Akademski pijanist o predrasudama: "Onkraj klavijature"
Sredinom je listopada u Osijeku održana Tribina Hrvatskog društva skladatelja. Prekid tradicije izmještanjem događanja iz Opatije kompenziran je izborom tradicijskog instrumenta – tambure u fokus zbivanja. Za mene, klasično odgojenog pijanista, bio je to tjedan suočavanja s dugogodišnjim predrasudama.
Svojedobno sam pokretanje umjetničkog studija Tambure dočekao sa skepsom: nisam, naime, razumio potrebu da se studijski program u najvećoj mjeri bazira na transkripcijama klasičnog repertoara, ponajviše kanonskog opusa za violinu i flautu, uz skroman doprinos skladbi suvremenih autora originalno pisanih za tamburu. No, očito nije bilo drugog načina da se pridruže našem okamenjenom umjetničkom obrazovnom sustavu u kojem još uvijek, ni nakon više od stoljeća izvedbene prakse, nema mjesta za npr. jazz. Stoga sam s velikom znatiželjom i entuzijazmom pristupio prezentaciji novih komornih skladbi za tambure i klavir koje sam na završnom koncertu Tribine izvodio uz asistente te studente zagrebačke i osječke akademije. Raznovrsne skladateljske tendecije ti su mladi ljudi iznijeli s razumijevanjem, svježinom i energijom koju danas, nažalost, sve manje primjećujem kod kolega čiji su instrumenti kroz povijest glazbe bivali počašćeni znatno bogatijom i sadržajnijom literaturom. Ugodno me iznenadila njihova spremnost na upoznavanje novog i suočavanje s nepoznatim prilikom eksperimentiranja s načinima postizanja zvuka kojim su se pojedini skladatelji poigravali.
Pijanisti se često ljute kad se klavir uspoređuje s udaraljkama, vole isticati da je njihov instrument žičani, stoga je bilo zanimljivo što se u nekim skladbama pomalo heretički preispitivala srodnost klavira s tamburama trzanjem žica. Jer ponekad treba pogledati i onkraj klavijature.
Obično se voli reći da je najstariji instrument ljudski glas. Zamišljam da su naši preci konstruirali muzičke instrumente iz potrebe da izraze nešto za što im njihovi neujednačeni glasovi nisu bili dovoljni. Instrument je trebao pružiti mogućnost svima, bez obzira na raspon i ljepotu glasa s kojim su se rađali. Ovisno o kulturi u kojoj su nastajali i o kreativnosti pojedinaca koji su na njima stvarali, različiti su instrumenti nailazili na širu ili užu primjenu i odvajali se u kategorije koje su vremenom sve teže komunicirale i koegzistirale.
Ograde podignute među žanrovima otežavale su neophodnu razmjenu ideja i stavova, što se prenijelo i na sustav umjetničkog obrazovanja koji je stazu do željene tehničke perfekcije trasirao uskom specijaliziranošću, premda su najzanimljivije rezultate postizali upravo oni koji bi uspjeli premostiti zadana ograničenja.
Uvježbavanje glazbe ponavljanjem istih obrazaca stvara neophodnu sigurnost, no ujedno razvija i paralizirajući strah od pogreške čim se sigurno tlo pod nogama izmakne, što je neminovno prilikom javnog nastupa. To je trenutak kojega se ne treba bojati, štoviše, važno je razumjeti da je on polazišna točka za neslućenu kreativnost utemeljenu upravo na širokom pogledu na umjetnost koji je potrebno odgajati od samih početaka učenja glazbe. Ne postoje važniji i manje važni instrumenti: pripremajući ovaj koncert shvatio sam da mi to što sviram instrument s izraženijom izvođačkom tradicijom tzv. umjetničke muzike nipošto ne daje pravo na monopol nad tom muzikom. Dapače, osvijestio sam odgovornost da svoje iskustvo i ideje podijelim s onima koji ih žele prihvatiti, da spoznam svijet iz njihove perspektive i razmjenom izvođačke energije izbrišem nepotrebnu granicu nametnutu uvriježenim stavovima klasičnog obrazovanja.
