20
velj
Izvještaj

Berlinska filharmonija i Kirill Petrenko oduševili Zagreb

Berlinska filharmonija

Berlinska filharmonija /Monika Rittershaus

share

Berlinska filharmonija održala je povijesni koncert u Zagrebu. Pod ravnanjem šefa-dirigenta Kirilla Petrenka, ovaj renomirani orkestar izveo je koncert za pamćenje, oduševivši publiku u gotovo punoj dvorani. Običajno zahvalna publika u Lisinskom ovaj put imala je sve razloge i povod za razdraganost i glasno divljenje.  

Veliko iščekivanje

Protekle gotovo dvije godine s nestrpljenjem se iščekivao koncert glazbenika okupljenih u slavnu Berlinsku filharmoniju koja glasi za ponajbolji simfonijski orkestar, a čija su diskografska izdanja dragocjeni primjerci nekih od vrhunskih orkestralnih, ali i koncertantnih interpretacija glazbene literature uopće. Ako je ‘savršena snimka’ u tom smislu slušateljski ideal, ovaj je koncert bio doživljaj za razinu iznad tog standarda. (Opravdani) superlativi se nastavljaju nizati i nakon sinoćnjeg koncerta.

Berlinska filharmonija

Berlinska filharmonija i Kirill Petrenko/Monika Rittershaus

Vjerojatno neizbježno senzacionalističko medijsko najavljivanje ovog koncerta uglavnom je izostavljalo neke od važnih informacija o samom današnjem orkestru, njegovim članovima i programu, a osobito glazbenicima kojima su članovi ovog orkestra u velikom broju idoli, bilo bi korisno i zanimljivo da se u lijepo opremljenoj programskoj knjižici koncerta (koja će biti i svojevrstan povijesni dokument) našao i točan popis glazbenika koji su te večeri nastupili u Zagrebu, a ne popis svih članova orkestra. Brojni glazbenici Berlinske filharmonije svjetski su poznati solisti, istaknuti pedagozi, umjetnički ravnatelji festivala i komornih sastava te su aktivni u različitim ulogama u sklopu niza aktivnosti i (multi)medijskih projekata orkestra koji je 2020. godine na zavidan način reagirao na uvjete nastale usred pandemije, omogućivši publici niz vrhunskih sadržaja u sklopu svoje vrlo uspješne platforme „virtualne koncertne dvorane“.

Ako je ‘savršena snimka slušateljski ideal, ovaj je koncert bio doživljaj za razinu iznad tog standarda

Sada, kada je dugonajavljivani i bez sumnje povijesni koncert Berlinske filharmonije iza nas, bez brige oko poticanja na dolazak i kupnju ulaznica (skupljih od svega što se da poslušati na programima klasične glazbe pa čak i na Dubrovačkim ljetnim igrama, kojima se često spočitava nepristupačnost zbog cijena ulaznica) te izostavljajući povijesna prisjećanja i koketiranje s vremenom i temom nacizma i njegovih inačica, možemo konačno govoriti o – glazbi. Onoj glazbi koju je pomno i hrabro odabrao te fantastično izveo taj gotovo nestvarno dobar orkestar.

Berlinska filharmonija

Berlinska filharmonija/Monika Rittershaus

Svoje posljednje gostovanje u Hrvatskoj imali su pod vodstvom povijesno najistaknutijeg šefa-dirigenta, Herberta von Karajana, upravo na Dubrovačkim ljetnim igrama, 1968. godine, kada su izveli dva programa. Njihov drugi koncert uključivao je, kao i ovaj put, glazbu Johannesa Brahmsa, ali valja napomenuti kako dubrovačkoj publici na Držićevoj poljani (gdje se danas, nažalost, više ne mogu programirati takvi koncerti) nisu izveli samo Beethovena, Mozarta i Brahmsa, nego su ponudili i svoju interpretaciju glazbe Richarda Straussa.

Više od 80 godina nakon svog posljednjeg zagrebačkog koncerta, ‘vratili’ su se s orkestralnim programom prikladnim za klasični tip dvorane kakva je Velika dvorana Vatroslava Lisinskog, u mnogočemu (akustički, prostorno i u odnosu te udaljenosti slušatelja od orkestra) drugačija od dvorane koja je stalni dom tom sjajnom orkestru. Složit će se brojni pratitelji Berlinske filharmonije da upravo zahvaljujući njihovom dosljedno vrhunskom muziciranju, može se i pomnije osluškivati te uspoređivati zvuk dvorana u kojima ih je netko slušao, o čemu su se vodili razgovori i ovom prilikom, a stalnim posjetiteljima koncerata u našoj najvećoj koncertnoj dvorani bilo je ovo nezaboravno (nadamo se, ne i neponovljivo) iskustvo.

