Dug i iskren pljesak za Synchronos u Lisinskom
Ansambl Synchronos svoju je sezonu otvorio koncertom na čijem su se programu nalazile isključivo skladbe živućih skladatelja, uključujući i dvije praizvedbe. Time je nastavio svoju tradiciju izvedbi aktualnih skladatelja te općenitog osvježavanja hrvatske glazbene scene, ali i upoznavanja publike sa stilski suvremenijim glazbenim jezikom.
Foto: Vedran Metelko
Koncert je održan u ugodno popunjenoj Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, u nedjelju 23. listopada, a sastav ansambla sačinjavali su Marko Zupan (flauta), Lovre Lučić (klarinet), Vlatka Peljhan (violina), Victor Lowrie Tafoya (viola), Smiljan Mrčela (violončelo), Petar Krokar (klavir) i Ivana Kuljerić Bilić (udaraljke), dok je čitavim ansamblom ravnao Davorin Brozić.
Foto: Vedran Metelko
Koncert je otvoren skladbom Weg, Lied der Schwäne njemačkog skladatelja Reika Fütinga. Iako su dva stavka ove skladbe vrlo različite duljine (prvi traje gotovo deset minuta i tri puta je dulji od drugoga), ukupno se radi o vrlo kompaktnoj skladbi, glazbeno-meditativnoj priči. Oba stavka temelje se na cikličnom ponavljanju određenih tonova i proširenih tehnika koji polagano pulsiraju u dinamici uglavnom srednje glasnoće, poput kakvog cirkuliranja jedne zvukovne boje.
Pri tome instrumenti često preuzimaju i zamjenjuju svoj inicijalni glazbeni materijal, a samom je Füringu upravo ovo bila ideja skladbe. Radilo se o sjećanju na šetnju pored jezera i slici obitelji labuda koja se kreće konstantno mijenjajući svoje pozicije, a nikada se ne udaljavajući jedni od drugih.
Foto: Vedran Metelko
Osim toga, kao inspiraciju koristio je i citate iz madrigala Jacoba Arcadelta Il bianco e dolce cigno čija je tematika, uz motiv labuda, smrt. Citate koristi u drugom stavku u njihovom doslovnom obliku, no zanimljivo je da ih koristi i u sporednom glazbenom materijalu na specifičan način: kraće melodijske fraze ovog madrigala usporene su u vremenu, a svojim ponavljanjem one su zvukovni temelj stavka i postaju gotovo neprepoznatljive s obzirom na original.
Sam skladatelj rekao je da je korištenjem citata slušatelju htio stvoriti dojam slušanja glazbe koja zvuči poznato, ali s obzirom na to da ju je prezentirao na drugi način, slušatelj ima dojam da ju sluša prvi put zbog čega joj pridonosi više pažnje.
Ansambl spretno izvodi ovu skladbu uspijevajući na slušatelje prenijeti atmosferu koju je zamislio skladatelj. Mračan prvi stavak kojim dominira zvukovlje nižeg registra, glazbenici kao da dodatno ističu glasnijom dinamikom što pomalo urušava skladateljevu ideju meditativnosti, no s druge strane, time je uvedena posebna dramaturgija i drugačiji pristup čitanja ove partiture.
Mračan prvi stavak glazbenici kao da dodatno ističu glasnijom dinamikom što pomalo urušava skladateljevu ideju meditativnosti, no s druge strane, time je uvedena posebna dramaturgija
Drugom stavku svijetlih tonova izvođači pristupaju izuzetno čisto i jasno te upravo zahvaljujući toj velikoj izražajnosti sami su citati bili izrazito prepoznatljivi.
Foto: Vedran Metelko
Uslijedila je praizvedba Dubravka Detonija, Trio za tri proizvoljna instrumenta, u izvedbi Vlatke Peljhan, Victora Lowriea Tafoya i Ivane Kuljerić Bilić. Detoni i ovu skladbu piše svojim već uobičajenim pristupom recentnog opusa: nizu brojnih kratkih instrumentacijskih situacija u kojemu su sva tri instrumenta najčešće ujednačena po pitanju motiva, dinamike i ugođaja općenito.
