Dubrovnik na glazbenoj hridi
Projekt Dubrovačkih ljetnih igara nazvan u svojoj početnoj godini 2018. Dubrovnik plovi u intonaciji, a kasnije promijenjen u naziv Dubrovnik na glazbenoj hridi ima za cilj svake godine okupiti istaknute i najbolje dubrovačke glazbenike u različite komorne sastave, koncipirati intrigantne programe i predstaviti zanimljive dubrovačke soliste jednim koncertom.
U program se uvrsti bar jedno djelo dubrovačkog skladatelja, stoga je ova entuzijastična vrsta inkluzivnosti lokalne glazbene scene u program uglednog festivala mogućnost da umjetnici čije su karijere vezane za Grad sudjeluju na drugačijoj i respektabilnijoj performativnoj razini. Primjer je to kako bi trebalo još i više uključivati lokalnu zajednicu u ovakvim, ali i drugim projektima te više disati pulsom Dubrovnika. Jedino tada ima smisla zašto su, osim lijepih kulisa koje Grad nudi, Dubrovačke ljetne igre upravo u Dubrovniku.
Prepletenost unutrašnjih gradskih čimbenika glazbenog života i onih vanjskih suradnjom ili interpolacijom novih ideja u kojem se ostavlja trag uvijek je vrijedna pažnje. A i puni auditorij znatiželjnih slušatelja.
Program koncerta održanog u Kneževu dvoru (22.8.) koncipiran je odlično. Paul Hindemith, Maurice Ravel, Manuel de Falla i dubrovački skladatelj Petar Osghian jako dobro su se nadopunjavali. Izmenjivanje različitih muzičkih rukopisa, usprkos različitim estetikama ili utilitarnosti vlastite muzike – imali su poveznicu u dijelu istog razdoblja glazbene povijesti.
Paul Hindemith je praizvedbama svojih skladbi u prvoj polovici 20. stoljeća gotovo uvijek izazivao zgražanje publike ili neki skandal, usprkos činjenici da ga se percipira kao hermetičnog i hladnog autora. U to doba nerazumljiv široj publici, a i stručnoj javnosti, donio je samosvojan stil spojen od iznimnog znanja o muzici (autor je niza knjiga iz teorije muzike) i nevjerojatnog muzičkog talenta (svirao je vrlo dobro gotovo sve orkestralne instrumente). A i reakcije političke tadašnje elite mijenjale su mu tijek života i uvjetovala seljenja iz grada u grad (npr. Goebbels ga je nazvao „kulturnim boljševikom i ne-arijevcem u duši“ pa se zbog nesklonosti tadašnjem društvu preselio iz Njemačke u Ankaru).
Kammermusik br. 1 izvedena je prvi put 1922. godine te izazvala pravu buru među slušateljima. Strukturirana kao concerto grosso, u njoj se na najbolji mogući način očituje Hindemithov duh -antiromantični, duhovit, inovativan, a sređen i jasan. Sastav je instrumenata za ovu skladbu neuobičajen – puhački kvartet, gudački kvartet, klavir i jedan „nesalonski“ instrument: sirena za uzbunu, koja podcrtava Hindemithovu sklonost groteski. Svirači su vrlo solidno pristupili zadatku, iako se povremeno, zbog vrlo izvedbeno zahtjevnog teksta, čula intonativna nepreciznost i povremeni grč pojedinih svirača odnosno dionica.
Foto: DLJI
Iako je skladatelja Petra Osghijana život kasnije odveo iz Grada, podrijetlom Armenac, prvu mladost provodi u mjestu rođenja, Dubrovniku. U svojim zrelijim skladateljskim radovima izlazi iz okvira klasične forme, dok je Suite concertante napisana za vrijeme studija i predstavlja onaj dio njegova stvaralaštva vezanog na neoklasicistički stil. Djelo se u maniri već dobro zagaženog postmodernizma može izvoditi u različitim sastavima uz dominantnu solističku dionicu flaute, a na ovom koncertu odsvirano iz prve skladateljeve verzije uz dvije violine, violu, violončelo, kontrabas i klavir.
Biografija flautistice Đive Franetović Kušelj, solistice te večeri, koju smo mogli pročitati u programskoj knjižici, u nesrazmjeru je s njenim nenametljivim djelovanjem i gotovo u javnosti nevidljivom karijerom, što još jednom potvrđuje sudbinu izvrsnih muzičara koji žive daleko od glazbenih metropola i nemaju mogućnosti veće koncertne aktivnosti. Ovim solističkim nastupom samo je potvrdila opravdanost prethodnih hvalospjeva o njenim nastupima.
Foto: DLJI
U svakom stavku Suite concertante pokazala je pravi omjer dobrog muzičkog ukusa i tehničke preciznosti. Njen bivalentan flautistički dah, profinjen i u isto vrijeme i odlučan, vodio nas je blago kroz sve stavke djela. Nažalost, orkestralna pratnja nije pokazala dovoljnu pripremljenost pa je bila vidljiva diskrepancija između potpune solističke predanosti i ostalih svirača. To je donekle umanjilo cjelokupan dojam izvedbe.
Moja majka guska, djelo Maurica Ravela, izvorno je pisano za klavirski duo, a godinu ga dana kasnije sam autor orkestrira i dodaje nekoliko stavaka. Nekad se izvode kao originalnih pet stavaka, nekad integralno, a na ovom koncertu izveden je izbor stavaka, u vrlo uspješnom aranžmanu dirigenta te večeri, Tomislava Fačinija. Komorni orekstar uronio je u nježni i zaigrani svijet, predočivši nam slikovito bajkovitost Ravelove glazbene priče.
Foto: DLJI
Na samom kraju koncerta našlo se djelo Manuela de Falle Sedam španjolskih pučkih pjesama koje je uz orkestralnu pratnju (opet odličan aranžman Tomislava Fačinija) interpetirala miljenica dubrovačkog podija i stalna gošća u projektu Dubrovnik na glazbenoj hridi, Dubravka Šeparović Mušović. Mezzosopranistica je odlučila u svojoj izvedbi uskratiti plamteću strast španjolskih prostora pa su pjesme, koje su načelno temperamentne i duboko proživljene, ostale u nekoj tugaljivoj sjenci fada.
Foto: DLJI
Publika je ipak bila oduševljena intrepretacijom pjevačice Šeparović Mušović te ju je nagradila gromoglasnim pljeskom, jer je scenski uvjerljiva i, osim nejasne dikcije, tehnički odnosno intonativno dorađena. Čini se ipak, zbog neočekivane samozatajnosti neprimjerene za ovaj de Falleov rukopis, da joj je promakla cjelokupnost interpretacije.
Značajan je rizik za ovakva djela i programe okupiti glazbenike koji rijetko sviraju djela modernističkog i suvremenog sloga ili ne sviraju zajedno kontinuirano jer, iako je ponaosob član sastava odličan i pouzdan svirač, još uvijek ne znači da će zajedno funkcionirati dobro. Možda bi trebalo iskoristiti glazbenike u Dubrovniku i napraviti festival u festivalu s više ovakvih koncerata, kako bi se dobila tražena homogenost. Stoga, velika pohvala idejnom začetniku Dubrovnika na glazbenoj hridi Tomislavu Fačiniju, ali Dubrovnik hoće još više.
