23
lis
Intervju

Mladen Tarbuk: „Stalno podsjećam studente da im se snovi ne mogu ostvariti ako stvari ne uzmu u svoje ruke”

Mladen Tarbuk

Mladen Tarbuk Foto: Matej Grgić

share

Za nekoliko dana održat će se obljetnički, zapravo, rođendanski koncert skladatelja, dirigenta i pedagoga Mladena Tarbuka. Svojih 60 godina života obilježit će koncertom u dvorani Vatroslava Lisinskog, stavljajući naglasak na svojih 35 godina profesionalnog života. Osobno će dirigirati austrijskim orkestrom Wiener Concert-Verein koji će izvesti tri skladbe samoga slavljenika i Schubertovu Treću simfoniju. Uoči slavlja, s maestrom smo razgovarali o životu. 0 glavnim profesionalnim ulogama koje igra već više od tri desetljeća i njihovom stalnom ispreplitanju u okolini u kojoj se one odigravaju.

Foto: Matej Grgić

Kako izgleda igranje triju uloga: skladatelja, dirigenta i pedagoga?

Moj, neki, životni stil podrazumijeva kontrapunkt. Život u stalnoj izmjeni. Mrzim biti usredotočen predugo na jedno.

Je li to stvar zaigranosti i istraživačkog duha?

Pa ja bih rekao najviše toga. Događa se da od nekih stvari odlazim, a onda se vraćam. Imam nekih kompozicija koje su jako dugo nastajale. Na primjer, za Plač Jeruzalema, prva je ideja došla 1995. godine, a djelo je završeno 2014. Dakako, ja nisam nad tim čitavo vrijeme „visio“, to su bili ti trenutci odlazaka i povrataka.

I u nedjelju 23. listopada, također se praizvodi jedno Vaše djelo koje ima sličnu priču?

Da, radi se o Baudelaireovoj pjesmi L’irreparable (Nepopravljivo) koju sam, rekao bih oglazbio 2004. godine. Međutim, praizvedba je bila na Glazbenoj tribini u Puli, a ja nisam stigao završiti cijelu kompoziciju, tako da je ona praizvedena nedovršena, nedostajao joj je zaključak. Taj sam kraj završio prije nekih tjedan dana, za ovu priliku i doista je dobro.

Ansambl Synchronos praizvest će tu završnu, kompletnu verziju kompozicije. Djelo je pisano vrlo virtuozno, jedno je od mojih najvirtuoznijih djela. U sebi obuhvaća komorni sastav: violina, viola, violončelo, flauta, klarinet, udaraljke i klavir, dakle sastav koji je vrlo sličan mojem djelu Četiri epigrama.

Koje su to vlastite promjene koje ste mogli uočiti u svome razvoju i profesionalnom tijeku?

U 35 godina mojeg profesionalnog rada, mnogo se stvari oko mene promijenilo. Koliko sam se ja promijenio, to bi trebali drugi reći. Postoje neke osnovne teme koje su me zanimale i koje transcendiraju i samo skladanje, a to je, recimo, odnos prema vremenu. Zašto je tomu tako? Nekakav prvi otponac bio je kada sam, sasvim slučajno, u obiteljskoj knjižnici pronašao malu, najmanju knjižicu koja je tamo postojala, a to je bio Šoljanov prijevod Eliotovih pjesama.

Ako je nešto poznato, onda ti nije zanimljivo, a nepoznato mora biti takvo da u tome, nekom intuicijom, možeš namirišati ono što će ti biti blisko

To su te nekakve stvari koje se u životu događaju spontano, dakle, nije meni nitko rekao „to ti je veliki pjesnik, čitaj ga, prosvijetlit ćeš se i biti jako pametan“, nego neke stvari naprosto dođu same do nas. Najprije je to bio spoj onog nečeg nerazumljivog, a privlačnog. I tu se onda rađa ono što je baš prava istraživačka strast. Ako je nešto poznato, onda ti nije zanimljivo. A nepoznato mora biti takvo da u tome, nekom intuicijom, možeš namirišati ono što će ti biti blisko, tebi kao osobi.

