Doron Medalie: "Glazbeni biznis treba istu kreativnost kao i glazba"

Doron Medalie izrazito je uspješan i popularan izraelski autor koji je na Euroviziji nastupio čak šest puta! Medalie je i zlatni dečko ovogodišnje Međunarodne autorske kreativne konferencije MAKK koja će se održati u Zagrebu 24. i 25. studenog

Doron Medalie  je s hitovima “Made of Stars”, “Golden Boy” i pobjedničkom “Toy”, koju je izvela ekscentrična Netta jedan od najpoznatijih izraelskih autora popularne glazbe, a proširio je svoje djelovanje i na međunarodnu scenu. Sudjeluje na konferenciji MAKK, koja se održava u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost 24. i 25. studenog. Osim predavanja, Doron Medalie će u Zagrebu na konferenciji MAKK održat će i posebnu radionicu za zainteresirane glazbenike, autore i članove HDS-a gdje će na listening sessionu preslušavati nove i neobjavljene pjesme te podijeliti dojmove i savjete.

Kroz ovaj sam ga razgovor htjela predstaviti našoj javnosti ne samo kao autora koji zbog svog dugogodišnjeg iskustva može govoriti o poslovnoj strani glazbenog uspjeha, to će ipak raditi na konferenciji, već upoznati njegov način gledanja na glazbu, uspjeh i umjetnost općenito.

Glazba i glazbeni biznis dvije su potpuno različite stvari kada je u pitanju kreativnost. Što je s poslovnom i strastvenom stranom glazbe? Kako uspješno spajate te dvije stvari?

Mislim da glazbeni biznis treba istu kreativnost kao i glazba. Ne dolazi s iste strane mozga niti iz istog područja, ali potrebno je puno truda, inspiracije i kreativnosti da bi se glazba napravila. To nije samo posao. Treba izmišljati svakakve formate. Znate li kako sam ja to shvatio? U glazbenoj sam industriji 20 godina i tijekom ovih godina upoznao sam toliko poslovnih ljudi koji su došli u našu branšu iz hi tech industrije, vojne industrije, medicine, čak i iz svijeta nekretnina, a imaju jednu vrlo specifičnu strukturu koja se uči u poslovnim školama. Onda upoznaju nas u glazbenoj industriji i shvate da ništa od toga ne drži vodu jer poslovni program u glazbenoj industriji nema veze s biznisom. Morate biti kreativni i vrlo fleksibilni da biste razumjeli pjesmu i glazbu. Možete predvidjeti 50-70 posto onoga što će se dogoditi s pjesmom, ali morate ostaviti veliki postotak onome u što vjerujete – bio to Bog, energija, svemir… To ne možete staviti na papir i predvidjeti. To je potpuno promijenilo posao.

Zapravo je stvar u puštanju kontrole u neku ruku.

Da, svakako, ali u poslu uvijek želite sve znati. Trebate brojke, trebate podatke i trebate strukturu 1+1=2. Na primjer, bio sam na Euroviziji šest puta. Kod mene je bilo 1+1+1+1+1+1=pobjeda! To je vrlo neizvjesno. Ovdje biznis tako funkcionira da ideš svaki put kad misliš da nešto možeš napraviti, iako ti nitko ništa ne može potvrditi. Onda šesti put pobijediš. To ti nitko ne može obećati.

Stvar je o neposustajanju i ustrajnosti. Treba biti iskren prema sebi i vjerovati u sebe.

Mislim da je ustrajnost savršena riječ i vrlo relevantna u glazbenom biznisu. Također treba odlučiti da je to vaša struka, zanimanje, nešto što radite u svome životu, a ne samo hobi. Glazba započinje kao hobi. Kao dijete nitko se nije učio poslu, ali svi su plesali, pjevali, bavili se nekim sportom, možda su radili neke znanstvene eksperimente, ali baš nitko nije radio. Međutim, prije nego što smo naučili nešto raditi, sva su djeca nešto svirala ili pjevala. Glazba je bila hobi svim ljudima i glazba je za mene ne samo oblik umjetnosti, nego jedan od elemenata postojanja. Nešto poput kisika ili vode.

