Slovenski trio Širom u KSET-u

Zagrebačka publika drugu srijedu ove godine imala je priliku drugi put čuti novi album sjajnoga slovenskog trija Širom. Njihovim je nastupom u KSET-u, svome rezidencijalnom prostoru, ZEZ (Zavod za eksperimentalni zvuk) otvorio seriju koncerata u sklopu obljetnice desete godine postojanja.

Foto: Matej Grgić

Prije točno deset godina, Ante Zvonimir Stamać osnovao je ZEZ, ciklus koncerata koji su se odvijali u jesen i u proljeće. Nakon što je organizaciju preuzela Nina Maštruko, pokrenut je festival. Ona mi je i objasnila kako slavlje 10. godišnjice započinju onime što namjeravaju raditi kroz cijelu godinu, a to su redoviti koncerti i festivalski blok na proljeće. Osim koncerata, izložbe zvuka i rezidencijalnog programa, ove godine planiraju napraviti i neku vrstu demo večeri za mlade umjetnike.

Koncert Širom, u organizaciji Luke Babića, prvi je u seriji koncerata koji ZEZ planira za ovu godinu, a gostovanje slovenskih glazbenika rezultat je i suradnje s tamošnjim festivalom Sonica.

Sjedeća mjesta mahom su bila popunjena, pa je publika u KSET-u pomno naćulila uši i ostala zadivljujuće tiha tijekom cijelog koncerta

Širom je nastupio na prvom izdanju ZEZ-a, 2018. godine. Tada je u pitanju bio dnevni nastup, a ovaj put atmosfera je bila nokturalna, uz svijeće i mirisne štapiće te sjedeća mjesta – na podu. Ona su bila mahom popunjena, pa je publika u KSET-u pomno naćulila uši i ostala zadivljujuće tiha tijekom cijelog koncerta.

Foto: Matej Grgić

Slovenski trio Širom aktivan je od 2015. godine te iza sebe ima već četiri albuma. Ana Kravanja, Samo Kutin i Iztok Koren ovaj put su izveli skladbe s posljednjeg albuma, objavljenog 2022. godine, a nastalog za vrijeme pandemije koronavirusa: The Liquified Throne Of Simplicity, izdavača Glitterbeat Records. Glazba trija prenijela je često zaista nevjerojatne frekvencije, putem dvadesetak instrumenata zanimljivih zvukova, oblika i provenijencija.

Te frekvencije, kako piše u opisu događaja na Facebooku, dolaze iz utopijskog svemira u kojem se „javlja nova civilizacija s vlastitom tradicijom, civilizacija koja nije opterećena simetrijom, zbog čega ima vlastito poimanje glazbe, ritma i melodije. Takva glazba intuitivno je jasna i nama, ta glazba tješi, hrani i poziva na meditaciju.“

Foto: Matej Grgić

Instrumenti koje koriste ručno su izrađeni i dolaze iz raznih glazbenih kultura: od antičke ocarine i srednjovjekovnog hurdy-gurdyja, preko svima poznatih tambure, banja i lire, ali i manje poznatih rebaba, uda i mizmara koji se vežu uz arapski svijet i Sjevernu Afriku; ili pak guembrija koji se veže uz marokanske Gnawa glazbenike.

Bilo je i brojnih udaraljki: raznih tipova frame drumova, ali i idiofona poput tibetanskih zdjela, neobično velikog tubafona ili zapadnoafričkog balafona. Ipak, tu su bile i „klasične“ violina i viola, ali i „neklasični“ instrumenti poput duge cijevi kojom se kovitlalo, ili lonaca, poklopaca i zdjela. Svi, odreda, svirali su se na zanimljive načine: frame drumovi palicama, hurdy-gurdy prstima po žicama, banjo i zdjele gudalom.

Foto: Matej Grgić

Unatoč brojnim tradicijskim instrumentima, Širom ne koriste ni jednu konkretnu tradicijsku glazbu: oni je imaginiraju. U njihovoj glazbi dominira element kreativnosti, i to one trenutačne, improvizacijske naravi. Od početka koncerta bilo je evidentno da je trio pred nama eksperimentalan: skladbe su pratile određeni tijek, ali vrlo „labavo“ određen (barem tako zvuči), s mnogo improviziranih dijelova.