Foto: Matej Grgić

I ustvari, Eliot se, kako znamo, bavi raznim, važnim temama suvremenog čovjeka. Meni je dirljivo to što se dogodilo u 35 godina, koliko je prošlo od tada – poezija je umrla, ustvari. To je, ja mislim, civilizacijski najstrašniji udarac i nitko o tome ne govori. Ma još uvijek postoje neki pjesnici, netko još uvijek piše pjesme, ali zbilja je epohalno poezija umrla i to upravo s pjesnicima te generacije, T.S. Eliota.

Jasno, ona je nastavila postojati, evo, Bob Dylan dobio je Nobelovu nagradu i za poeziju, književnost i za proteste i što već. Nije poezija prestala djelovati, ali ona je zbilja dobila posve jednu drugu kvalitetu kao tekst za glazbu i to, prije svega, pop-glazbu. Ona je tu postala utjecajna, ali je izgubila tu snagu, tu jednu svoju metafizičnost, koju recimo, Eliot ima.  On se bavio vremenom, tim odnosom prema vremenu, našem vremenu ili nekom vremenu koje je veće od svih nas, u kojem smo mi samo jedan dijelić jednog otkucaja sata.

Držim se one maksime koja kaže da je glazba arhitektura u vremenu

I evo, veliki dio mog opusa posvećen je tom, ja bih rekao, istraživanju vremena. Nije slučajno da je to glazba, zato jer se glazba i prostire u vremenu – ja se isto držim one maksime koja kaže da je glazba arhitektura u vremenu. I opet sam nekako, katkada začuđen kako je današnjoj glazbi u velikom broju slučajeva upravo to vrijeme izmaklo… potpuno.

Piše se glazba koja je strukturirana na ovaj ili onaj način, govori se puno o strukturi, ali taj njezin, rekao bih, vremenski aspekt – kako je ona poredana u vremenu – to je po meni ključno pitanje. To je nešto s čim se i sa svojim studentima gotovo opsesivno bavim. Vjerojatno je to moje pitanje zastarjelo, ali evo…

Jeste li ostali vjerni tom svom prvom porivu, kroz sav svoj opus?

Jesam, da. Evo, da podsjetim, jedna od mojih prvih, zbilja važnih kompozicija,  Medida del tiempo por relojes diferentes Mjerenje vremena različitim satovima..

… to su ti Vaši komplicirani nazivi s kojima se uvijek mučim…

Ma to je napisao Góngora, ja sam samo uzeo to i uglazbio… To je, recimo, baš jedan barokni pogled na vrijeme, u kojem se na kraju pojavljuje zvjezdani sat koji transcendira sva ova vremena. Ja vjerujem da je Eliot ili znao ili osjećao te velike sthove Góngore, koji je bacio sasvim jedan drugi pogled na razmišljanje o vremenu nego što je to bilo u nekoj kršćanskoj viziji svemira.

Tako, to je bio nekakav moj početak, a sada, neću reći na kraju, nego radije unutar neke „tri točkice“,  koje su se dogodile 2019., zapravo je kompozicija Četiri epigrama u vremenu. I Sanjači su ustvari strukturalno povezani s vremenom.

Imam doista mnogo kompozicija koje se fokusiraju na to što znači rasprostrjeti glazbu u vremenu, bilo da postoji riječ ili, kao u Četiri epigrama, postoje samo naslovi koji možda malo asociraju.  

Kada ste se upustili u ulogu dirigenta, kako je ona ušla u Vaš život?

Kod dirigiranja je to jako smiješno… Rano se to kod mene manifestiralo. Moji su roditelji bili profesionalni glazbenici pa smo imali kolekciju ploča.

Jeste li i Vi, kao neki, dirigirali snimkama s ploča, pred prozorskim staklom u koje ste se gledali?