Pjesme s Eurosonga u školi

Kada se onda za vas dogodila ta prekretnica kada ste osvijestili da glazba ne može biti samo hobi?

Ovo je dobro pitanje. Počeo sam svirati orgulje kao šestogodišnjak. To mi je tada bio hobi. Bio sam dijete koje je učilo o svoj umjetnosti, ali posebno o glazbi i kazalištu jer je to bilo moje usmjerenje u srednjoj školi. Glazba je za mene bila dio svega, ali još više kao neka mjera izražavanja. Naime, kad smo bili djeca, mi smo učili napamet sve pjesme s Eurovizije, a zatim smo svake godine s tim pjesmama nastupali u školi! Zato znam toliko pjesama na tvom jeziku! Doduše, ne razumijem što pjevam, ali to je nama, kao djeci, bila igra. Zatim se počeo raditi u industriji kao redatelj i producent TV emisija, a najveći TV show u kojem sam sudjelovao bio je izraelska inačica Idola, Zvijezda je rođena. Dakle, radim svoj posao redatelja, producenta i umjetničkog voditelja, ali emisija je o glazbi, koristim sve svoje znanje, koje je naizgled vrlo profesionalno znanje, ali za mene je to još uvijek bio moj hobi. Birao sam pjesme koje će natjecatelji pjevati, a onda sam shvatio da to može biti posao. Natjecatelj koji je pobijedio trebao je pjesmu, a kako sam kroz emisiju postao povezan s natjecateljima, imali su povjerenje u mene, imao sam svoje glazbeno znanja i odjednom sam počeo pisati pjesme! Imao sam 25 godina.

To je doista sjajno! Jedan, naizgled, vrlo prirodan put! Ne želim ići predaleko i zadirati u vaše osobne stvari, ali pročitala sam na Instagramu kako ste uzeli jednu cijelu godinu za sebe. Odbacili ste sve na što ste navikli i što vam je unaprijed bio poznato. Kako se to odrazilo na vas kao osobu, na vaš život općenito, a kako na vašu percepciju glazbe? Do kojih ste uvida došli kroz to razdoblje i kako sad funkcionirate nakon svega što ste doživjeli?

Usred pandemije odlučio sam uzeti godinu pauze i sve pustiti. U judaizmu imamo tradiciju, prema Mojsijevom zakonu, da se svake sedme godine sve pusti i odmori. To dolazi iz agrikulture, ostaviš zemlju, ne radiš na njoj, zemlja obraste, postane divlja i tako se oporavi. To se onda i dogodilo tijekom pandemije! Priroda se sama izliječila. Stvarno sam želio biti dio toga i oprostiti se nakratko s ostalim ljudima jer su svi stvarno poludjeli tijekom covida. Ostavio sam svoj stan, ostavio sam svoje stvari, svega sam se riješio, složio ruksak i krenuo putovati. Posjetio sam 15 zemalja, bio u Africi, Središnjoj Americi i Europi. Na ovom sam putovanju bio i tri dana u Zagrebu! Sreo sam Branimira (op.a. Mihaljevića), svog dobrog prijatelja, skladatelja s kojim sam surađivao i tada mi je dao ideju sudjelovanja na MAKK konferenciji! Bio sam toliko uzbuđen jer sam volio Jugoslaviju i posebno volim Hrvatsku. Ovo je prelijepa priča o tome kako se stvari događaju kad odeš u svijet. Što se tiče tvog pitanja, odlučio sam odstupiti od glazbene industrije kad je krenula pandemija jer za mene je pandemija počela kad je otkazana Eurovizija 2020. Ponovno sam trebao predstavljati Izrael sa svojom pjesmom i za mene je to bio znak da stanem i da ne moram raditi to što sam radio posljednjih 20 godina. Bilo je vrijeme za pauzu za kojom sam žudio. Znaš, kad si tako uspješan, vrlo je teško zaustaviti taj vlak. Mnogo ljudi ovisi o tebi i, iako ne obraćaš pažnju na to, svi su u jurnjavi. Tako prolaze godine. Shvatio sam da sam zadnji put napravio ovako veće putovanje prije deset godina! Desetljeće je proletjelo samo tako! Nemam problem s tim da sve stavim sa strane i napravim neki preokret, ali za druge je to bilo šokantno jer nisam rekao kamo idem i koliko dugo. To ni sam nisam znao. U pandemiji se ništa nije moglo planirati. Samo sam otišao i vratio se nakon godine putovanja.

