Mia Elezović: MSGSRV32 / Mi

Kada ste zadnji put stavili CD u neki player i on vas je uvukao u sebe da ste netremice, u dahu i s uzbuđenjem iščekivali svaku iduću od ukupno pedesetak minuta glazbe? A kada vam se dogodilo da tako slušate dva CD izdanja zaredom? O kakvoj je statističkoj pogrešci riječ ako su to izdanja istoga interpreta? What are the odds, iliti ‘kakvi su izgledi’ za ovakav rasplet događaja?

Ne, nije riječ o slučajnosti, ni o sistemskoj grešci (kako sugerira naslov jednoga od ovih izdanja). Riječ je o vrsnoj pijanistici, strastvenoj interpretkinji suvremene glazbe, entuzijastičkoj promotorici hrvatskih skladatelja i jednoj od najzanimljivijih glazbenica na suvremenoj glazbenoj sceni u Hrvatskoj. Njezino ime je Mia Elezović, a povod ovoj priči s njom u glavnoj ulozi su dva diskografska izdanja koja je 2020. i 2021. godine objavila nakladnička kuća Cantus.

Bavi li se pedagoškim radom na osječkoj akademiji, snima li najnoviju elektroničku glazbu hrvatskih skladatelja (koja je nerijetko nastala upravo na njezinu narudžbu), prati li na klaviru u ‘čistom’ klasičnom repertoaru ‘obične’ ili ‘neobične’ soliste poput mezzosopranistice Nataše Antoniazzo ili Filipa Novosela na braču, Mia Elezović posvećeno se daje svom poslu iznimno ozbiljno shvaćajući svoju ulogu u domaćemu glazbenom prostoru.

Posebno to dolazi do izražaja kada je riječ o promociji suvremenih hrvatskih skladatelja, o čemu možda najbolje može posvjedočiti sama svojim riječima:

„Pri odabiru repertoara suvremenih autora moram biti uvjerena da je riječ o glazbi koju želim prezentirati široj publici, želim da mi odabrana skladba postane repertoarnom. Važno mi je promišljati kako ću i ove skladbe predstaviti na koncertima jer želim da žive. Nije nam cilj eksperimentalno snimiti nova djela za arhivu, njihovo tonsko bilježenje nije kraj nego treba biti početak života te glazbe.“ (citirano iz popratne knjižice izdanja)

Dakle, Mia Elezović ne želi biti sredstvo nečije promocije, ne namjerava svirati za šaku poticaja ili snimati za potrebe (trajnog) arhiviranja. Zanimaju je kvalitetna glazba i zanimljiva autorska vizija u kojima nalazi vlastiti smisao kao interpreta. Ukratko, vjeruje u ono što radi. A to, onda, osjeti i slušatelj.

Iz radionice Mije Elezović proteklih su godina izašla dva izdanja – MSGSRV32 s djelima za klavir i elektroniku (2020.) i MI s djelima za klavir (2021.). Izdavača smo već istaknuli – Cantus – a važno je spomenuti i urednice tih izdanja, Mariju Saraga i Karolinu Rugle. Uzeti taj pravokutni predmet u ruke, osjetiti njegov format, čitati popratnu knjižicu, dopustiti utjecaj njegova vizualnog identiteta, čuti klik kada uzimate disk, biti zaslijepljeni njegovim svjetlucanjem, a onda pustiti glazbu – proces je to koji ne može nadomjestiti gutanje glazbe na streaming servisima (ista je stvar s vinilnom pločom ili knjigom u fizičkom obliku).

Zbog toga doživljajnog procesa koji podrazumijeva, od iznimne je važnosti pristup oblikovanju sadržaja diskografskog izdanja – tematiziranost i nalaženje zajedničke provodne niti, zaokruženost ideje te dinamika slijeda odabranih skladbi.

Interpretkinja Elezović sa svojim je urednicama donijela zanimljivu koncepciju dvaju izdanja. Je li to bilo s predumišljajem ili je riječ o igri slučaja, ostavljamo po strani, ali rezultat je sljedeći: MSGSRV32 donosi muško skladateljsko pismo, a MI žensko skladateljsko pismo. Prvi CD naslovljen je prema skladbi kojom otpočinje izdanje, a drugi CD prema onoj koja ga zaključuje. No, puno važnija je unutarnja koncepcija koja proizlazi iz kvalitetnog odnosa diskografa, urednika i izvođača, temeljena na pomnom odabiru glazbene priče koju će materijalizirati fizičko izdanje.