Ne, ne, nisam imao taj narcizam, taj dio mi općenito malo manjka. Ne, meni je glazba, kada bih je čuo, pogotovo simfonijska, izazivala fizičku reakciju. To nije bilo neko promišljeno dirigiranje, ja bih rekao, više je to bila potreba da se dogodi pokret, a s vremenom sam shvatio da je to dirigiranje.

Foto: Matej Grgić

Ali, ipak, prva stvar bila je kompozicija. Premda su me maltretirali violinom na početku, klavir mi je bio istraživački instrument pa sam s devet godina napravio zbilja jedan mali preludij u Bachovom stilu i to je bio nekakav, očito, znak. Kompozicija se tu prva pojavila kao kreativni moment. Ipak je dirigiranje manifestacija kompozicije, a ne obrnuto.

Koliko si dirigent i skladatelj u Vama međusobno smetaju odnosno pomažu?

Mislim da bi svaki skladatelj trebao iskusiti malo dirigiranja, samo zato da mu se ne dogodi da ode predaleko u svoj svijet i da izgubi iz vida to da se glazba ipak transferira socijalno. Ipak je jako važno da ona zvuči među ljudima i da osjeti kako zvuči kako to ljudi prihvaćaju. Dogodi se da skladatelj to zaboravi jer se bavi sobom i svojim problemima i možda je to razlog zašto neka djela ostaju dugo neprepoznata, nezastupljena… Jer skladatelj za života nije imao taj socijalni „nerv“.

Skladatelj mora imati tu snagu, a ne stalno bdjeti nad svojim djelima, ta djela u jednom trenutku odu od nas i žive samostalan život

Kad sam bio mlađi, onda me, dakako, jako smetalo ako bi netko za koga sam smatrao da neće biti dovoljno angažiran ili zainteresiran, dirigirao moju glazbu. To mi je znao biti otežavajući moment, međutim, moram reći da sam sada u fazi da upravo uživam davati svoju glazbu drugima da je dirigiraju, da svojim očima pogledaju to djelo. Kao dobra majka, koja svoje dijete drži pored sbe, a onda u jednom trenutku to dijete mora, ako ga je dobro odgojila, krenuti svojim putem. No, onako kako ga je ona naučila.

Čini mi se da i skladatelj mora imati tu snagu, a ne stalno bdjeti nad svojim djelima. Ta djela u jednom trenutku odu od nas i žive samostalan život.

I vrijeme tu opet pomaže, u tom nekom skladateljsko-majčinskom sazrijevanju?

Tako, je. Jasno.  

Što je Vama bilo jako važno za skladateljsko sazrijevanje?

Meni je jednostavno fenomen glazbe fascinantan i ja ne mogu reći da sam zreo skladatelj, mene još uvijek oduševljaju stvari zbog kojih bi mnogi smatrali da sam malo šenuo. Proljetos sam bio u Tirani, dirigirao sam opernim orkestrom. Bio sam smješten u centru grada i prošetao sam oko hotela i vidio tri Roma, zvučnije bi u ovom kontekstu bilo reći Ciganina.

Jedan je svirao klarinet, drugi je udarao u neki čudnovati instrument koji je izgledao kao neki drveni bubanj koji se drži u zraku, a treći je „držao“ kvintu na harmonici. Moram reći da mi je to bilo iskustvo potresnije i dublje nego svi koncerti koje sam čuo, u recimo, zadnjih deset godina. Kad čujete glazbu u njezinom elementarnom okružju, kad vidite ljude koji gladuju i sviraju… Klarinetist je svirao, naravno, neku orijentalnu melodiju, intonacija je – dakako – bila četvrttonska.

