Ether: „U mom svijetu glazbe ne postoji druga svrha od emocije“

Nikol Ćaćić postala je Ether – eterično glazbeno biće utjelovljeno na sceni nakon simboličkih sedam godina rada i scenske hibernacije. U svojim je lucidnim snovima snivala o sebi kao ženi, kćeri, tijelu, umjetnici i autorici, a svoje bitke s emocijama kakve potiču duboki zaron u sebe prenijela na makova polja.

Mlada autorica iz Pule s njemačke je adrese – gdje peče svoju iseljeničku pogaču već četiri godine – stigla u Zagreb s prvim danima jeseni predstaviti prvijenac Bitke na makovim poljima objavljen za malog izdavača Basic&Rough. Na njemu, uz produkcijske smjernice Luke Vidovića i krajobraze  staljenih zvukova i žanrova, Ether predočuje unutarnje bitke prošarane životom poput krvavo crvenih makova na ljetnim poljima. Etherin anđeoski vokal kojim se poigrava u žanrovski neuhvatljivoj erupciji zvukova usmjerenih osjetilima još od debitantske pjesme ”Nemoj disati” okupirao je moju pažnju i zanimanje.

S Nikol sam nekoliko sati prije njezina leta za Njemačku gdje radi prošetao jesenskim ulicama Zagreba u potrazi za ključem čitanja poetike ove postmoderne pjevačice koja stvara kriptičnu glazbu satkanu uspomenama na umjetnički formativna iskustva koja su započela još bivanjem dijelom pulskog trija NLV. Iz njega je Luka Šipetić proizašao kao psihodelična senzacija nemanja, Roni Nikolić danas je basist Mayalesa (i Ether), a Nikol se uz stare suradnike pocket palmu transformirala u Ether, no trebale su godine da dosanja svoj san, pa se pjevačica uz čaj prisjeća:

„Kad je izašao album NLV-a, jednostavno sam imala nagli nalet viška kreative koji sam morala nekako ispoljiti, a Luka Vidović i ja smo već tada bili stvarno bliski prijatelji i uvijek smo govorili da želimo nešto zajedno napraviti. Prve su pjesme bile ”Nemoj disati”, ”Leptir” i ”Sama”. Njih smo počeli snimati oko 2015. i onda se dogodila ogromna rupa od sedam godina. U tom sam razdoblju stvarala ostatak pjesama.“

Nikol mi govori kako su godinama radili na relaciji Njemačka-Hrvatska u razdoblju kada je Lukin bend Side Project, s kojim je surađivala, doživljavao svoju transformaciju u synthwave atrakciju pocket palma. U vrijeme Lukina fokusa na autorski bend ona je „dobila prostor da sama sa sobom budem jasnija šta bi taj projekt [Ether] mogao biti. Jednom kad mi je samo pukao film, kad nisam više mogla čekati, nazvala sam Luku u prosincu 2021. i rekla: ‘Luka ja dolazim za dva tjedna i mi snimamo album’. On se nasmijao i potvrdio.“

Kako su mnogi glazbenici u vrijeme pandemijskog zatvaranja, uz svoje hibernacije od rutinskoga rada dobili i vremenskog prostora za rad, nebrojeni su strani i domaći albumi, mala glazbena djela, nastajali u ovom razdoblju, ali za Bitke na makovim poljima Ether mi govori da nije riječ o covid albumu. On je svojevrstan simptom suočavanja sa životom izvan domovine i doma: „I prije pandemije je meni počeo covid – izolacija.