Što se tiče onog dijela pitanja o glazbi, osjećam da se glazbena industrija mijenja i o tome mnogo govorim. To je trenutak kad skladatelj treba probuditi poslovnog čovjeka u sebi i postaviti se u poziciju da stvara hitove. Ja ne pišem obične pjesme samo da ih objavim i pustim na milost ili nemilost, ja radim s vrhunskim izraelskim izvođačima i pišem hitove. To je za mene moj dohodak, moja plaća. Ne mogu to predvidjeti, ali moja pjesma mora biti hit kako bih zaradio novac. Kako sam predvidio, cijela se industrija pretvorila prvo u jedan veliki kaos baš kao kad smo se oprostili s CD-ima i prihvatili digitalne servise. Vrijeme prilagodbe traje godinu ili dvije, ali onda napišete hit pjesmu koja ne zaradi mnogo, postanete razočarani, frustrirani… to je za mene bilo savršeno vrijeme da uzmem time-out, da ostavim svijet u kaosu da se posloži i tad ću se vratiti, odnosno, provjerit ću jesam li još uvijek zainteresiran vratiti se u glazbenu industriju. Ja sam posljednja generacija autora iz tog zlatnog doba prije pandemije s pobjedničkom pjesmu Eurovizije koja je zaradila stvarno puno novca. Za mene je i veliki hit u Izraelu značio da ću zaraditi mnogo novaca, ali sada se stvari toliko brzo kreću… npr. pjesme sada traju tri minute i životni vijek pjesme sada može biti samo jedan dan ili jedan tjedan, a to je stvarno ludo. Ako imaš hit, on prođe nakon svega mjesec dana.

Postoji ta neka vrsta nesvjesne žurbe u umjetnosti, neka potreba da se stalno hrani novom glazbom. Što mislite o tempu objavljivanja nove glazbe? Postoji li neko pravilo? Kada je pravo vrijeme za objavljivanje pjesama? I što je još važnije, kako se to mijenja jednom kada imate hit pjesmu?

Mislim da je stvar u sadržaju. Novi sadržaj Instagram priče je 15 sekundi, na Tik-Toku također. Sve je 10-15 sekundi. Ne možemo tako pisati pjesme. Zapravo, možemo mi sve. Možemo doći do trenutaka kada će pjesma trajati 15 sekundi i to će biti najvažniji dio pjesme. Doista vjerujem da ćemo doći do nule i da ćemo se energetski, kao jo-jo efekt, vratiti na određenu vremensku razinu. Vjerujem da smo sada na toj nuli i da se nešto mora dogodi. Ne možemo tu ostati. Možda ćemo biti ovdje još koju godinu, ali to ne može biti trajno.

Rekli ste da ste bili šest puta na Euroviziji. Razina produkcije, vidljivost, komunikacija s toliko ljudi iz glazbene industrije je ogromna. Jednom kad doživite tu razinu pljeska publike i tolike reakcije ljudi, koliko Vas to promijeni? Recimo, možete li sada to gledati na neki drugačiji način?

U Izraelu, ako pobijedite na Euroviziji, vi stvarate povijest! Imamo tri slavne pjesme u povijesti Eurovizije, “A-Ba-Ni-Bi”, “Hallelujah” i “Diva”. Zatim se dogodila Netta i “Toy” i mi smo postali četvrta slavna pjesma, pobjednička. Kada hodam ulicom, ljudi me prepoznaju. Imam katalog koji broji 500 pjesama i na svakoj izraelskoj zabavi ili vjenčanju svira barem deset mojih hitova. Ovdje sam, u Izraelu, postigao veliki uspjeh i mogu biti prepoznat po drugim pjesama, ali kada je moje lice u pitanju, postao sam prepoznatljiv tek kad sam osvojio Euroviziju. To je ono što ti učini ova platforma, napravi veliku eksploziju u tvom životu, posebno ako dolaziš iz male države. To je kao eksponencijalni skok u tvom životu. Također, postao sam sudac u izraelskom Voiceu i to je bio presedan jer sam jedini autor na svijetu, a koji nije pjevač ili neki superstar, koji je dobio dopuštenje od originalnog formata da sjedi u crvenoj fotelji. Eto, toliko je moje lice postalo prepoznatljivo! To je taj efekt koji mi je donijela pobjeda na Euroviziji. Ja sam sada onaj talentirani tip koji sada zna raditi i druge stvari. Ima strategiju, zna marketing, genije je, ima ideje. Više nije samo stvar u pisanju glazbe i tekstova. To je mnogo zahvalnija uloga.