Meni je jednostavno fenomen glazbe fascinantan i ja ne mogu reći da sam zreo skladatelj, mene još uvijek oduševljaju stvari zbog kojih bi mnogi smatrali da sam malo šenuo

To je ustvari bilo jedno sofisticirano djelo skladatelja 21. stoljeća, ali je bila toliko spontano napravljena da je nedostižna za jednog takvog skladatelja. Koristili su neku ljestvicu od šest tonova s ritamskim uzorcima koji su svi bili stalno slični, a nijedan se nije ponovio. To je trajalo oko deset minuta i nisam mogao vjerovati da se tako jednostavnim rudimentarnim sredstvima može zadržati nečiju pažnju… To je ta iskonska originalnost koju ne možete uopće usporediti s nikakvim „pričam ti priču“ o svojoj glazbi. Mislim da je općenito problem glazbe to što se u nju uselio duh marketinga, koji nas sve jako odvraća od samog sadržaja. Puno se priča o nevažnim stvarima.

Je li to povezano s nekom općom željom da se tzv. klasična glazba približi širem krugu ljudi?

Ma ja se samo sjetim Bernsteina, koji je to radio na pravi, primjeren, sjajan način. Inače, njega cijenim i kao skladatelja i kao dirigenta, ali moram reći da su ta njegova predavanja možda sukus uopće nekog muzikusa. I onda to nestane, a alternativa postane Vanessa Mae u minici. Mislim, nemam ja niš’ protiv minica, ali tu je zbilja problem potpuno nerazumijevanje sadržaja.

Foto: Matej Grgić

Bi li danas Bernsteinova predavanja, u tom istom formatu, imala efekta na današnje mlade generacije?

Ja mislim da bi. To što on govori su upravo one elementarne glazbene istine. To nema veze uopće s okruženjem. To najbolje ionako razumijete kad vam netko direktno, osobno, bez posrednika uživo govori, objašnjava, sam odsvira, sam pokaže orkestrom. Bolje od toga ne može, to je moje mišljenje, jedini put – ako želimo zadržati živu glazbu. Ako ne želimo, težimo tome da se sve pretvori u industrijski proizvod, onda će budućnost glazbe biti glazba za dizala, glazba za film…

Najbolje razumijete kad vam netko direktno, osobno, bez posrednika uživo govori, objašnjava, sam odsvira, sam pokaže orkestrom – bolje od toga ne može

Glazba kao namještaj?

Da, glazba kao namještaj. I to je isto moguće,  ali to nema nikakve veze s onim sadržajima o kojima mi tu govorimo i s kojima se ja konkretno bavim u komponiranju.

Foto: Matej Grgić

Pazite na sve te stvari kad ste u ulozi pedagoga? Je li to najteža „uloga“?

Je. Zato što je jako nezahvalna, pogotovo u našem društvu. No, ne žalim se. Imam već dugo izvrsnu klasu studenata dirigiranja, vrlo zanimljive mlade ljude. Potrudio sam se da ih i proberem, dakle, zahtjevi za prijamni ispit za dirigiranje na zagrebačkoj akademiji su neusporedivo teži nego za bilo koji drugi smjer. Svjestan sam toga da je veliki luksuz za ovakvu zemlju stvarati mlade dirigente.

Vrlo sam žalostan zbog toga kako okolina prihvaća te mlade hrvatske dirigente, mislim da je to nedopustivo. Na svim tim čelnim mjestima sjede ljudi kojima izgleda i nije baš stalo do njih niti razmišljaju o tome da ako su na državnoj plaći da su itekako dužni paziti na društvo.

Jeste li si postavljali neke generalne ciljeve kada ste počinjali s pedagoškim radom, jesu li se ti ciljevi s vremenom modificirali i jesu li Vama studenti povratno dali materijala za promišljanje?

Stara je, otrcana fraza, ali potpuno istinita – učitelj uči od svojeg učenika. To je apsolutno točno. Ja sam jako zahvalan što sam u ulozi pedagoga jer sam puno toga naučio. I sve sam svjesniji činjenice da te mlade ljude moram upozoriti na svijet. O ovome o čemu mi razgovaramo sada, često s njima govorim – baš o tim stvarima. Mislim da je važno da ne provedu studij pod staklenim zvonom i da nakon toga dođu neke okolnosti kojima će se čuditi ili će ih paralizirati. Pokušavam ih pripremiti za borbu.