Otkako sam otišla u Njemačku, iz drugačijih razloga nego što inače klasično ljudi odlaze u Njemačku, pala sam iz vedra neba tamo. Nisam imala posla i nije mi bilo tako jednostavno naći posao zato što nisam imala reference. Tek sam bila završila faks i dvije godine bila na potrazi za poslom i u egzistencijalnoj krizi. Onda kad se to sve pomalo počelo odmotavati, počela sam se osjećati sigurnije da mogu sjesti u studio i snimiti album.“

Ether

Publici se predstavila kao Ether koju i sama definira na knjižici svog prvijenca kao „prostor, mir, ono što sadrži i drži. Ether je element koji nas povezuje s duhom i intuicijom. Povezan je s grlenom čakrom (visuddha). To je zato što je grlena čakra povezana sa zvukom i komunikacijom, a kaže se da zvuk prolazi kroz Ether…”

Prisjeća se dok šuškamo prvim žutim lišćem koje je prikrilo ljetne sparine i prašinu kako se „koncept Ether kao alter ega isto pojavio 2021. godine. Osoba koja je počela pisati te pjesme prije sedam godina bila je Nikol, ali mislim da je taj alter ego oduvijek živio u meni, samo je još bio bez imena.

Jedan dan sam se vozila u autu i čula sam jednu pjesmu koja se zove ”Ether & Wood”. Kad sam je čula rekla sam si: ‘Pa ja osjećam kao da je to ono što bih ja trebala biti.’ Pa, može biti moj vokal kao neko oličenje koncepta, ali imam osjećaj kao da je moja filozofija življenja isto dio toga. A to je jednostavno, da smo svi jednaki, onako cringe i spiritualno.”

Živahnu pjevačicu s istarskom poštapalicom ful bez zadrške sam pitao priklanja li se onda recentnom valu ‘osviještenih’ new agera koji potiču svoja otkrivenja i velike realizacije uživajući psihodelike kao sredstva transcendencije i, kako vole isticati, otvaranje ‘trećeg oka’, svojih umova za ono što u svakodnevici ne vidimo. Nikol se pri upitu strese i ispaljuje:  „Ne psihodelija. Ja sam ti ful ono no drugs. Ne znam, nisam nikad u životu bila privučena tome, a više sam za meditaciju i jogu. Mislim da sam došla do svojih spoznaja zato što sam si postavljala puno pitanja i onda sam tražila odgovore, pa ih pronašla u određenim filozofijama.“

Bitke na makovim poljima jesu kreativna reakcija na osjetljiva poniranja u vlastite nutrine gdje se kao pojedinci predodređeni i formirani odgojem, društvom i navikama svojih obitelji ne volimo suočavati s onim dijelovima ličnosti koji odražavaju naše slabosti. Jedna od njih je strah od samoće i izolacije koje smo neupitno isprovocirali u razdoblju lockdowna:

„Nemam problema s intimnim pitanjima introspekcije, zato što mislim da je ovaj album toliko intiman da nemam problem reći da imam jako velik problem sa samoćom i osjećajem usamljenosti. To je iskonski strah u meni, a vjerujem da se mnogi ljudi s time suočavaju. Osjećam se da je to neko veliko učenje u mom životu, jednostavno moram naučiti poštovati samoću da mi ne bi bila problem. Ipak, imam osjećaj da ću možda dugo raditi na tome. Pjesma ”Sama” je manifest toj temi.“

Inercijom se razgovora primičemo također aktualnim temama vlastitoga duševnog zdravlja i uvažavanja nutrine, pa Nikol nastavlja da u današnjoj kulturi gdje smo navikli biti suviše grubi i samokritični prema sebi „ako si svjestan svojih vrijednosti, kvaliteta, potencijala i kapaciteta, onda si narcisoidan. Okolina nas uči: ‘budi skroman, nemoj pričati, budi tih…’ i ljudi postaju bijesni, počnu to u sebi akumulirati i onda se razbole. To je ciklus koji se neprestano ponavlja dok u jednom trenutku ne dobiješ rak ili ne padneš u kliničku depresiju. S time počinje, klinička depresija dođe već rano i onda se poslije razbudiš još tjelesno i onda budeš gotov. To je danas počelo biti normalizirano. Danas je normalizirano je mlada osoba depresivna…“