Je li to za vas uspjeh? Jeste li se smatrali uspješnim i prije pobjede na Euroviziji?

Naravno, posljednje desetljeće vrlo sam uspješan. Jedan sam od najuspješnijih izraelskih autora. To je činjenica. Osvajao sam nagrade za skladatelja godine, za pjesmu godine, za najslušaniju pjesmu godine, osvojio sam mnoge nagrade i sve vrste postignuća. Što se tiče tantijema, jedan sam od vrhunskih autora. Ne mogu ignorirati činjenicu da sam uspješan. Također, sada sam i mentor. Dolaze mi po savjete umjetnici na čijoj sam glazbi odrastao, dijelim svoje znanje i s mladim autorima… to je taj eksponencijalni rast koji se dogodi zbog Eurovizije. Doveo sam Euroviziju u Izrael! Ljudi nisu vjerovali da će se to ponovno dogoditi i to je bilo najveće i najljepše događanje u Izraelu – tjedan dana utopije i euforije u Tel Avivu, a znate, ja hodam ovdje ulicama (smijeh). Ljudi mi stalno prilaze, jedan dan ministar, drugi dan predsjednik. To je preludo!

Prema svemu što ste dosad rekli, vjerujete li bezuvjetno svom osjećaju kada pišete pjesmu? Da je to stvarno dobra stvar? Koliko je važno da vam ljudi kažu istinu, bez obzira na sve?

Uh, ovo je dobro pitanje!

Ja sam tip osobe koja se uopće ni ne dovede u napast slušati druge ljude! Sve uvijek mora biti prije svega tajnovito. Radim sa slavnim izvođačima i ne mogu si dopustiti da pjesma procuri. Ne mogu dopustiti da hit procuri. Uvijek smo veoma diskretni. Također, ako osjetim da nešto nije dobro kad pišem, tada ni ne nastavljam pisati. Nisam sam u studiju i stvarno vjerujem svom producentu, suautorima i samim izvođačima, pratećim vokalima, ostalim glazbenicima, glazbenim menadžerima svojih izvođača, PR-u… Imam barem deset ljudi oko sebe kada pišem hit. To je za mene važna fokus grupa i ovo mišljenje u sobi je dovoljno. Publika treba vremena kako bi razumjela pjesmu, posebno pjesme koja ja pišem jer su čudne na prvo slušanje. „Toy“ je savršen primjer! Ova je pjesma procurila dan prije objave videospota. Uspjeli smo to nekako zaustaviti, ali neki ljudi su je čuli i nisu razumjeli jer nisu vidjeli spot, a ta se pjesma ne sluša prvi put bez vizualnog dijela.

Izraelci su veseli ljudi

Drago mi je da smo se dotaknuli ovog pitanja. Danas su ljudi vrlo vizualni u pogledu glazbe. Ne možete ju više odvojiti.

Istina!

Kada ste to počeli primjećivati tijekom svoje karijere?

Počeo sam pisati pjesme za djecu, za veoma poznati dječji program, a pisao sam i jako osjećajne balade. Balade su staromodna glazba, slušaš prekrasnu glazbu i ne moraš raditi ništa posebno jer utječe na emocije. Iako smo mi, Izraelci, veseli ljudi, naša glazba je tiha i tužna.