Ljudi koji se bave ovim poslovima, to su ljudi koji to ne započinju jer se nadaju karijerama, velikom novcu i slično, tu je ipak prvenstveno strast i žar prema glazbi, prema umjetnosti. Da bi proveo sate i dane na studiju, baveći se partiturama, slušao i vježbao, to stvarno moraš jako voljeti. Čini mi se, jedino, da su moji studenti plašljivi i teško se odlučuju krenuti na, recimo, neka natjecanja ili na pokušaj neke inozemne afirmacije.

Živimo u društvu koje ne poštuje vještine, zaista nije kompetitivno, nego je zaista kronokapitalističko postavljeno

Možda je to posljedica velikog pritiska koji vlada kod nas u društvu, s tim nekakvim instant uspjehom ili namještenim uspjehom. Činjenica je da živimo u društvu koje ne poštuje vještine, zaista nije kompetitivno, nego je zaista kronokapitalističko postavljeno. To je za mlade ljude zaista paralizirajuće. To je razlog zbog kojeg su ljudi između 30. i 40. godine života masovno otišli i Irsku, to treba glasno reći. Sustav naprosto ne valorizira njihove kompetenicije, a to je nešto što i mene, kao pedagoga, neposredno pogađa.

Foto: Matej Grgić

Uz te tri stalne uloge, bili ste često u nekim „podulogama“ – na različitim funkcijama voditelja, ravnatelja –  festivali, kazališne kuće, orkestri, ansambli, udruge… Postoji li neka generalna misao vodilja koju ste imali na svakom početku od tih poslova? Jeste li bili nadobudni ilirac?

To neko „poslanje“, da, uvijek ga je bilo. Samo ga je onda ova sredina uvijek zakopala. Ali apsolutno je bilo poslanje, pogotovo kad sam bio mlađi, bio sam sasvim luckast, vjerovao sam da se ova sredina može pokrenuti nekim inovativnim programom.

U nekim, recimo, postavkama, uvijek sam mislio da je važno dovesti odnosno smjestiti Hrvatsku u europski kontekst i to ne teoretiziranjem, nego u praktičnom smislu –  da se djela koja su na repertoarima, bilo kazališta ili orkestara, da se nalaze jedno pored drugoga, da mi ustvari upoznamo vlastitu glazbenu baštinu. Većinu vremena pričamo napamet o toj baštini, a nemamo pojma kako ona zapravo izgleda, sve se svodi na prepričavanje onoga što je netko prije pedeset ili sto godina rekao o tim djelima.

Većinu vremena pričamo napamet o toj baštini, a nemamo pojma kako ona zapravo izgleda, sve se svodi na prepričavanje onoga što je netko prije pedeset ili sto godina rekao o tim djelima

Druga stvar koja me smeta iz područja opere. Mi smo potpuno irelevantna sredina, do te mjere da neka ključna djela 19. stoljeća nismo nikad čuli u Hrvatskoj, a da ne govorim o ključnim djelima 20. stoljeća. Zbilja smo u poziciji izvođenog plemena, koji nema kontakt s civilizacijom. Prije me čudilo kako to nikog ne smeta, sada me više ne čudi. Mene to još uvijek „svrbi“, još me smeta…

U deset godina dogodi se jedna Wagnerova glazbena drama i to se smatra vrhunskim dostignućem… A nismo nikad postavili Lulu ili WozzeckaRake’s Progress bio je davno, davno, na nekom biennalu (MBZ)… Gdje je Benjamin Britten, koji treba živjeti u repertoaru? Evo samo spominjem neke opere, to su zapravo ti neki momenti koji prokazuju ovu sredinu kao nazainteresiranu. Nama je zbilja kultura jedan smokvin list za primitivizam. Kulturni ćemo postati kad nam kultura postane potrebna, logično.

