestavačne skladbe poremetio bi blagdan koji bi se našao u sredini tjedna, a za koji je valjalo sastaviti još koju kantatu, no strukturirana ličnost kao što je bio Bach znala je doskočiti i tom izazovu.

Imanentno duhovna glazba namijenjena nedjeljnom bogoslužju ušla je u dvorane i etablirala se na koncertnom repertoaru. Tri Bachove kantate ispunile su program koncerta održanog 21. svibnja 2022. s članovima Berlinske filharmonije i solistima pod ravnanjem Sir Simona Rattlea. Izvodeći Bachove kantate u Velikoj dvorani Berlinske filharmonije, Rattle je bio na svom terenu.

Zanimljivo, inovativno i promišljeno odabran program koncerta koji je započeo u 22 sata obuhvaćao je tri kantate na temu života i smrti.

Simon Rattle i Late Night koncerti

Kao dugogodišnji šef dirigent Berlinske filharmonije (2002. – 2018.) britanski maestro znao je prepoznati tok vremena i prilagoditi mu se, pa je, osim internetske platforme Digital Concert Hall, uveo praksu kasnih Late Night koncerata u sklopu kojih je održan i onaj s trima Bachovim kantatama.

Zanimljivo, inovativno i promišljeno odabran program koncerta koji je započeo u 22 sata obuhvaćao je tri kantate na temu života i smrti: Liebster Gott, wann werd’ ich sterben? (Najdraži Bože, kada ću umrijeti?) BWV 8, Ich bin vergnügt mit meinem Glücke (Uživam u svojoj sreći) BWV 84 i Herr, gehe nicht ins Gericht mit deinem Knecht (Bože, ne šalji svog slugu na sud) BWV 105. Tematski odabir kantata dobio je i trodijelnu ABA formu, jer su u prvoj i trećoj kantati nastupila sva četiri solista, dok je jedini solist u srednjoj kantati bila sopranistica Anna Prohaska.

Iako je univerzalna u vremenu i prostoru, tema prestanka života i nastupanja smrti u Bachovo je vrijeme i u njegovu životu imala drugačije značenje nego danas, kada se mnogo manje rađa i umire – barem u kulturno-civilizacijskom krugu kojem je pripadao Bach. Poznato je da je Johann Sebastian Bach postao otac vrtoglavih dvadeset puta, no manje se spominje da je njegovih desetero djece preminulo prije treće godine života. Samo u periodu od 1726. do 1733. Johann Sebastian i njegova druga supruga Anna Magdalena izgubili su sedmero djece, a i razdoblja koja su prethodila i slijedila nakon sedam tužnih godina bila su obilježena gubicima.

Tri kantate s berlinskoga koncerta nastale su u tom vremenu ili neposredno prije njega: prva kantata s programa praizvedena je u rujnu 1724., druga u veljači 1727. a treća u srpnju 1723. Iako ne postoje skladateljevi introspektivni zapisi na osnovi kojih bismo danas znali kako se nosio s gubicima, za pretpostaviti je da je kao čovjek koji je prirodno i s nadom progovarao o prelasku na onaj svijet lakše podnio niz životnih udaraca nego netko tko ne nalazi utjehu u religiji i umjetnosti. Ili se barem nadamo da je tako.

Sir Simon Rattle (Foto: Monika Rittershaus)

Sve faze ljudskog promišljanja o smrti

Prva kantata na rasporedu, pisana za 16. nedjelju po blagdanu Presvetoga Trojstva – što bi bila druga polovica rujna – nosi snažan naslov u kojem čovjek pita Boga o datumu svoje smrti. U maniri univerzalnosti pitanja o vlastitu odlasku, prvu strofu tj. prvi stavak kantate izvodi zbor tj. kvartet, dok je niz promišljanja o besmislu spomenutog pitanja i o predavanju u ruke Stvoritelja kao jedinom suvislom rješenju skladatelj namijenio svakome od četiriju solista.

Gotovo ekspresionistički tekst kantate BWV 8 prolazi sve faze ljudskog promišljanja o smrti. Nakon što nepoznati autor teksta prizna da njegovo slabo srce tište „strah, briga i bol“, slijedi suočavanje s činjenicom da je smrt neizbježna. Međutim, već u četvrtoj strofi i toploj basovoj ariji Doch weichet, ihr tollen, vergeblichen Sorgen! (Bježite, lude i isprazne brige!) nastupa Spasitelj kao jedini izlaz iz egzistencijalne krize, nakon čega slijedi završni zbor u kojem kolektiv moli Gospodina da mu kraj života učini podnošljivijim i pomogne da previše ne razmišlja o smrti.

Iako bi se na prvi pogled pretpostavilo da ugođaje iz egzistencijalne transformacije u tekstu prati i glazba u istom tonu, zapravo nije tako. Surovom pitanju o vlastitoj smrti i zaključku da nakon jadnog života na zemlji i sami postajemo ništa drugo doli zemlja Bach je namijenio glazbu arkadijskog ugođaja, kao muzičku utjehu i spoznaju da su raj i spasenje tu, i dok nas muče brige. Nositelji rajske glazbe u prvom su stavku drveni puhači uz gudačku pizzicato pratnju i ostinatni ton u flauti, nakon čega slijede bajkovit spoj tenora i oboe d’amore u prvoj ariji, spomenuta basova arija, dva recitativa za alt i sopran te konačno završni koral.