Ether

Ističući terapeutsku funkciju introspekcije kao glavnog pokretača njezina kreativnog impulsa, Ether odlučno nastavlja: „Moraš reći ‘Jebote, nije mi dobro’. I mi smo na Balkanu naučeni da ne možeš biti slab, pogotovo muškarci. Ništa drukčije kod žena. Moraš se nositi s odgovornošću brige za cijelu obitelj, sebe i posao. I ako ne možeš, kakva si ti to žena, želiš li biti ravnopravna? Kako možeš biti ravnopravna? Muškarac pak ne smije reći da je žalostan zbog nečega ili plakati, ne daj Bože. To je jednostavno ta neka nuspojava manjka introspekcije ili prostora za introspekciju i toga da su ljudi naučeni osjećati.“

Njezinu je osjećajnost i empatiju posebno artikulirao producent Luka Vidović kao sve zastupljenije i relevantnije ime domaće glazbene scene, a Nikol kroz divljenje i poštovanje govori o danas najdugovječnijem suradniku:

„Luka i ja se razumijemo dosta dobro. On je isto vrlo senzibilna osoba. Dakle, ne moram mu puno reći da bi razumio o čemu govorim. Mogu mu opisati zvuk koji želim kroz prirodu i on će točno znati što bih to htjela prenijeti. Tako da je naše zajedničko stvaranje izgledalo tako da bih ja uvijek došla s nekom melodijom pjevanja i tekstom, nekom skicom u glavi. I onda bih došla kod njega i on bi jednostavno napravio magiju.“

No, pjevačica već četiri godine radi u digitalnom marketingu u Njemačkoj odakle je uz pomoć suvremenih komunikacija i tehnologija uspjela nadići fizičke izazove pri stvaranju albuma, a za potrebe samih snimanja redovito živjela na sjedalima autobusa na relaciji Njemačka-Zagreb: „Zadnjih godinu dana sam to radila (putovala Njemačka-Zagreb). Imali smo nekoliko termina u studiju po nekoliko dana. Luka je, naravno, bio upoznat s većinom sadržaja i prije nego što bih ja došla, a ja bih njemu pisala ili poslala neke snimkice… I onda bismo jednostavno sjeli i rešetali. Zaista mi je bilo jednostavno s njim raditi, baš je dar. On je toliko talentiran da su sve pjesme izašle s ogromnom lakoćom.“

Na samom je početku istaknula kako su prve skice i zamisli za ono što će tek postati Ether nastajale sedam godina, unatoč radu s istim producentom i na istom konceptu, premda bez imena, ali ističe da „mi je bio osjećaj da smo trebali ovo ranije učiniti. Jedna od stvari koje učiš u životu jest da vjeruješ u to da se sve događa točno onako kako bi trebalo biti. Imala sam faze kada sam patila i pitala se zašto ne mogu naprijed? Kao da neki zid stoji ispred tebe i ti ga moraš gurnuti da bi došao naprijed. Ali to je bilo isključivo u mojoj glavi. Jednog dana sam se doslovce probudila i rekla: ‘Ma ja više ne čekam’. Nazvala sam ga, rekla da dolazim za dva tjedna.“

Album je objavila mlada izdavačka kuća Basic and Rough koja stoji iza imena kao što su Bad Daughter, Irena Žilić, ROLO ili Ischariotzcky, uglavnom usmjerena prema indie pop ili indie rock izvođačima. No, njezina je eterična eklektičnost zapela za uho direktoru izdavačke kuće Mirku Burazeru, velikom fanu njezine pjesme ”Look Around You” njezina prvog benda NLV, pa bi joj „povremeno slao poruke da sluša tu pjesmu. Ja sam pak dugo razmišljala koga bih mogla uhvatiti da bude uz mene kao izdavač, jer treba ti netko i ne možeš sve sam. Kad sam nazvala Luku i obavijestila ga o početku rada, nazvala sam Mirka i rekla sam: ‘Mirko, ja ću sad snimati album i meni treba menadžer, meni treba izdavač. Što možemo napraviti?’“