Čar(olija) dirigentske geste

Kirill Petrenko, šef-dirigent Berlinske filharmonije, na tom je položaju od 2019. godine, a 2006. prvi je put imao priliku ravnati ovim orkestrom. Upravo su dojmovi članova orkestra, koji su redom govorili o nevjerojatnoj sinergiji i osjećaju „kao da sviraju komornu glazbu s najboljim“, presudili u kasnijem odabiru. Odluka orkestra da upravo njemu, nakon Sir Simona Rattlea, prepusti vodstvo kod mnogih je tada bila dočekana s čuđenjem, iako je među poznavateljima glazbene scene te glazbenom zajednicom slovio kao „dobro čuvana tajna“. Uzevši u obzir izvrsnost ovog orkestra, njegov razvoj i napredak pred svakog dirigenta stavljaju jedinstven izazov i odgovornost, a upravo je genijalni, a skromni Petrenko netko s kim Berlinska filharmonija uspijeva i dalje rasti.

Berlinska filharmonija

Kirill Petrenko/Monika Rittershaus

Publika zagrebačkog koncerta imala je sreću da je orkestar na turneji upravo s Petrenkom pa smo i mi svjedočili tom dirigentskom fenomenu. Odmah se da zamijetiti kako nije riječ ni o kakvom showmanu, nego o dirigentu koji ima posebnu prisutnost, komunikaciju s orkestrom te da gestama i pokretima te uopće svojom pojavom sve podređuje i usmjerava ka glazbi, dajući energične pa i duhovite poticaje ondje gdje je potrebno, prepuštajući (ponekad i u potpunosti) orkestru da bude zamašnjak izvedbe na određenim dijelovima, dok konciznim, nerijetko minimalnim, ali promišljenim kretnjama postiže uvijek živu komunikaciju s glazbenicima.

Glazbene fraze koje oblikuju njegove doista partikularne, odmjerene, ali poetične dirigentske geste, tako zvuče nesvakidašnje promišljeno, izrazito muzikalno, a nikakvi izvođački izazovi, dinamičke promjene ili formalni prijelazi ne dovode do zastoja u glazbenom tijeku.

Smioni u izboru, vrhunski u interpretaciji

Velikani poput Petrenka i Berlinske filharmonije imaju i određenu moć, a kao što je svima poznato, „s velikom moći dolazi i velika odgovornost“, čega je ovaj orkestar svjestan. Ovaj put, odmičući se od „muzejskog“ poimanja orkestara, ta se moć i preuzimanje odgovornosti ogleda u smionom odabiru programa kojim se predstavljaju na čitavoj turneji, čiji je dio i zagrebački koncert.

Publiku izazivaju pozivajući je na aktivno slušanje i promišljanje, a ne ‘tek’ na uživanje u vrlo poznatom repertoaru. Tako je koncert otvorila moćna izvedba zvukovno dojmljive skladbe koja najbolje predstavlja rad njemačkog skladatelja Bernda Aloisa Zimmermanna, Photoptosis. Riječ je o skladbi koja je nastala ranije spomenute 1968. godine (u mnogočemu važne za glazbu) djelu u kojem je Zimmermann zamislio stvoriti raznolikost timbra unutar jedne ‘boje’, poput onoga što je u likovnosti ostvario Yves Klein. Svoj odnos prema prethodnicima i glazbenoj povijesti daje i kroz niz glazbenih citata koji izranjaju iz teksture orkestralnog zvuka.

Dinamička ujednačenost, intonativna čistoća i jasnost izraza i u najtišim dinamikama ono su na čemu nerijetko dirigenti nastoje iznova raditi s orkestrima, pri čemu se upravo brojne violine nerijetko opiru zatomljavanju svog reskog tona te je raspon tihih dinamika često ono što izostane u izvedbama. U slučaju ovog orkestra to je tek jedna od slušno vrlo zamjetnih kvaliteta kojima se ističu, što smo čuli odmah u Zimmermannovoj partituri, primjerice besprijekoran pianissimo u violinama, podjednako jasan te tinjajuće moćan u tutti kao i u divisi odsjecima.

Berlinska filharmonija

Berlinska filharmonija/Monika Rittershaus

Efektni i dojmljivi bili su kontrabasisti vođeni Matthewom McDonaldom, koji je ranije već gostovao u Zagrebu kao komorni glazbenik na festivalu Zagreb KOM, u dijelovima gdje se ističu energičnim solističkim motivom te dionice (pri čemu su savršeno skladbi i nema isticanja pojedinaca drugačijim tonom ili gestom), ali i u bogatoj teksturi orkestralnog zvuka kojoj pojačavaju trepereći najdublji sloj ujednačenim sekundama koje vode neteatralnom, ali izrazito snažnome završetku te dojmljive te u mnogome važne skladbe.

