Zmaj Orko Star: Escape

Zmaj Orko Star

Projekt začudnog imena Zmaj Orko Star objedinjuje tri živopisna glazbenika vrlo različitih stilskih utjecaja i karaktera – od jazza, preko tradicijske pa sve do elektroničke glazbe. Multiinstrumentalist specijaliziran za trzalačke instrumente Zoran Majstorović, bubnjar Borko Rupena i klavijaturist Toni Starešinić (čitatelj će na drugi pogled primijetiti povezanost njihovih imena i odgovarajući im nom de guerre koji čini ime projekta) otisnuli su se u škakljivo područje slobodne improvizacije, no ne u maniri kakvog sound paintinga, free jazza ili na način kako su to radili Kruno Levačić i njegov trio koji sam nedavno imao priliku recenzirati.

Naprotiv, zmajorkostarske improvizacije, sjedinjene pod jednostavnim naslovom Escape (Dancing Bear), čvrsto su usidrene u (pan)tonalitetu, ostinatnoj repeticiji i pamtljivim melodijama. Majstorović se ovdje referira na višestoljetno europsko nasljeđe improvizacije, a ne američko (kako bi većina slušatelja pomislila), sa željom da stvori „novu europsku improviziranu glazbu“, kombinirajući tradicijske instrumente i sintetičke zvukove sintesajzera.

Ne citiram Majstorovića slučajno – iako je ovdje, prema riječima izvođača, riječ o potpuno demokratskom projektu i sva trojica glazbenika potpisuju sve skladbe s albuma, poneka stilska rješenja i sijaset raznolikih trzalačkih instrumenata koji dominiraju zvukom odaju da je vis movendi projekta upravo ovaj riječki gitarist, uz nezaobilaznog Starešinića i njegovu konstantnu prisutnost kroz elektroničke zvukove. Prateći njihov rad u projektima poput Atma Mundi ili Chui, ovo izdanje nameće se kao logičan nastavak tog puta, kao i zanimljiva sinergija i ispreplitanje dva dijametralno različita stilska utjecaja.

Ovo izdanje nameće se kao logičan nastavak njihova puta, kao i zanimljiva sinergija i ispreplitanje dva dijametralno različita stilska utjecaja

Za razliku od mnogih pristupa slobodnoj improvizaciji, koji najčešće uključuju gotovo beskrajno prelijevanje iz ideje u ideju (što rezultira iznimno dugim, odnosno neprekinutim glazbenim pejzažima), Zmaj/Orko/Star svoje je ideje sažeo u rascjepkani format koji je na trenutke čak u gabaritima pop pjesme, što je svojevrsna negacija Starešinićeve izjave da je riječ o „glazbenoj odiseji“. Sličan zaključak može se izvesti i sagledavajući formu, koja često poprima pravilne, parne oblike i tako slušatelju znatno olakšava praćenje njihovog toka misli.

Uvodnom Escape From the Hamlet ovaj trojac oprezno upoznaje slušatelja sa svojom poetikom. Središnji dio donosi gušći slog uz dominantne orguljske linije, no većinom je tu Majstorovićevo mantrično ponavljanje atmosferičnoga gitarskog motiva uz ukusnu potporu Starešinića i Rupene. I Dance of the Sailors, druga improvizacija s albuma, predstavlja jednostavan motiv koji ovaj put donosi Starešinić, a koji se školski razvija kroz gradaciju i komplikaciju zadane fakture.

Mora se priznati da većina numera zvuče vrlo filmično i pogodno za kakav soundtrack, što je istovremeno kompliment i kritika – harmonija je gotovo uvijek statična, jednolična, i solisti ponekad ne uspijevaju ovako minimalistički uređen glazbeni prostor popuniti nečim što dulje zadržava pažnju slušatelja. Naravno, slobodne improvizacije Keitha Jarretta na sličan su način koncipirane, no on u svom rukavu ima toliko bogat dijapazon ideja da će slušatelju svakom sekundom ponuditi nešto novo.

…ovaj zmajorkostarovski Polifem vrlo je atmosferičan i slušatelju nudi svojevrsnu kartu u razne imaginarne svjetove

Naredni One-Eyed Creature prvi put na albumu donosi orijentalan prizvuk, neminovan zbog Majstorovićeve uporabe ouda. Premda nije riječ o kineskom instrumentu, kroz glavu mi prolaze brojni wushu filmovi u koje bi se ovaj kolorit, potpomognut Starešinićevim melodijskim linijama, lijepo uklopio. Kao i uvodna numera, ovaj zmajorkostarovski Polifem vrlo je atmosferičan i slušatelju nudi svojevrsnu kartu u razne imaginarne svjetove.

Eol’s Bag, za čiji kriptični naslov autori nisu ponudili objašnjenje (barem ne u digitalnom obliku u kojem sam imao prilike slušati ovaj album), svojevrsna je apoteoza sintesajzera, i Starešinićeva kreativnost ovdje je u punom zamahu. Impresionira i Rupena, koji pokazuje da je, poput kameleona, itekako verziran u raznim stilovima – vrlo je uvjerljiv kao fini straight ahead i gipki fusion bubnjar, ali ništa manje ni ovdje, gdje na trenutke dočarava eksplozivnost jednog Dennisa Chambersa ili Chada Wackermana.