Kao recept za sretan život Bachov sopran preporučuje mirnu savjest, radostan duh i zahvalno srce

Nešto ujednačenijeg karaktera je kantata BWV 84 skladana za treću nedjelju prije čiste srijede. Protagonist kantate je sopran koji ne traži mnogo od života, što dokazuje u dvjema arijama: prvoj Ich bin vergnügt mit meinem Glücke (Zadovoljna sam sa svojom srećom) i drugoj Ich esse mit Freuden mein weniges Brot (Radosno jedem to malo kruha). Kao recept za sretan život Bachov sopran preporučuje mirnu savjest, radostan duh i zahvalno srce (druga arija), potvrđujući u recitativima činjenicu da postoje drugi i drugačiji. Onima koje krase nestrpljivost, nezadovoljstvo i posljedično tuga sopranistica poručuje da slijede njezin primjer i budu zadovoljni i time što ne idu gladni u krevet.

Glazbeni vrhunac kantate je druga arija Ich esse mit Freuden uz obou i violinu obligato (u berlinskoj je izvedbi sjajan oboist Jonathan Kelly zasjenio sopranisticu Annu Prohasku, a dosjetljiva je bila ideja da se posljednji koral izvede a cappella, kao potpuni kontrast ostatku kantate).

Jonathan Kelly

Posljednja kantata s programa (BWV 105) na scenu je vratila kvartet solista koji donose tekst uz evanđelje po Luki (13, 1 – 9) i zaključak da čovjek ne može istovremeno služiti Bogu i bogatstvu. U šest točaka – dvije arije, dva recitativa i dva zbora – solisti iznose različite predodžbe Boga, od strogog suca do prijatelja, uz naglašenu temu o prolaznosti života, ovoga puta kao podsjetnik vjernicima da ne trče za materijalnim dobrima.

Misao da posvećenost Bogu istovremeno donosi spoznaju o bezvrijednosti novca najljepše opisuje tenorska arija Kann ich nur Jesum mir zum Freunden machen (Samo da mi Isus bude drug). Sjajna izvedba blistavog, muzikalnog i artikuliranog tenora Patricka Grahla posebno je istaknula središnji dio da capo arije s tekstom Ich finde kein Vergnügen hier (Tu mi više nema sreće), no ne kao artikulaciju želje za odlaskom, nego kao pripremu za miran prelazak u onostrano.

Za Bacha nikad nije kasno

Rattleova izvedba Bachovih kantata nije bila jedna od povijesno osviještenih, uz korištenje starih instrumenata ili baroknih gudala, što ni u kom slučaju nije naštetilo kvaliteti ili uvjerljivosti interpretacije. Bila je riječ o izvedbi s reduciranim brojem izvođača, u kojoj je svaku dionicu izvodio jedan glazbenik, a kvartet solista nadomještavao četveroglasni zbor.

Bachova glazba traži poseban karakter i boju kojima se netko tko dugo izvodi Lied ili operni repertoar 19. stoljeća teško može prilagoditi.

Već u prvoj kantati izišli su na vidjelo omjeri glazbenih snaga solista, tj. karakteri i boje njihovih glasova. Među četvero pjevača najuvjerljiviji je bio onaj koji je izvodeći Bachove kantate bio kod kuće, ne misleći pritom na Leipzig kao njegov rodni grad i iskustvo pjevanja u zboru crkve sv. Tome. Tenor Patrick Grahl specijalizirao se za barokni oratorijski slog, što se čulo već u prvoj tenorskoj ariji kantate BWV 8 pod nazivom Was willst du dich, mein Geist, entsetzen (Čega ćeš se osloboditi, dušo moja). Grahlov je nastup topao, jednostavan i artikuliran, intonativno kristalno precizan i čist u koloraturama, a pritom emotivno doziran.

Patrick Grahl (Foto: Guido Werner)

Nepošteno bi bilo tvrditi da su ostali solisti bili za klasu ispod Grahla, no Bachova glazba traži poseban karakter i boju kojima se netko tko dugo izvodi Lied ili operni repertoar 19. stoljeća teško može prilagoditi. Jednostavno, nemoguće je preko noći ukrotiti interpretativnu praksu Verdijevih opera, pa čak i Schubertova Zimskog putovanja, i uskladiti je s notnim tekstom Bachovih kantata. Potvrda je to da je i u glazbi, kao i u ostalim oblicima ljudskog djelovanja, specijalizacija jedini put do pravog uspjeha.

No, valja biti pošten pa pohvaliti muzikalnog baritona Tobiasa Berndta, vrlo ekspresivnog kontratenora Christophera Ainsliea – možda primjerenijeg baroknim operama nego Bachovu opusu – i uspješnu sopranisticu Annu Prohasku, redovnu gošću berlinskih opernih kuća.

Berlinska filharmonija

Svaki od desetak članova ad hoc sastavljenog ansambla potvrdio je zašto je član Berlinske filharmonije, a kao sjajan poznavatelj Bachova sloga dokazao se i maestro Rattle koji je karijeru izgradio na simfonijskom i opernom repertoaru skladanom nakon baroka. Međutim, za Bacha nikad nije kasno.

Pitanje o životu i smrti delikatna je tema koju ne valja prečesto načinjati, ali je ne treba ni izbjegavati. Tekstovi Bachovih kantata podsjećaju nas da je smrt neizbježna te da je umjesto brige zbog prolaznosti bolje prihvatiti vlastitu irelevantnost i pokušati oplemeniti svoje bivstvovanje na zemlji, bili vjernik ili ne. Ako je to mogao besmrtni Johann Sebastian Bach, možemo i mi.