U MSGSRV32 Elezović istražuje odnos zvukovnih objekata, vremena i prostora u razgovoru koji vode živi instrument, klavir (podvrgavajući ga različitim sviračkim postupcima i tehnikama), i elektronika, pri čemu je svim snimljenim djelima u manjoj ili većoj mjeri svojstvena doza teatralnosti. Sljedećim albumom, MI, Elezović se vraća zvukovnoj zalihosti klavira po sebi, iako skladbom kojom završava CD vraća nešto od dojma prethodnoga izdanja, putem upotrebe prepariranja i elektronike. Ali ono što MI donosi jest prožimajući dojam maštovitosti, izvanglazbenosti i začudnosti kojima svako sljedeće odabrano glazbeno djelo dodaje svoju priču u zajednički mozaik.

Ono što MI donosi jest prožimajući dojam maštovitosti, izvanglazbenosti i začudnosti kojima svako sljedeće odabrano glazbeno djelo dodaje svoju priču u zajednički mozaik.

Za album MSGSRV32 Mia Elezović odabrala je autore i djela koja karakterizira igra sa značenjskim strukturama zvukovnih objekata, vremena i prostora zvuka, igra s njihovim manipulacijama i kombinacijama te istraživanje međusobnih utjecaja (i u smislu odraza jednih na druge i u smislu uticanja jednih u druge).

Klavirska dionica često je podvrgnuta raznolikim postupcima prepariranja čime su znatno proširene ekspresivne mogućnosti instrumenta, a elektronička dionica pokazuje jednako raznovrsna rješenja koja sežu od zvukovnih eksperimenata, elektronički obrađenog zvuka klavira, manipulacija na način ‘konkretne glazbe’ do upotrebe referenci na druge glazbene žanrove ili pojedine poznate skladbe. Naravno, odabrana djela pripadaju različitim skladateljskim poetikama, ali važno je istaknuti da Mia Elezović, kao interpretkinja, izvrsno odgovara na sve autorske ideje, poticaje ili upute.

Skladba Msgsrv32 error con brio Frane Đurovića referira se na računalnu datoteku koja je znala izazivati mnoge probleme i pad sustava Windowsa, a ono što je glazbeno zanimljivo jest da Đurovićevom skladbom plove odjeci free jazza, zvuka rock gitare, riffova metala, istarskog dvoglasja i latino ritmova koji izranjaju, poput grešaka, iz tijeka skladbe.

Đurovićevom skladbom plove odjeci free jazza, zvuka rock gitare, riffova metala, istarskog dvoglasja i latino ritmova koji izranjaju, poput grešaka, iz tijeka skladbe.

Tibor Szirovicza preveo je koncept mantre u pažljivo nadograđivanje klavira i elektronike u Pavamani, skladbi napisanoj za Miju Elezović. Za nju je i Gordan Tudor skladao Meko i Rahlo s dinamičnim promjenama u razvoju i elektroničke dionice i klavirske dionice. Primjetno je autorovo upisivanje plesnog pokreta u prostor glazbe, što proizlazi iz autorova velikog iskustva suradnje sa scenom suvremenoga plesa.

Otprilike po sredini albuma Elezović je postavila kultno ime suvremene hrvatske glazbe, pa i jednoga od pionira elektroničke i eksperimentalne glazbe u nas, Dubravka Detonija. Snimila je njegovu Phonomorphiju II iz 1968. godine koja nas, poput kakvoga poučka, vraća u početke istraživanja elektroničkoga zvuka. Improvizacija II Krešimira Seletkovića donosi novi moment – improvizaciju dionice klavira spram dionice elektronički obrađenoga zvuka klavira.

Autor upisuje interpreta u svoju skladateljsku konstrukciju, traži njegov improvizacijski angažman, a Mia Elezović na to spremno odgovara nalazeći rješenja temeljena na skladateljevoj glazbenoj poetici. Iako je kontradiktorno skladbu otvorene forme fiksirati snimkom, s druge strane fascinantno je koliko se Mia Elezović približila Seletkovićevu izričaju i time odlučila poštovati autorov habitus. Riječju, u toj skladbi točno se može slušno prepoznati Seletkovića.

Za kraj CD izdanja Elezović je odabrala Šest minijatura za očajnu kućanicu Davora Branimira Vinczea, svojevrsnu suitu, ili niz intermezza kako ih autor naziva, u kojima se na ironičan način poigrava s izvanglazbenim elementima. Djelo je to koje prostornost podiže na razinu instrumentalnog teatra i vapi za scenskim rješenjima, koja i jesu, kako autor svjedoči u programskoj knjižici, predviđena pri izvedbi djela. Međutim, bez problema skladba može funkcionirati i kao višestavačna radio-drama, pogotovo što je slušatelj vođen programnim naslovima i znakovitim glazbenim referencama na kojima je građen svaki stavak.

