06
kol
Recenzija

Pavle Miljenović Quintet: Arrival

Pavle Miljenović Quintet: Arrival

Pavle Miljenović Quintet: Arrival

share

U potrazi za melodijom

Jazz glazba unazad tridesetak godina često se doživljava cerebralnom i odveć akademskom, što gdjekad rezultira nesnošljivom reakcijom slušatelja koji ne spadaju u kategoriju pravih aficionada. Umjetnici koji rečenu glazbu stvaraju stoga pred sobom nerijetko imaju vrlo težak zadatak – postizanje sinergije između opće slušljivosti glazbenog materijala i njegovanja visoke razine glazbenog bogatstva i slojevitosti, elemenata koji jazz na neki način i definiraju.

Individua koja je zasigurno svjesna ovog problema svakako je zagrebački gitarist Pavle Miljenović, koji je nedavno za Croatia Records izdao svoj treći album kriptičnog naziva Arrival.

Ono što mi je odmah upalo u oko čitajući neobično bogatu programsku knjižicu (prožetu autorovim umjetničkim credom i raznim promišljanjima o glazbi) jest Miljenovićeva želja za naglašavanjem melodije i njezine provedbe. Upravo je melodičnost, odnosno nedostatak iste razlog zbog kojega će laički slušatelj jazz glazbu doživiti dalekom i hladnom.

Dodatni argument za Miljenovićevo približavanje glazbe slušatelju jest tendencija za izbjegavanjem pretjerane intelektualizacije pri imenovanju njegovih kompozicija – primjetno je da nijednu ne krasi nekakav pompozan, ezoteričan ili faux-mističan naslov koji će spomenutom slušatelju subliminalno prišapnuti da je suviše slabouman da bi je razumio. Za razliku od prethodna dva Miljenovićeva uratka, Begin (2017, Croatia Records) i Upper Structures (2019, Croatia Records), Arrival je harmonijski i melodijski kompleksnije ostvarenje (naročito ako ga se usporedi s debitantskim albumom, koji dijeli istu instrumentaciju), no stremljenje za lijepom kantilenom čujno je gotovo u svakoj skladbi.

Ne spominjem album Begin uzalud – osim nestora hrvatskog jazza, Saše Nestorovića na tenor saksofonu, ostatak ansambla čine isti glazbenici: Hrvoje Galler na klaviru, Zvonimir Šestak na kontrabasu i Borko Rupena na bubnjevima.

Arrival je harmonijski i melodijski kompleksnije ostvarenje, no stremljenje za lijepom kantilenom čujno je gotovo u svakoj skladbi

Skladba Arrival otvara album i instantno nagovješta kompleksniju fakturu – jednostavnoj temi koju donose Miljenović i Nestorović pretpostavljena su zanimljiva harmonijska iznenađenja uz čvrste i uvjerljivo izvedene ritmičke akcente. Gitarski solo koji se prvi nameće odlikuje se vrlo zanimljivom gradacijom koja bi još dobila maha kada je ne bi sputalo haiku trajanje od 24 takta. Nestorovićev i Gallerov solo nešto uspješnije iskorištavaju skučen vremenski prostor, stvarajući tako dvije koherentne minijature. Kako su poduži prolog i epilog skladbe kompozicijski vrlo smioni i vješto satkani, dojam je potpisnika ovih redaka kako bi cijela konstrukcija skladbe bila potpunija da se svakom solistu dalo nešto više prostora, usprkos većoj minutaži koja bi iz toga proizašla.

In a Dark Tunnel sa sobom donosi potpuno drugačiji štimung i dozu uzbudljivosti – ovdje je nepravilna metrika (ako me uho ne vara, kombinacija sedamosminskog i petosminskog ritamskog obrasca), zastupljena i u narednim numerama, nit vodilja na koju se veže tema. Naročito je upečatljiv jasan kontrast između nepravilne glavne teme i svojevrsnog smiraja pravilnih kontura, koji služi kao potreban predah.

Ovdje glazbenici pokazuju svu raskoš svog vladanja instrumentom – Gallerov solo je vrlo precizan, briljantan, a na trenutke evocira mehldauovske utjecaje, dočim Nestorović donosi pregršt zanimljivih i originalnih ideja koje kroz trilere, abruptne kratke fraze i nagle skokove koriste gotovo cijeli raspon tenor saksofona. Ipak, najupečatljiviji je Miljenovićev solo i to zbog jednostavnog razloga što gitarist u njemu ne pribjegava naizgled obligatnom virtuozitetu – faktura je dovoljno kompleksna da je njegov solistički doprinos minimalistički, koloristički i temeljen na melodičnosti (što nas vraća na uvodni paragraf).