Sve su skladbe, bez iznimke, trajale više od dvadeset minuta. Na koncertu trajanja oko sat i pol, čuli smo tri skladbe, uz dodani bis: Wilted Superstition Engaged in Copulation, A Bluish Flickering, Prods the Fire with a Bone, Rolls over with a Snake, te Maestro Kneading Screams of Joy.

Foto: Matej Grgić

Bilo je mnogih ekstremnih i nekonvencionalnih elemenata u skladbama, poput sipanja riže iz zdjele u zdjelu i zatim njena bacanja po instrumentima; snažnih dinamičkih promjena maničnim udaranjem o činele i tubafon. Predvodnik eksperimentalnog dijela svakako je bio Samo Kutin, dok su Iztok Koren i Ana Kravanja češće držali ritamsku i harmonijsku strukturu iz koje bi povremeno izlazili, svatko na svoj, ipak nešto mirniji način – Koren svirajući trzalačke instrumente, a Kravanja gudačke i pjevajući.

Oboje su često prelazili na melodijske udaraljke, stvarajući zajedničke minimalističke strukture. Glazbeni motivi su najčešće upadali u duga ponavljanja, tzv. loopove – ipak, od početka do kraja odsvirane akustično, bez dodatka elektronike, pa ni elektrike – nešto što je danas hvalevrijedna rijetkost.

U spomenutim ponavljanjima bilo je lako „izgubiti se“, ući u stanje mirnoga uma i meditacije. Ipak, ta ponavljanja nikada ne bi trajala predugo jer je svaka skladba imala brojne, različite dijelove, koji bi se pretakali jedan u drugoga. Mostovi, koji su ih povezivali uvijek su bili osmišljeni, glatko i besprijekorno izvedeni. Rezultat je to izvrsne uvježbanosti, no zasigurno i plod poduže suradnje trija.

Foto: Matej Grgić

Bilo je tijekom koncerta i zavidnih tehničkih momenata, naročito u pogledu ritmike i usklađenosti, primjerice u trenutku u kojem je Kravanja pjevala (i to često u nevjerojatnim visinama!) dok je istovremeno svirala violu u drukčijoj metrici. Ono što je također bilo čujno jest razvoj trija u smjeru „otvaranja“ formi, koje su na posljednjem albumu duže i kompleksnije negoli na prethodnima.

Najveća kvaliteta glazbe ovog trija, osim njezine nevjerojatne slobode u pogledu igre zvukovnim bojama, teksturama i glazbenim oblicima, upravo je ono suprotno, ono što je drži na okupu: troje pojedinaca koji se slušaju i ostaju zajedno; koji se uvažavaju, te daju prostor i podršku jedni drugima. Razina pažnje i slušanja unutar ovog sastava zapanjujuća je.

Troje pojedinaca koji se slušaju i ostaju zajedno; koji se uvažavaju, te daju prostor i podršku jedni drugima – razina pažnje i slušanja unutar ovog sastava zapanjujuća je

Ritualni karakter koncerta bio je uočljiv od samog početka, spomenutom prigodnom atmosferom i postavljenom scenografijom; pa, iako se na kraju koncerta nije zapalila logorska vatra – kao što se palila nakon koncerata na turneji trija po Sloveniji, sjajno dočaranoj u njihovu autorskom dokumentarcu Rural Underground  – koncert je završio u svečanom, gotovo katarzičnom tonu.

Foto: Matej Grgić

Nakon zadnjeg koncerta Širom kojem sam prisustvovala, u sklopu Vrela Zvuka krajem proljeća prošle godine, bila sam zaintrigirana i pitala sam se kako može dalje i bolje, no trio je i ovaj put bio na sjajnoj razini, donoseći skladbe na pomalo drugačiji način, inspiriran trenutkom – obećavajuće otvarajući godinu, izgleda, bogatog programa eksperimentalne glazbe u KSET-u.