Skladba stvara asocijaciju kakvog raznobojnog mozaika koji se sastoji od različitih oblika, boja, ali i tekstura
Ponekad se glazbeni materijal iznosio unisono, no češće se radilo o blagom razilaženju. Općenito je zanimljivo razmisliti o formi skladbi građenih na ovaj način, jer forma gotovo da nije linearna. Ova skladba stvara asocijaciju kakvog raznobojnog mozaika koji se sastoji od različitih oblika, boja, ali i tekstura. Ili pak promatranje mogućnosti, kratko otvaranje, a zatim zatvaranje određenog prozora, određene glazbene situacije. Sva su tri interpreta u svakoj instrumentacijskoj situaciji bila u konstantnoj sinergiji afekata koje je zadavala skladba.
Foto: Vedran Metelko
Koncert se nastavlja izvedbom skladbe blur švicarske skladateljice Katharine Rosenberger. U nešto drugačijem sastavu, Synchronos ansambl izveo je ovu skladbu na ovogodišnjem festivalu Novalis kada je u publici bila prisutna i sama skladateljica. Tom je prilikom autorica skladbu opisala kao pogled kroz prozor iz automobila jednog kišnog dana na cestama New Yorka, no istaknula je da nije htjela skladbom dočarati ovaj prizor već obrnuto – glazbom stvoriti ovu sliku u mašti slušatelja.
Pri tome izrazito pazi na orkestraciju u kojoj u svakom trenutku barem jedan instrument iznosi određeni tip nečistog tona, proširenu tehniku „šumovitog“ tona ili čak čisti šum. Izvedba je i ovaj puta bila manje suptilna od studijske snimke koja se može pronaći na Internetu, no ansambl je svakako uspio postići međusobno pretapanje različitih instrumentalnih timbra, što je donekle i ideja ove skladbe.
Foto: Vedran Metelko
Posrijedi je orkestracija u kojoj glazba konstantno plovi poput kakve cjelovite mase zvuka, a ansambl ovo postiže kvalitetnom koordinacijom i nijansiranjem zadanog glazbenog materijala.
Skladba Tibora Szirovicze She Had Become an Elementary Particle za flautu, violončelo i udaraljke također je izvedena (štoviše, praizvedena) na festivalu Novalis, no u njegovom prethodnom izdanju 2021. godine. Sada se radilo o potpuno drugačijem sastavu kojemu je ova skladba bila novost.
Stvara se dojam trodimenzionalnosti i istovremenog postojanja zvukova u prostoru, poput kakvog ulaska u prostoriju s brojnim artefaktima koji nas okružuju i koje tek letimično percipiramo
Skladba započinje sa svega nekoliko ponavljajućih zvukova bliskih bijelom šumu, a vrlo se postepeno uvode novi, čime je postignuta svojevrsna motivska gradacija. Moglo bi se raspraviti o pitanju vremenskog tijeka ove skladbe koji kao da se negira.
Početnoj konstanti zvukova nadodaju se novi, čime se stvara dojam trodimenzionalnosti i istovremenog postojanja zvukova u prostoru, poput kakvog ulaska u prostoriju s brojnim artefaktima koji nas okružuju i koje tek letimično percipiramo.
Foto: Vedran Metelko
Zbog izvrsne izvedbe Marka Zupana, Smiljana Mrčele i Ivane Kuljerić Bilić bilo je itekako moguće dobiti prethodnu asocijaciju, jer su u njihovoj izvedbi postojeće konstante bile prepoznatljive, i jer su svaki zadani element, svaku „česticu“, izvodili dosljedno tijekom čitave skladbe, uključujući i inicijalne zvukove.
Skladba Mladena Tarbuka L’irreparable na ovom je koncertu doživjela cjelovitu praizvedbu. Odnosno, 2004. godine kada je napisao njezin veći dio, izvedena je u svojoj nedovršenoj verziji na Glazbenoj tribini u Puli. A upravo je njezin kraj izrazito važan, jer je čitav glazbeni tijek slijedio istoimenu pjesmu Charlesa Baudelaira.
Možda je upravo zbog postojanja tekstualnog predloška skladba imala izraženu i vrlo jaku dramaturgiju. No, s druge strane, radi se o poeziji koja niže izuzetno jasno ocrtane i snažne motiva čije su se „slike“ odrazile na brojne glazbene situacije.
