Mirela Ivičević: Scarlet Songs

Iza Mirele Ivičević, hrvatske skladateljice s bečkom adresom, vrlo je uspješna autorska godina. Od (pra)izvedbi s renomiranim orkestrima i ansamblima, u okviru priznatih svjetskih festivala, njezina je glazba živjela i probijala neke nove putove. Jedan od vrhunaca 2022. za Mirelu Ivičević svakako je i novi nosač zvuka, nazvan Scarlet Songs, izdan u kući Kairos. Ovaj sve plodonosniji austrijski izdavač, umjetnički projekt violončelista Martina Rummela, fokusiran je na „istraživanje suvremene glazbe na beskompromisan način“, a upravo zapanjuje tempo kojim predstavljaju svoje nove diskografske izdanke.

Mirela Ivičević, foto: Rui Camilo

Naziv albuma preuzet je od autoričine skladbe iz 2015. godine, Scarlet Song, koji se simbolički referira na višeznačnost grimizne boje i same riječi „skerlet“; on upućuje na dihotomno shvaćanje i kulturnu uvjetovanost ženskoga subjekta i njegova mjesta u životnome projektu, što nije rijedak tematski fokus u glazbi Mirele Ivičević. Ipak, Scarlet Song nije uvrštena u raster albuma, koji donosi pet skladbi, nastalih od 2014. do 2019. godine. Sve su pisane za mješoviti ansambl, a dvije od njih združene i s elektronikom.

Naziv albuma simbolički se referira na višeznačnost grimizne boje; on upućuje na dihotomno shvaćanje i kulturnu uvjetovanost ženskoga subjekta i njegova mjesta u životnome projektu

Komadom CASE WHITE iz 2018. otvara se album, u sjajnoj izvedbi ansambla Klangforum Wien (i pod ravnanjem Ilana Volkova), kao snimka praizvedbe iz Donaueschingena. Uznemirujuće arhitekture, satkana od prodornih signala, buke, pukotina tišine i ponekih repetitivnih motiva snažno asocijativnih karakteristika, CASE WHITE nastoji pred slušatelja iznijeti svu svoju pompoznu ekspresivnost i dramatičnost.

Njoj nasuprot, kao posljednja skladba na albumu, stoji CASE BLACK, za ansambl i elektroniku, iz 2016. godine, u izvedbi ništa manje angažiranog bečkog Black Page Orchestra (i uz dirigenta Vasilisa Tsiatsianisa), a u čijem je umjetničkom vodstvu i sama Mirela Ivičević.

Gdjekad zrcalno reflektivna svojem ‘bijelom’ antipodu, CASE BLACK također načelno bira između punoga zvuka, buke, elektronički manipuliranih sekvenci ili tišine, no riječ je o mnogo rastresitijemu planu, s mnogo pomnijom razradom zasebnih instrumentalnih dionica i s još mnogo direktnijom izvanglazbenom potkom (ovdje prvenstveno mislim na iznenađujuće glazbeno-estetsko izmještanje s izvedbom Cohenove šezdesetosmaške The Partisan na flauti, za koje se Ivičević odlučila na samom kraju kompozicije).

Inače, dvije skladbe (i svojim nazivljem) tvore svojevrstan tematski diptih, svojom referencom na ofenzivu Sila osovine i njihove vojne operacije u Bosni 1943., koje su, za autoričin privatni kontekst, ali i za živote mnogih dalmatinskih obitelji, bile od velike, transgeneracijske važnosti, a o čijem značenju valja i u sadašnjosti promišljati, reći će Mirela Ivičević.

Refleksija sadašnjosti može isključivo biti refleksija bezgraničnosti, interdisciplinarnosti i žanrovske ispresijecanosti

Refleksija sadašnjosti, ako je suditi prema njezinu opusu, može isključivo biti refleksija bezgraničnosti, interdisciplinarnosti i žanrovske ispresijecanosti, u čiji se buket sasvim dobro smješta skladba The F SonG, za ansambl i elektroniku, ovdje također u izvedbi Black Page Orchestra i pod ravnanjem Juana Martína Micelija. Mish-mash jazz elemenata, pop-muzičkih referenci, ali i zvučnih efekata iz videoigrica, generira gotovo kataloški indeks iz opusa Mirele Ivičević, a za pročišćenu i balansiranu suigru pärtovskih flukseva i granuliranih zvučnih struktura tu je za pohvaliti mastering Christopha Amanna.