Unatoč mogućnostima koje pruža suvremena tehnologija, biti hrvatska glazbenica u Njemačkoj i djelovati na takvoj relaciji nema najizglednije šanse za opstanak, osim u domeni studijskog djelovanja, pa Nikol nastavlja da je Ether „sada nešto najbitnije u mojem životu. Ovo je sad jednostavno dio mene i isto tako se odnosim prema tome, isto kao što sam se do sada odnosila, a to je: ‘dogodit će se točno ono što treba, a ako bude bilo potrebno da se vratim u Hrvatsku, vratit ću se.’ Ne drži me u Njemačkoj ništa: radim, imam svoj život, da, ali ništa mi nije previše važno. Apsolutno nemam nijedan tračak sumnje u sebi da će išta stajati na putu za ovaj projekt.“

Prilikom slušanja albuma i skiciranja njegove interpretacije, teško je bilo odrediti ga žanrovski, uostalom, kao i mnoga suvremena izdanja autorica mlađe generacije koje prepuštaju unaprijed određene i statične postavke svojih producenata i želje za čvrstim zvučnim okvirima. Ether tako za svoju zvučnu šarolikost govori da „imam tu bolest da ne mogu napraviti nešto što je meni dosadno. Ne mogu sad napraviti da svaka pjesma sliči jedna na drugu ili nečemu drugom, jer to mi je jednostavno predosadno. Znam da je to problem, zato što ljudi vole moći staviti te u neku ladicu. Ne možeš me staviti u ladicu, a ja jednostavno moram reći da me malo boli briga.

Ether

Ovaj album, ovaj projekt ne može se žanrovski odrediti jer je riječ o tom načinu na koji ja glazbu doživljavam, jer to su neke stvari koje ja čujem u glavi. I onda samo ako to što ja čujem u glavi, ako to pokreće emociju, mislim da se to mora ovjekovječiti. Mora se tome dati fizička realnost, kako god se hoće zvuk opisati. Želim da instrumenti i sve što se nalazi na albumu, da to bude ono što potiče emociju. I mislim da u mom svijetu ne postoji nikakva druga svrha glazbe.

„Smetalo bi me kad bi se unificiralo ili uniformiralo me u nešto kao recimo da je ovo samo etno glazba. Svatko neka se poistovjeti s tim ili to poistovjeti s čim mu je lakše. Meni je samo cilj da ta glazba dođe do ljudi. Jer svatko zaslužuje to čuti. Ne znam kako to objasniti.“

Bitke na makovim poljima ima vrlo upečatljiv i vizualno sugestivan naslov. Arhaičan i mitski, štoviše. Mogli bismo ga povezati i s bitkom na Maratonu, kao velikoj kulminaciji borbi između Grka i Perzijanaca, kao simbol za unutarnje okršaje strahova i silovite želje za samoizražavanjem.

„Naslov nema veze s Maratonom. Album je moja poveznica sa svim kulturama u kojima sam živjela ili proživljavala nešto. I hrvatska je kultura ono što je dominantno u mom životu, a doživljavala sam je uvijek kao pomalo patničku. Bitka na Krbavskom polju jedna je od tih kulturoloških poveznica. To je samo jedna mala spojnica, naravno, a album nema veze s tim i riječ je o tome da sam se ja borila sama sa sobom, da je moja zemlja moje tijelo i da su me makova polja uvijek pratila na tom putu.

Znaš kad netko ‘zabrije’ pa vidi sve uvijek isto, ja sam tako uvijek i svugdje vidjela makove. Ali toga sam postala svjesna tek na kraju, a onda je došao taj naslov.“

A odakle pak utjecaji dalekoistočnih kultura, točnije, indijskog potkontinenta izraženog prije svega u instrumentalima albuma prvijenca?

„Ne mogu reći, ne mogu objasniti. Kad sam bila mala, obožavala sam bolivudske filmove. Kako svi tinejdžeri imaju neku fazu, ja sam imala fazu Bollywooda. Gledala sam njemačku televiziju i osjećala kako je to sve lijepo, tako hiper… producirano. Mislila bih si: ‘Bože dragi, kako oni to sve rade?’ To je totalno izopačeno kako predstavljaju svoju realnost u tim filmovima, ali meni je to jednostavno najinteresantnije bilo zbog estetike i zbog glazbe. Kićenost i pretjeranost.