Odlučio sam da želim napraviti neku revoluciju u izraelskom glazbenom stilu i pisati vesele pjesme. Morale su biti vrlo ekstremne. Nije to mogla biti lijepa vesela pjesmica, morao sam dobiti pozornost. Prije deset godina nije se puno razmišljalo o vizualnom pristupu glazbi, nije bilo novaca, nije bilo posebno jake televizije i nitko nije previše razmišljao o videospotovima. To je bilo vrijeme prije Instagrama i uložio sam sve u posebnu energiju pjesme. Kada pjesma krene, moraš skočiti sa svog sjedala, otvoriti oči, otvoriti uši i moraš osjetiti nešto u sebi! Kao autor i menadžer, osim što ulažem sve u energiju pjesmu, tako trebam pronaći barem odgovarajuću naslovnicu za pjesmu. Realno, u Izraelu i dalje nema jakog TV programa kojeg svi gledaju, YouTube je krenuo padati…

Radite li onda na više projekata istovremeno ili ipak hit za hitom?

Kada radim velike hit pjesme, onda ih radim posebno, jednu za drugom. Ako gledam na svoje najveće pjesme, onda su to bili posebni projekti u koje sam uložio svu svoju energiju i fokus.

Budući da je glazba tako veliki dio vašeg života, osjećate li ikada da Vaša sveukupna sreća ovisi o tome prolazi li pjesma bolje ili gore?

Imaš nevjerojatna pitanja! Baš su vrlo pametna i duboka! To je vrlo dobro pitanje! Morao sam raditi na sebi i zapitati se postojim li bez aplauza. Sada, kada sam toliko uspješan, je li mi dozvoljeno biti sasvim običnom osobom koja ne treba pljesak? To je jedan od razloga zbog kojeg sam dramatično sve ostavio i otišao na putovanje. Kad hodam svijetom, nitko ne zna tko sam i nitko ne zna što radim. Tada nisam lice svoje karijere.

Pandemija je stvaranje povijesti

Je li vam to onda nedostajalo kad ste putovali?

Morao sam napraviti provjeru. Postojim li bez pljeska? Jesam li ponosan na sebe bez pljeska? Mogu li samo otići kao neka anonimna osoba? To nije tako komplicirano jer sam u Izraelu poznata osoba, ali izvan Izraela nisam. To nije onaj američki uspjeh gdje svi sve znaju. Također, nisam ni pjevač. Kao autor postigao sam razinu slave koja nije tipična za autora bilo gdje u svijetu. Shvatio sam da volim život bez takve vrste uspjeha. Mogu živjeti vrlo ponosno i sretno, vrlo zdravo, bez te uloge. To je taj pronalazak nekih bitnih stvari unutar sebe koje su me probudile. Kad sam se vratio u Izrael, svi su mi počeli govoriti da sam prosvijetljen, ali to je zato što sam odbacio ego i uspjeh i prigrlio to da sam obično ljudsko biće te postao vrlo cjelovit. Ako pogledaš moje stare fotografije i snimke, nikad nisam imao bradu. Ova je brada narasla na putovanju i nikad se tako nisam zamišljao. Ovo mi je sve tako novo! To je nešto što nema veze s uspjehom, našim poslom ili glazbenom industrijom. Velika je iluzija da si sretan, da si vrijedan i da imaš pravo živjeti ako si uspješan, a ako nisi uspješan, da si onda nezdrav, slab, nedostojan življenja. To je katastrofa! To je ono što ubija mnoge ljude u smislu tjeskobe, depresije, samoubojstva. Kada si umjetnik, to je kao da si na vrtuljku. Mogu li se ja kao osoba držati svog umjetničkog programa, postojanja, bez da me preuzme? Kao umjetnici moramo biti dovoljno jaki da ne uspijemo! Šest puta na Euroviziji, a samo sam jednom bio na vrhu, ali ovih pet puta ne mogu nazvati neuspjesima! Pokušavam sve svesti na igru, ali mnogi ljudi to uzimaju previše k srcu. Treba stvari doživljavati osobno, ali svijet neće stati ako ne bude onako kako su zamislili.

Svima nam se u pandemiji svijet poprilično suzio, ali vi ste bili u miru sa sobom, čak i tako da se nećete vratiti u glazbenu industriju na način na koji se dotad bili prisutni. Imate toliko talenata i znanja koje možete koristiti na drugi način. Možda ste zbog toga osjećali tu sigurnost i mir.