Impresionira Rupena, koji pokazuje da je, poput kameleona, itekako verziran u raznim stilovima

Majstorovićev distorzirani ulazak je neočekivan, krajnje disonantan, ali istovremeno vrlo osvježavajuć jer prekida ustaljeni ritmički i harmonijski obrazac koji se proteže od početka, dodajući pritom dotad neviđeni spektar glazbenih boja. Zmajorkostarovci se pokazuju uspješnima i u vrlo kratkim formama – naredni Well of Youth je fino istkan i atmosferičan preludij u kojem dominira afrički tradicijski instrument (kamal’ngoni, ako se ne varam). Rupena je ovdje neupadljiv i lakonskih glazbenih ideja, što savršeno odgovara štimungu, dok Starešinić polagano i odmjereno popunjava prostor zvucima sintetske flaute.

Iako je cijela premisa ovog projekta sraz organskog i sintetskog, što je sasvim razumljivo i smisleno, na trenutke sam poželio da Majstorovićev instrument poprati „organska“ flauta. Vrlo neobičan utisak doživio sam slušajući Power of Change, koja uopće ne zvuči kao slobodna improvizacija, već je vrlo jasno formalno određena, počevši od uvoda, logično izvedene i ponovljene Starešinićeve teme, Majstorovićeva sola i rekapitulacije teme s kratkom kodom. Harmonija jest statična i slobodna, kao što sam napomenuo za više prethodnih skladbi, i avanturistički građen gitarski solo vrijedan je pohvale, no pažljiviji slušatelj neće se moći oteti dojmu da je ovdje riječ o punokrvnoj kompoziciji.

Nakon Salvation in Oblivion, koja za razliku od prethodne uistinu razbija sve okove predeterminirane glazbe i slušatelju pruža atmosferičnu, pomalo i distopijsku zvučnu sliku predvođenu sintesajzerima, slijedi Rhythm of Wine and Satyr, još jedan zvučni kolaž u kojem Starešinić iz svojih elektroničkih instrumenata luči uistinu intrigantne zvukove, sve uz dinamičnu pratnju Rupene. Majstorović je ovdje izvan centra zbivanja, no svojom latentnom prisutnošću doprinosi izrazitoj napetosti.

Tour de force ovog izdanja svakako je The Pursuit of the Perseids. Obilujući „plahtama“ zvuka prepunim elektronike i vrlo uzbudljivom dionicom bubnjeva, ovdje se Majstorović i Starešinić kontinuirano nadmeću – dok je potonji najčešće baziran na konstantnoj repeticiji nekoliko motiva koji mu se u danom trenutku podastru (uz pokoji izlet), prvi se često usuđuje istraživati izvan harmonije, konvencionalnog gitarizma i naizgledne zvučne palete koju implicira stvoreni materijal. Rezultat je neočekivan zvučni kompendij koji će većina slušatelja konzumirati u jednom dahu.

…ovdje se Majstorović i Starešinić kontinuirano nadmeću – rezultat je neočekivan zvučni kompendij koji će većina slušatelja konzumirati u jednom dahu

And to Star Dust We Shall Return kvalitetan je epilog ovom ostvarenju, zaokružujući zmajorkostarovski bijeg refleksijom, sjetom i elegičnim tonom Majstorovićeve gitare, koja u uvodu možebitno odaje počast jednom od ultimativnih ostvarenja Pink Floyda. Starešinić ovdje vrlo fino gradi kantilene koje komplementiraju gitaristički ostinato i stvara se ubava atmosfera koju potpisnik ovih redaka nije imao prilike čuti ni na jednoj od prethodnih kompozicija.

Slično kao i Power of Change, pojedini dijelovi ne zvuče kao slobodna improvizacija već iskomponiran zvučni materijal, no može biti riječ i o nadosnimavanju, gdje su se smione improvizacijske ideje post festum „legitimirale“ dodatnim slojevima. Dopadljiv je sâm završetak, koji slušatelja ostavlja u dojmu gledanja završetka znanstveno-fantastičnog filma.

Zmaj Orko Star je ostvario suvisao i zanimljiv projekt s pregršt različitih utjecaja i ideja, kojemu ne nedostaje originalnosti. Zvuk albuma, koji potpisuje Hrvoje Nikšić iz Kramasonik studija, vrlo je odmjeren i vješto prilagođen specifikacijama te ugođaju svake numere, no još ću jednom napomenuti da sam izdanje slušao isključivo u digitalnom obliku, što nije u potpunosti mjerodavno.

Zmaj Orko Star je ostvario suvisao i zanimljiv projekt s pregršt različitih utjecaja i ideja, kojemu ne nedostaje originalnosti

Na trenutke sam dobio dojam da Zmajorkostarovci sâmi nisu sigurni što pojedinim glazbenim hipotezama žele poručiti, što naglasiti, a što dočarati, no nije li to sâma srž (većim dijelom) slobodne improvizacije? Nakon uzbudljivog okršaja gitare i ostalih trzalačkih instrumenata s cijelim vodom elektroničkih instrumenata, bit će zanimljivo vidjeti hoće li na kraju netko prevladati u vječnoj borbi organike i sintetike ili, pak, iščekujemo potpuno združivanje.