Kad smo kao klinci imali MP3 playere, ja sam na tome imala samo indijske pjesme iz filmova. Na hindiju pisano, pa nitko nije htio slušat moj MP3 zato što su im bile glupe te pjesme. Kad sam sad kao odrasla došla u Njemačku, počela sam i upoznavati ljude iz Indije. Imam zbilja bliske prijatelje pa su me oni još približili kulturi. Oni su jako zadovoljni mojim izvedbama i kažu da se ne čuje da zapravo ne govorim hindi.“

U ovim razdobljima prijemčivosti za nove zvukove, Nikol je tražila izvore svojih interesa, a put istraživanja afiniteta formirao ju je i kao mladu pjevačicu već u prvim godinama života:

„Kao puno male djece rekla sam da želim biti pjevačica i to još u Njemačkoj kad sam imala možda tri ili četiri godine. I, naravno, dijete si, nitko to ne shvaća baš previše ozbiljno. I onda sam došla u školu i učiteljica je počela govoriti mojim roditeljima da dobro pjevam, da bi me trebali poslati u glazbenu školu, a ja nisam htjela ići jer sam vidjela neki svoj film gdje maltretiraju djecu za klavirom.

Kad sam s dvanaest godina sam vidjela Čarobnu frulu – studio glazbene kreativnosti u Puli – vidjela sam kako klinci, koji su moji prijatelji danas, sviraju gitare i pjevaju… na engleskom. I to kul pjesme. Samo sam otišla kući i rekla sam tati da želim učiti svirati gitaru i pjevati.“

Ether

Dio spomenute pulske škole bila je i njezina nešto starija kolegica Barbara Munjas. Glazbenica je prisutna na sceni od 2007. kada debitira na Dori i ubrzo postaje pjevačicom legendarnoga istarskog benda Gustafi. S njima je otpočetka bila u estetici onog što pripada Ča valu – nazivu za struju glazbenika koji djeluju na čakavskom dijalektu. No, tradicijski su kodovi kod nje puno snažniji u današnjoj, postmodernoj žanrovskoj fuziji. A neke slične elemente istarske tradicije prepoznajemo i kod Ether koja se prisjeća kako ju je s Barbarom upoznala ista profesorica i zajedno su dijelile pozornice. Danas dvije pripadnice suvremene struje glazbenika iz Istre kombiniraju tradicijske kodove sa suvremenim produkcijama, no, moja se sugovornica oprezno postavlja prema tom pitanju:

„Ne vidim se u tradicijskoj glazbi. Strašno sam voljela pjevati u zboru i jesam puno pjevala u zboru kao mala, ali ja sam ti to ful loše radila zato što imam specifičan glas i uvijek bih previše iskakala. Kad pogriješim, sve se čuje i onda sam u jednom trenutku u životu jednostavno morala odustati od toga. Kad sam bila u zborovima, uvijek su mi govorili da pjevam tiše zato što bi se jednostavno uvijek čulo kad napravim tu grešku i mene ti je to ful bediralo. Što se tiče tradicijske glazbe, mislim da ja to jednostavno ne bih znala. Zato što sam toliko ukaljana svim tim raznim kulturama da nijednu ne bih znala prenijeti do kraja, autentično…

Uvijek mi je zvuk Amire Medunjanin bio predivan i voljela bih pokušati tako pjevati ili s njom. Voljela bih i u nekom istarskom tradicijskom zboru pokušati, ali ne znam bih li bila baš dobra u tome. Kad bi sad drugi ljudi pjevali sa mnom moje pjesme, onda mi ne bi bio problem jer su pjesme moje, pa ako fulam – koga briga. Ali ako pjevam tuđe pjesme, bilo bi mi neugodno da ja to pokvarim.“