Foto: Vedran Metelko
Skladba započinje jednim visokim ležećim tonom (h) koji se postepeno dinamički potencira instrumentalnim izmjenama, a ubrzo ga presijeca kratak i snažan akord poput kakvog motiva udarca. Daljnji tijek skladbe izranja iz ovih početnih dvaju motiva: fragilan visoki ležeći ton pojavljivat će se tijekom čitave skladbe, bilo samostalno ili u sklopu složene harmonije u visokom registru, bilo u kakvom mirnijem odsjeku ili na način da ostane „visjeti“ u zraku kao kakav zaostatak ranije dinamički agresivnije orkestralne situacije, a upravo će se njime skladba i završiti.
Jedan ton stvorio je asocijaciju jedinke koja je svepostojeća i sveprisutna, a oko nje se događaju razna zbivanja
Ovaj ton stvorio je asocijaciju jedinke koja je svepostojeća i sveprisutna, a oko nje se događaju razna zbivanja. Sam mi skladatelj otkriva da se radi o simbolu nade koja je, čak i u Baudelaireovoj poeziji, više puta spomenuta kao motiv uklopljen u inače mračnije poetske slike.
Foto: Vedran Metelko
Orkestracija čitave skladbe izuzetno je zanimljiva i promjenjiva. Za razliku od većine skladbi na ovom koncertu,riječ je o slojevitoj orkestraciji u kojoj je spretno supostojalo nekoliko instrumentacijskih, a može se čak reći i motivičkih slojeva. Oni su čak ponekad bili kontrastni, no bez obzira na to, izvrsno su funkcionirali u ukupnom zvuku.
Spomenuti motiv udarca (baš kao i visoki ton) također mijenja svoj oblik i instrumentacijsko okruženje tijekom skladbe. Taj akordski odnosno vertikalni moment snažno kontrastira s vrlo čestim duljim polifonim ispreplitanjima horizontalnih linija koje svoj korijen imaju u početnom ležećem tonu.
Foto: Vedran Metelko
Vrlo su često različiti instrumenti tretirani solistički, pri čemu posebno treba istaknuti dionicu udaraljki i izuzetno energičnu izvedbu Ivane Kuljerić Bilić: jedan formalni odsjek započinje njezinim „solom“ na marimbi koji dovodi i do vrhunca skladbe. Pri postepenom orkestracijskom zgušnjavanju, snažna Ivanina interpretacija ne nestaje u moru zvukova te u ovoj izvedbi ulaže i zadnji atom snage (radilo se ujedno i o jedinoj članici ansambla čija je dionica bila zastupljena u baš svakoj skladbi).
Snažna Ivanina interpretacija ne nestaje u moru zvukova te u ovoj izvedbi ulaže i zadnji atom snage
Foto: Vedran Metelko
Koncert je zatvoren atmosferičnom skladbom Julie Purgine, Kammermusik IIa vrlo jasne blokovske forme. U svakom glazbenom dijelu prezentirano je nekoliko statičnih situacija, a pomalo predvidljivim prelascima iz jedan u drugi formalni blok dobivao se dojam pretapanja.
Foto: Vedran Metelko
Vidljivo je da je ansambl i u ovoj skladbi studiozno prihvatio izazov potrage za najadekvatnijim zvukom koji određena proširena tehnika zahtijeva kako bi doista funkcionirala i ukupnost zvučanja čitave date orkestralne situacije.
Dirigent i ansambl ispraćeni su velikim aplauzom te su se čak tri puta vraćali na pozornicu.
Foto: Vedran Metelko
Pri tome nisam mogla ne pomisliti na fenomen koncerata suvremene glazbe gdje nema dodataka, ali sam se zabavljala idejom da se zasvira Alla Turca. Ta ideja dodataka na koncertima glazbe ranijih razdoblja odavno je postala pomalo „nasilna“, jer se dodatci naprosto pretpostavljaju kao pravi dio koncerta.
U slučaju ovog koncerta, gdje su svi bili svjesni da dodatak neće dočekati, bilo je jasno da je dug pljesak bio doista i iskren.
Foto: Vedran Metelko