Mirela Ivičević: Scarlet Songs, Kairos

Za iznenaditi nije činjenica da nosač zvuka sa sobom donosi i jednu Lilith (u djelu Baby Magnify/Lilith’s New Toy, za ansambl, iz 2017.), figuru iz mezopotamske i judaističke mitologije, prema njihovim nacrtima – prvu Adamovu ženu i prvi ženski demon, a koja je Mirelu Ivičević zaokupila potom i dvije godine kasnije, u na Biennalu praizvedenom djelu Black Moon Lilith. Općenito se pitanja ženske subjektivnosti kroz autoričin intimni, osobni, mikrokozmički rakurs, ali i kao društvenopolitička egida, uočavaju kao crvena nit u njezinim radovima, napose onim posljednjima.

Pitanja ženske subjektivnosti kroz autoričin intimni, osobni, mikrokozmički rakurs, ali i kao društvenopolitička egida, uočavaju se kao crvena nit u njezinim radovima

Mirela Ivičević reći će kako ne postoji neutralan zvuk i da svaki od njih, nastao kao artefakt, nosi svoj kontekst i kulturni pečat; ona komponira, kako kazuje, „soničke fikcije“, a koje ipak uvijek na stanovit način stoje na sjecištu osobnog i općeg. Najosobniji rad na nosaču zvuka svakako je djelo Sweet Dreams, za ansambl, iz 2019., jedina skladba kojoj je zasebno posvećen dio teksta u knjižici CD-a. U njoj se Ivičević odlučila razotkriti intimni svijet vlastite trudnoće, odnosno, jednoga njezina aspekta, načelno nepoznatog i stranog, pa i svakoj budućoj majci.

Istražujući najprije što embrij zvučno percipira u maternici, odnosno, na koji način majčino tijelo u tom smislu služi kao medij, autorica se fokusira na onaj antitetični dio, točnije, na san. „Ona uglazbljuje faze spavanja svojeg nerođenog djeteta i prevodi vlastiti perceptivni svijet kao dualni – svoj i svijet snova embrija“, pojasnit će Shilla Strelka, autorica teksta knjižice. Uzbudljiva zvučna slika, iznimno narativna i na trenutke filmski bogata, okuplja niz manjih zvučnih gesta i motiva, koji se nižu u spektru od vibrantne tenzičnosti i akcije (koja, za pretpostaviti je, evocira REM faze sna embrija), do faze postojanog i odmjerenog protoka vremena dinamiziranog sporim otkucajima pulsa.

U izvođačkom bih smislu ovdje izdvojila savršeno preciznu zvučnu združenost ansambla, maestralnog Klangforum Wien, pod ravnanjem Basa Wiegersa.

Scarlet Songs nevelik je diskografski isječak (tek nešto kraći od 45 minuta glazbe) iz opusa Mirele Ivičević, koji na koherentan i strukturiran način veže skupa fokalne točke njezina dosadašnjeg skladateljskog rada i stavlja ih pred slušatelja u višedimenzionalnoj, ali jasnoj slici. Riječ je tu također i o fantastičnim izvođačkim skupinama koje ovaj nosač zvuka čine dodatno vrijednim slušanja i analiziranja.

Fantastične izvođačke skupine ovaj nosač zvuka čine dodatno vrijednim slušanja i analiziranja

Ako bih već morala istaknuti eventualne manje probleme, oni se tiču isključivo tipografskih detalja i tekstualnog dijela albuma. Ovaj informativan, ali suviše uopćen tekst knjižice fokusira se na opća mjesta skladateljske poetike Mirele Ivičević, ne zadirući pritom u estetsko-formalne detalje priče i (po meni još problematičnije) – ne uspostavljajući veze pojedinačnih djela s tim istim općim, izvanglazbenim mjestima, a koji u široj slici njezina rada nipošto nisu za zanemariti.