Berlinska filharmonija

Matthew McDonald, Berlinska filharmonija/Monika Rittershaus

Povijesni, politički pa gotovo i aktivistički podtekst programa iščitava se i kroz odabir Prve simfonije Witolda Lutosławskog, velikana tzv. Poljske škole. Do tog statusa na neki način ga je dovela i Prva simfonija koja je za njega predstavljala istovremeno kraj i početak. Skladajući je, rekao je, došao je do granica mogućnosti koje mu je pružao taj glazbeni sustav te je postao siguran kako mora iznaći novu zvukovnost i nov način organizacije glazbenog materijala. Iako je sam Lutosławski razvio prijateljstvo i suradnju s Berlinskom filharmonijom kojom je nerijetko i ravnao, njihova zajednička izvedba Prve simfonije godine 1981. jedina je izvedba te skladbe u interpretaciji ovog orkestra, sve do njezine sadašnje ‘revitalizacije’ na repertoaru Petrenka i orkestra.

Slušajući izvedbu Berlinske filharmonije, teško je povjerovati da je skladatelj bio iole nezadovoljan tom skladbom, ako je izvedba od prije 40 godina bila iole blizu ovoj koju smo čuli. Solistički motiv koji uvodi truba, a kasnije ga preuzima i dalje razvija orkestar uz sjajnog koncertnog majstora Noaha Brendix-Balgleyja, kao i melodija kojom su se istaknuli violončelisti odmah na početku Simfonije otkrivaju nam da je još slojeva vrsnosti ovog orkestra koje kane pokazati.

Berlinska filharmonija

Sjajni Stefan Dohr donio je vrhunske kantilene i solističke dijelove u Prvoj simfoniji; Berlinska filharmonija/Monika Rittershaus

Izrazito muzikalna preciznost koju njeguje Petrenko u orkestru posebno je došla do izražaja upravo u ovoj četverostavačnoj simfoniji. I kontrabasi će tu ponovno doći u spotlight u dramaturški zanimljivo razrađenom 3. stavku koji nosi podnaslov Allegretto misterioso te završava doista misteriozno, ostavljajući nesumnjivo bez daha sve u publici, kako one koji poznaju ovu glazbu, tako i one koji su joj se otvorili i zahvaljujući zvjezdanom statusu Berlinske filharmonije pristali je poslušati, a vjerujem da je (priznali to ili ne) isti učinak izazvala ova interpretacija i kod onih koji se nad Petrenkovim odabirom skladbe iz prošloga stoljeća i danas tek – zgražaju.

Tehnički i muzički zahtjevan 4. stavak orkestar je odsvirao tako da je zazvučalo i izgledalo interpretirano ne samo s lakoćom, nego i iskonskom strašću i potpunim predanjem zajedničkom muziciranju poput onoga koje vodi mladog glazbenika u počecima bavljenja glazbom.

Berlinska filharmonija

Berlinska filharmonija/Monika Rittershaus

Pomirdbeni Brahms u najboljoj interpretaciji

„Trebala sam poslušati program prije dolaska, ali Brahms bi barem trebao biti lijepa glazba“, glasio je jedan komentar iz središnjeg dijela tribina. Možda je to bio netko od brojnih imućnih posjetitelja ma kojih većini nedostupnih ekskluzivnih događanja, a možda pak netko tko slovi kao iskusan poznavatelj klasične glazbe – začudo, čini se da su moguće obje verzije. Ipak, dovoljno je reći kako je u doista vrhunskoj izvedbi većini poznate Druge simfonije u D-duru, op. 73, Johannesa Brahmsa (koja je izmamila olakšanje i kod onih koji su ljubitelji orkestra, ali ne i programa), gotovo klasička jasnoća pratila romantički karakter melankoličnih tema, ne gubeći pri tome nimalo na snazi i karakternosti interpretacije za pamćenje, a iz skromne osobne perspektive i dosadašnjeg slušalačkog iskustva, rekla bih i najbolje interpretacije ove simfonije koju sam dosad čula.

Berlinska filharmonija

Berlinska filharmonija/Monika Rittershaus

Organizacija ovakvog koncerta nosi sa sobom razne izazove, među ostalim i one financijske. No, valja reći kako se za istu svotu moglo otputovati u Berlin i kupiti ulaznicu za koncert Berlinske filharmonije sljedećeg tjedna u njihovoj dvorani, pod ravnanjem Gustava Dudamela, za što su se neki i odlučili. Nadamo se da ovo nije sporedni posjet tog velikog orkestra te da ćemo imati još prilike čuti njihove i izvedbe drugih istaknutih svjetskih orkestara u novoobnovljenom Lisinskom te da će netko od niza moćnika koji su ovaj put svjedočili povijesnom danu za naš glazbeni život svojom potporom doprinijeti da takvi koncerti ne ostanu većini geografski bliska, ali ipak nedostižna iskustva.

Berlinska filharmonija

Maestro Petrenko i Berlinska filharmonija/Monika Rittershaus

Moglo bi Vas zanimati