Foto: Matej Grgić

Mislite li Vi, kao netko tko ima mogućnost utjecaja na nove generacije, da možete potaknuti promjene nabolje?

Pa mislim da, ako je uopće moguće napraviti promjene, onda se to može razgovarajući s mladim ljudima, ovako kako mi sad razgovaramo. To je po meni jedini put da se oni uopće senzibiliziraju za to.

Kako senzibilizirati današnje studente Muzičke akademije?

Uporno ih uvjeravati da postoji mnogo glazbe, poezije, književnosti i umjetnosti mimo YouTubea. I uvijek inzistirati na razgovoru o sadržaju, mislim da je to jako važno.

Puno radite sa stranim ansamblima, dosta imate angažmana u inozemstvu. Kako je „tamo“, kakva su Vam iskustva?

To me rijetko tko pita, zamislite! Nema to veze s turističkim doživljajima, naravno. Kada radite s tim ljudima, onda naučite ili barem čujete kako funcionira njihov kulturni pogon i što znači kultura u toj sredini. Tu su, naravno, oprečne situacije. Ja bih prije svega istaknuo Meksiko, kao zemlju o kojoj mi imamo potpuno krivu predodžbu. To je društvo koje je doista superiorno SAD-u. I recimo, Poljska, tamo imam angažmane posljednjih pet godina.

Kultura igra nevjerojatnu ulogu tamo, sjajna je škola, imaju odlične orkestre, trude se biti na najvišem nivou. Ono što im je problem jest taj mentalitet sličan našem, prilično su zatvoreni i teško stupaju u komunikaciju, ali za razliku od nas, vrlo su marljivi i požrtvovni. Tamo vlada kreativna atmosfera, premda je Poljska politički konzervativna.

Na kome ostaje briga i borba za bolje stanje u domaćoj kulturi?  

Pa na mojim studentima! Pripremam ih, za borbu.

Za pravu borbu?

Da! Stalno ih podsjećam da im se snovi ne mogu ostvariti, ako stvari ne uzmu u svoje ruke. Ne smiju si dopustiti očekivanje da će im politika ili bilo tko donijeti išta na tanjuru.

Foto: Matej Grgić

Slavljenički koncert je za nekoliko dana, kako je zamišljen? S ansamblom ste već radili, niste neznanci međusobno.

Da! Kada sam mislio o programu te obljetnice, želio sam ustvari nešto iz svoje međunarodne karijere, koja je uglavnom ovdje nepoznata. Razmišljao sam i o praktičnim aspektima. Prva je ideja bila Srednja Amerika, razmišljao sam o Kostariki ili o Meksiku, međutim uz pandemiju i sve te komplikacije, ispalo je da je dosta teško organizirati njihov dolazak. Onda sam mislio o Europi, tu je bila u igri Poljska, budući da sam radio s Krakowskom filharmonijom.

A onda su presudili praktični razlozi pa sam se sjetio bečkog Konzert-Verein orkestra s kojim sam se upoznao sredinom 2000.-ih godina, kada sam dobio nagradu Lisinski za skladbu koju ćemo izvesti na obljetničkom programu – Preludij, arija i fuga. S njima sam se dosta povezao, pozvali su me nekoliko puta da im dirigiram. Osim ove kompozicije, često sam s njima svirao i Sebastiana u snu.

A onda kad je već izbor pao na Austriju, pomislio sam da bi bilo lijepo da sviramo i nešto od onog prije što sam u Austriji imao, a to je, sasvim netipično, dosta nepoznato u Hrvatskoj, kompozicija Trip around Austria.

Avangarda po meni i mora biti zabavna, to i jest, kao neki ludistički pokret – rušimo, ali ne rušimo zadrto, nego da se zabavljamo, rušimo da bismo opet iz toga nešto sagradili

Ona je nastala kao narudžba Orkestra za mlade iz Deutschlandsberga, u sklopu festivala suvremene glazbe za mlade. Ta je kompozicija privlačna, s puno avangardnih efekata i situacija, ali prvenstveno zabavnih… Avangarda po meni i mora biti zabavna, to i jest, kao neki ludistički pokret. Rušimo, ali ne rušimo zadrto, nego da se zabavljamo, rušimo da bismo opet iz toga nešto sagradili.