Tako ženu koja usisava, na početku ciklusa, ‘obilježi’ glazbeni citat I want to break free (znamo koja pjesma, koje kultne grupe, dapače, odmah vidimo onaj fantastični spot pred očima!), a žena koja u posljednjoj minijaturi priprema obrok (vjerojatno kuha ručak, što bi drugo bilo) zveckajući loncima utapa se u fragmentima Bregovićeve Ederlezi (i odmah u sjećanje dolazi kultni film Dom za vješanje, ali i inačica Đurđevdana Bijelog dugmeta).

Najnovijim diskografskim izdanjem – MI – Elezović se, kako smo već napomenuli, okreće odabiru iz klavirskih opusa hrvatskih skladateljica. Upravo skladbom kojom završava CD Elezović je opisala krug potaknut prethodnim albumom. A to je istoimena Mi za preparirani klavir i elektroniku Ane Horvat, skladba koja odudara od tendencije albuma da predstavi bogatstvo klavirskih perspektiva, ali istovremeno potvrđuje fascinaciju interpretkinje svim nijansama međuodnosa živog instrumenta i elektronike.

Skladba kojom započinje glazbeno putovanje izdanjem MI je ReMiniScences Laure Mjeda Čuperjani koja je posvećena Miji Elezović. Ovom skladbom, koja donosi skladateljičinu igru s riječima u naslovu i s glazbeno-motivskim sadržajem, započinje gradnja posebnoga glazbenog svijeta koji Elezović namjerava ocrtati birajući repertoar – to je ona ‘priča’ koju kvalitetno diskografsko izdanje mora znati kreirati. Slijedi Makapaka Viktorije Čop, skladba nadahnuta bajkovitim likom iz animiranog filma. Ali uz to došlo je i neugodno saznanje iz teksta programske knjižice – djelo postoji od 2008. godine, od 2009. ima svoje notno izdanje, sada je prvi put i snimljeno, izvedeno je više puta, čak i u Južnoj Koreji, ali u Zagrebu još nije doživjelo svoju prvu javnu izvedbu.

…to je ona ‘priča’ koju kvalitetno diskografsko izdanje mora znati kreirati.

Last Smoke Margarete Ferek Petrić nastavlja uspostavljenu liniju fantazije, ali u znatnije mračnijem i tajnovitijem ozračju, gradeći široku klavirsku gestu različitim sviračkim tehnikama i tvoreći sadržajno zaokruženi skladbeni luk. Dubokim registrima klavira započinje Verklärte Nacht Sande Majurec, rastvarajući zatim nutarnjost skladbe uzlaznim pasažama i obojenim višezvucima, da bi pred kraj skladbe donijela kasnoromantičarsku glazbenu gestu (možda baš kao Arnold Schönberg, iako autorica negira referencu na njegovu istoimenu skladbu).

Etide Sanje Drakulić pripadaju nizu zbirki etida koje je za potrebe natjecanja Mladi virtuozi u kategorijama klavira solo i violine solo skladao niz hrvatskih skladatelja, a objavio Cantus. Mnoge od njih mali su biseri instrumentalne literature, zanimljive i različitim uzrastima prilagođene skladbe koje, nažalost, nedovoljno često ulaze u nastavničke planirane programe. Ako nisu zadane natjecateljske skladbe, rijetko će biti ponuđene učenicima u glazbenim školama. Svaka od Etida iz bajke postavlja određeni tehnički problem pred odgovarajući učenički uzrast, ali, u maniri koju je još davno postavio Chopin, Mia Elezović izvlači iz njih širok spektar zvukova, boja, okusa i mirisa koje Sanja Drakulić nudi, pod uvjetom da se izvođač doista upusti u igru.

Mia Elezović upisuje sebe u zvuk-vrijeme-prostor i to se jasno čuje u interpretaciji svake skladbe na obama diskografskim izdanjima. Traži, nalazi i poštuje skladateljsku gestu, ali je jednako tako nadograđuje, nadopunjuje i transformira kroz prizmu vlastite interpretativne vizije. Utoliko diskografska izdanja MSGSRV32 i MI nisu samo važna dokumentaristička izdanja suvremene hrvatske glazbene literature, već izuzetno vrijedna ostvarenja u interpretativnom i u uredničkom smislu te užitak za svakoga tko se upusti u slušateljsku avanturu.

Mia Elezović upisuje sebe u zvuk-vrijeme-prostor i to se jasno čuje u interpretaciji svake skladbe na obama diskografskim izdanjima.