Zucchero u Lisinskom: Više sreće drugi put
Najbolji trenutak na koncertu nije pripao Zuccheru nego – Princeu. Band je bez Zucchera izveo izvrsnu desetminutnu verziju klasika Bee Geesa “Stayin’ Alive” sasvim u Princeovoj maniri. To i ne čudi s obzirom da su gitaristica Kat Dyson i bubnjarica Cora Coleman svirale s legendarnim glazbenikom
Jedan od najpoznatijih talijanskih suvremenih izvođača Adelmo Fornaciari afirmiran kao Zucchero napokon je održao samostalni koncert u Zagrebu. U Hrvatskoj je nastupio sedam puta, četiri puta u Puli, dvaput u Opatiji i jednom u Splitu. Želja mu je bila da zasvira i u Zagrebu na solo-koncertu, s obzirom da je svirao tek kao gost duetu 2Cellos u naponu snage 2016. godine na besplatnom open-air koncertu na Tomislavovom trgu pred više od 30 tisuća ljudi.
Pet godina kasnije, 18. svibnja 2021. želja mu se trebala ostvariti u Lisinskom, no zbog pandemije je koncert odgođen za 29. lipnja ove godine, da bi onda bio pomaknut za dan ranije, utorak, 28. lipnja. Inicijalna turneja trebala se zvati D.O.C., a sada je preimenovana u World Wild Tour i na nju je Zucchero poveo raskošan band od deset glazbenika, dva klavijaturista, bubnjaricu i bubnjara, gitaristicu i gitarista, prateću pjevačicu, basista i dvočlanu brass-sekciju. Idealno za popunjavanje gabarita koncertne dvorane, ali zbog mnogih razloga Lisinski je bio pogrešan odabir za organiziranje njegovog koncerta.
Kao i slučaju mnogih rock-nastupa koji su ondje održani, od Chrisa Cornella do Beth Hart, ugođaj rock-koncerta drastično je smanjen zbog nemogućnosti istinske nesmetane verbalne i neverbalne komunikacije.
U slučaju Zuccherovog koncerta, u prve dvije trećine nastupa bilo je još gore – reverb na mikrofonu koji je bio nužan da se vokal proširi cijelom dvorane umnogome je smetao Zuccheru da pjeva, a publici koja razumije talijanski da shvati što pjeva. Možda im je bilo jasno tek da u pjesmi “13 buone ragioni” ima 13 dobrih razloga da umjesto sugovornice preferira pivo i sendvič sa salamom.
Da je to uistinu tako, potvrdio je i vidno iznerviran sam Zucchero koji je obećao da će sljedeći put doći u Zagreb i održati koncert na primjerenijem mjestu. Tada je otišao ostavivši band da zabavlja publiku u dvije pjesme i onda se – posve neočekivano – dogodio ponajbolji trenutak nastupa.
U gotovo desetminutnoj improvizaciji band je odsvirao cover klasika Bee Geesa “Staying Alive” potpuno u maniri Princea, vrlo blisku autorskim razradama u skladbi “Housequake”, što ne čudi jer je gitaristica Kat Dyson svirala i s Princeom i sa Sheilom E. kao i drugim renomiranim izvođačima. Također, bubnjarica Cora Coleman je pet godina svirala s Princeom i tri godine s Beyonce. Taj hommage Princeu bio je ujedno i jedan od najbližih trenutaka koji je Zagreb približio legendarnom glazbeniku.
Drugi, kraći cover bio je “Honky Tonk Train Blues” Keitha Emersona, da bi nakon toga bio prikazan Zuccherov video sniman na praznome Trgu svetog Marka u koronom zakovanoj Veneciji za prepjev skladbe “No Time For Love Like Now” koju izvode Michael Stipe i Big Red Machine.
Nakon toga vratio se vidno raspoloženiji Zucchero i premda mu je reverb na mikrofonu smanjen pa se zvučna slika umanjila (ali nije bilo brujajućeg udvajanja), s nekoliko ključnih pjesama karijere od kojih je “Diavolo in me” raspametila uglavnom žensku publiku, pomalo suzdržan dojam iz prve trećine nastupa je anuliran. Odlično uigran band u kome je svaki glazbenik dobio priliku da se istakne (uključujući i dotad posve nezainteresiranog basista Pola Jonesa, inače glazbenog direktora showa) privukao je publiku da oduševljeno dođe pred pozornicu, a Zucchero je pokazao zbog čega glazbenici svjetskog kalibra žele surađivati s njime. Zajedno s bisom na kome je izvedena i “Senza una donna” nastup je trajao dva sata i deset minuta.
Publika je na kraju iz dvorane izašla zadovoljna, no Zucchero sigurno nije i uvjeren sam da će Zagreb dobiti mogućnost popravnog ispita.