Gitarist u solu ne pribjegava naizgled obligatnom virtuozitetu – faktura je dovoljno kompleksna da je njegov solistički doprinos minimalistički, koloristički i temeljen na melodičnosti

Inside the Circle, prva punokrvna balada ovog albuma, nepogrešivo priziva boje koje je veliki Charles Mingus onomad stvarao u kompozicijama poput Goodbye Pork Pie Hat – tema prožeta blues utjecajima, a zaogrnuta jednostavnom funkcionalnom harmonijom. Interesantan je responzorijski pristup solima – Miljenović i Galler nadopunjavaju se i „ćaskaju“ u kratkim obrascima, stvarajući melodijsku nit koja snažno prigrljuje atmosferu skladbe. Ovdje je također upadljiv Rupena, koji filigranskom ride činelom spretno kontrolira razvoj događaja.

Nakon Carousel, koja donosi potreban novum u obliku promjene metrike i par vrckavih solističkih fraza saksofona i klavira, slijedi Reflections of Youth, kontemplativna i beskrajno melankolična skladba gdje smiona harmonijska rješenja temu svaki put ocrtavaju u drugom svjetlu i pridaju joj neko novo značenje. Ovdje su svi solisti naročito nadahnuti i vjerni patosu koji je Miljenović proživio refleksirajući mladost (nedostatak zamjenice u naslovu vješto sakriva o čijoj se mladosti radi), a odabran je i pravi trenutak za solo kontrabasa, kojemu Šestak pristupa vrlo suvereno, s jasnim tonom i harnom ekspresijom. Over the Hills još se jednom služi nepravilnom ritmikom za postizanje kontrasta, no s nešto manje trajne impresije na slušatelja od In a Dark Tunnel – vrijedan je spomena izražajan solo Saše Nestorovića.

Najuspjeliji trenutci ovog izdanja očituju se u skladbama poput Morning Light, po trajanju najkraće skladbe i naizgled nečega preko čega će slušatelj prijeći bez zaustavljanja. Gallerov uvod na klaviru zaista je krasan – impresije me vode od Ravela, preko Francisa Poulenca pa sve do Billa Evansa. Šestakov ulaz vrlo je suptilan i donosi dražestan melodijski motiv, koji Nestorović potom znalački sjenča. A zatim – tišina! Miljenović je posegnuo za začudno dugom stankom koja na prvu šokira slušatelja, no ubrzo postaje jasnom i opravdanom – sve nakon nje vrlo je smisleno, napose saksofonski solo, koji se nameće kao jedan od najboljih na albumu.

Miljenović je posegnuo za začudno dugom stankom koja na prvu šokira slušatelja, no ubrzo postaje jasnom i opravdanom

Split Decision prvi put donosi sadržajniji uvod gitare bez pratnje (iz čega proizlazi pitanje je li takvih dijelova trebalo biti više na albumu) te vrlo uspješna sola svih izvođača, od vrlo spretnog Miljenovića do odmjerenog Šestaka. Ovdje opet valja istaknuti promišljenog bubnjara Rupenu, možda i najzaslužnijeg za izrazitu atmosferičnost ove numere. Posljednju skladbu na albumu, Imaginary Travels, svrstao bih u istu ladicu kao i izvrsni Morning Light – ona u potpunosti mijenja dotadašnju zvučnu sliku te ocrtava cijeli zvučni identitet albuma potpuno drugim bojama.

U prvom je planu iznimno korištenje akustične gitare, koja se pokazuje oštroumnim odabirom, a primjetno je kako i ostatak ansambla u potpunosti mijenja svoju dispoziciju i pristup. Ponovno se nazire kontemplativnost, svojevrsna spiritualnost teme, a sola to izvrsno nadopunjuju – rezultat je vrlo dorečen zaglavak ovom albumu.

Arrival je vrlo uspjelo ostvarenje jednog uglađenog i zamišljenog umjetnika, koji ima jasnu viziju svojih djela i vazda traga za melodijom.

Bilo bi pogrešno zaključiti ovaj tekst bez barem spomena zaista izvrsne zvučne kvalitete ovog izdanja – produkt suradnje Stefana Ameria iz poznatog udinskog studija Artesuono i Miljenovića kao koproducenta. Arrival je vrlo uspjelo ostvarenje jednog uglađenog i zamišljenog umjetnika, koji ima jasnu viziju svojih djela i vazda traga za melodijom. Raduje me vidjeti i poslušati u kakve će ga imaginarne krajeve i stanja svijesti ta potraga dalje voditi.

Moglo bi Vas zanimati