Često se zaboravlja da je to u avangardi ključan princip. Eto, tako je i to djelo nastalo, a izveo sam ga i s još nekoliko orkestara poslije, uključujući i Beogradsku filharmoniju. Uvijek smo se svi ludo zabavljali pa se nadam da će tako biti i na slavljeničkom koncertu.

A Schubert na kraju slavljeničkog programa?

Eh, to je zato što je Schubertova Treća simfonija bila moj dirigentski debut, 1988. s Radijskim orkestrom, u dvorani Lisinski.

Što očekuje skladatelj, dirigent i pedagog od koncerta kojim slavi 60. rođendan?

Ovo je trenutak u kojem sam u prilici pozvati većinu ljudi s kojima sam tih 35 godina dijelio, da ih pozovem na koncert i da se svi skupa malo prisjetimo svega što je bilo. Glazba je možda najbolji put da se čovjek podsjeti. To je moja ideja, ne očekujem ništa spektakularno.

Foto: Matej Grgić

Jeste li postali kompozitor kakav ste željeli postati?

Nisam imao specifičnu ideju o tome kakav želim biti. Svako novo djelo koje započinjete raditi, svaka nova ideja vas izgrađuje. A to što vi mislite o sebi je potpuno irelevantno. Ono što ste napisali, to se broji, to vas pokazuje kao čovjeka koji se bavi više ovim ili onim tipom glazbe.  Mislim da sam, ako ništa drugo, svojim opusom pokazao diverzificiranost, to je riječ koja se danas jako voli. Mislim da u mom opusu zanimljive točke mogu naći ljudi koji gledaju s raznih strana.

Ono što ste napisali, to se broji, to vas pokazuje kao čovjeka koji se bavi više ovim ili onim tipom glazbe

Dakle, postoje i djela koja pripadaju nekoj potpuno novoj glazbi i istraživanju zvukovnosti, a da pritom nije zaboravljen aspekt vremenitosti, a postoje djela koja su poput Trip around Austria, znači, koja su napisana koristeći suvremeni jezik, ali ustvari su okrenuta nekoj široj populaciji. Napisao sam čak i glazbu za igrani film. Spektar je vrlo širok i mislim da to pokazuje neku vrstu zanatske spremnosti, što mislim da skladatelj mora imati.

Foto: Matej Grgić

A koje su Vam rođendanske želje, prije nego „puhnete svjećice“?   

Ah, postoji cijeli niz ideja. Već se dugo kuha jedna opera… To sad mogu konkretno onda reći – radi se o tekstu Sibile Petlevski, Cagliostro Forever. U glavi sam već riješio mnogo stvari, nešto sam već i skicirao, ali treba odvojiti vremena i napisati operu. Zatim, od tih mučnih stvari koje su uvijek prisutne, tu je i kompozicija Knjiga sa sedam pečata, koja je već imala izvedbe nekih dijelova i koja je napisana za udaraljke i orgulje i koja će u konačnici trajati više od sata. To je apokaliptična priča u kojoj sam ja neke stvari nadopisao, ali nije to još gotovo. No, tako to izgleda u životu skladatelja, to nije linearni proces.

A dirigentske želje?   

Jako bih volio kad bih imao prilike u našoj sredini napraviti nešto što nam je nepoznato, a iz svjetskog je repertoara. Za početak, evo, recimo, cijeli Prsten. No, ta mi se ideja čini manje moguća sada nego što mi se možda činila 2005., na primjer.

Dobro, ali rođendanske želje smiju biti nerealne.

Naravno.

Na što ste najponosniji?

Na to da sam izdržao i da se u originalnim postavkama nisam puno promijenio.

Foto: Matej Grgić

Moglo bi Vas zanimati