Duhovno sam vrlo snažan. Kada je krenula pandemija, imao sam osjećaj kao da se nalazimo u poglavlju Biblije. To je stvaranje povijesti. To je promjena ere. Osjećao sam da se moraju raditi puno važnije stvari od pisanja pjesama. I ponovno kažem, ne pišem pjesme, pišem hitove! To nije bilo vrijeme sreće ili nekog party raspoloženja, sve su zabave, slavlja i vjenčanja otkazana. Ljudi su mi rekli da bismo trebali napisati nešto iscjeljujuće što će zbližiti ljude i trenutak prije pandemije napisao sam himnu poput „We are the World“, himnu za Izrael koja je postala himna cijelog tog pandemijskog razdoblja! Odradio sam svoj dug prema društvu u smislu kulture i mentalnog zdravlja. Krenuo sam podučavati, pokrenuo sam podcast, postao sam ambasador za mentalno zdravlje kako bih pomogao ljudima da ostanu zdravi u ovim teškim vremenima (svi znamo da je u vrijeme covida jedan od najvećih problema bilo i mentalno zdravlje). Ako ti odvjetnik nakon 20 godina kaže da treba odmor i da ne može više raditi, to će biti prihvatljivo, ali ako si slavni umjetnik, to se ne gleda na isti način. Svi te na ulici ispituju kad će novi hit, kada ćeš ponovno osvojiti Euroviziju… to je sve vrlo zahtjevno i glasovi koje uvijek čuješ su oni glasovi koji uvijek hoće istu stvar. Moja je odgovornost da se pogledam u ogledalo i shvatim da imam 45 godina, da se upitam želim li to raditi do kraja života, a davno sam si obećao kako neću pisati pjesme do kraja života. Neću pisati pjesme do osamdesete. Stvarno imam osjećaj da trebam raditi i druge stvari u životu, ne znam točno koje, ali za početak moram putovati i pustiti tu personu, taj dio sebe koji nisam cijeli ja.

Ono što je tako uzbudljivo i pomalo opasno jest ulaganje tolike ljubavi u industriju koja je tako nepostojana – voli vas kad vam ide dobro, a ako vam ne ide, izvan ste igre. U neku je ruku to razumljivo, ali bude strašno kada više nisi vruća tema, zar ne?

To je nešto što sam se morao pitati. Mogu li podnijeti da netko drugi preuzme moje mjesto zato što sam ja preuzeo nečije mjesto kad sam postao uspješan? Shvatio sam da ima mjesta za sve. To nije klišej. Stvarno vjerujem da ima mjesta za sve pa me više nije briga ako odstupim i završim ovu svoju karijeru. Ne mogu reći da mogu zadržati ovu ulogu i istraživati druge opcije u svom životu. Za mene je sasvim dovoljno da sam od 2010. do 2020. bio najveći. Mogu se pozdraviti s osmijehom i ponosom.

50 posto uspjeha je znanje o platformama

Glazbeni biznis se tako drastično mijenja. Koji biste savjet dali mladim autorima? Koji je najbolji savjet koji ste vi dobili u ovom poslu? I napokon, trebaju li ljudi slušati savjete ili bi možda trebali slušati vlastitu intuiciju? 

Ako stvarate hitove, morate znati sve što se događa u svijetu. Morate biti stručnjak u Tik-Toku, Instagramu, stručnjak u svemu novom što se pojavi u biznisu. Omjer: 50 posto je stvaranje pjesme, a 50 posto je znanje o platformama. Morate znati da nije sve u pisanju pjesama. Možete imati najveći hit na svijetu, ali ako ne znate ništa o marketingu i kako dođi do ljudi na dnevnoj bazi preko Tik-Toka, Spotifyja, ako nemate znanje o ovim platformama, onda stvarno gubite igru. Ako mislite da to ne možete sami, tada morate imati menadžera ili savjetnika koji točno zna kako to napraviti. Nije stvar u tome kako razumjeti diskografske kuće, stvar je u tome kako platforme utječu na kreativnost. To mijenja način na koji pišete pjesme. To je tako velika revolucija!