Glazbeno središte: Varaždin - daleko od scene bez prostora za koncerte

Glazbena scena u Varaždinu, kao i većina nezavisnih scena gradova u Hrvatskoj koji broje do 50 tisuća stanovnika, bori se s istim problemima prostora, ljudi i brzine prilagodbe na svjetsku scenu.

Ili to nije tako s ostalim gradovima?

Iz nekoliko je aspekata varaždinska scena specifična, iz nekoliko je bila sasvim obična i tekla prirodnim putem, dok se današnji kut sagledavanja situacije može promotriti iz svježe perspektive oslobođene zastarjelih narativa. Uz Varaždin se uglavnom vežu asocijacije poput grada baroka, što nas dovodi do nacionalno poznate glazbene manifestacije Varaždinskih baroknih večeri.

To nas pak vraća u glazbenu prošlost 18. i 19. stoljeća, a to bi nas tim slijedom dovelo do klasične glazbe i dojma da je u Varaždinu neinstitucionalna (alternativna) glazbena scena mrtva ili barem na niskim granama.

Naravno, jedno ne isključuje drugo, ali znate li neki poznati bend iz Varaždina koji je došao na „glavnu pozornicu“? Prevedeno – je li neki varaždinski bend generirao dovoljnu količinu uzbuđenja, slušanja, publike, nečega drugačijega i probio se na državnoj ili regionalnoj razini? I na njoj ostao barem neko vrijeme?

Pitanja su to na koja postoje vrlo egzaktni odgovori, a pozadina svega su desetljeća i desetljeća jednih te istih problema koji se vuku… pa od kad je netko prvi zavapio ‘a gdje da mi sviramo?’

U sljedećim redovima dotaknut ćemo se prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti scene koja nikad nije imala dovoljno strpljenja da „rodi“ moment u kojem bi se glas pustio dalje i učinio ga komercijalnijim, aktualnijim, ali i dostupnim za što više slušatelja.

Kratka povijest

Sagledajmo genezu scene da bismo što bolje shvatili današnju situaciju. Ako se vratimo u šezdesete godine 20. stoljeća, pronaći ćemo svirke bendova kao što su Kamena generacija, Dijamanti, Asteroidi i Crni dječaci koji su svoje koncerte imali na otvorenom, spominjalo se Korzo, glavni varaždinski Trg kralja Tomislava, ili na zatvorenom – Dom željezničara.

Korzo je tada, kako je opisao varaždinski novinar Krunoslav Kruljac, bilo kao dnevni boravak mladih Varaždinaca, posebice ljeti kada su sklapana prijateljstva, kada se družilo uz glazbu, a rađale se i ljubavi.

Glavni gradski trg bio je pravo okupljalište mladih na otvorenom. S druge strane, Dom željezničara bio je zatvoreni prostor, dvorana u kojoj su se održavale razne priredbe, sjednice, kulturne, glazbene i sportske manifestacije. Mjesto je to koje je okupljalo i ‘omladinu’, ali i starije žitelje grada u raznim folklornim događanjima i političkim skupovima. Dom željezničara danas je u vlasništvu, prema posljednjim informacijama u vlasništvu HŽ Infrastrukture te propada iz godine u godinu..

Prizvuci rock’n’rolla aktivni su i kod bendova kao što su Impexus i Crno-bijeli te se sve prelijeva na sedamdesete kada se održavaju popularne Gitarijade. Crno-bijeli, često predstavljani s akronimom VIS (vokalno-instrumentalni sastav), osvajali su nagrade na festivalima, često su svirali u Austriji, a novine su zabilježile da su tri puta tjedno imali probe koje su trajale i po pet sati.

Često su ih opisivali kao sastav s električnim gitarama i pjevačem, a slično bi se moglo reći i za njihove suvremenike Impexus koji su prije bili poznatiji kao VIS Generacija.

Sintagme poput ‘pioniri rocka’ i ‘gitarski rifovi’ često su se vezale uz navedene bendove, a mnogi upravo to doba opisuju kao vrlo živopisno i koncertno aktivno razdoblje u kojem su Varaždinci “imali gdje izlaziti i dobro se zabaviti”. Vrijeme sedamdesetih obilježavaju već spomenute Gitarijade s prvenstveno „vanjskim“ bendovima kao što su Azra, Boa, Buldožer i Prljavo kazalište, dok su lokalni bendovi – Bakin podrum, 042 i Bonus – bili predgrupe i dobra potpora u višesatnim događanjima u tada najvećoj varaždinskoj dvorani Graberje.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih na valu punka pojavljuje se bend Crna kronika, ali i drugi žanrovski spektar – Autoput (kasnije Electra), hard rock bend čiji je pjevač bio glumac Ljubomir Kerekeš, a pokojni glazbeni kritičar Darko Glavan jednom ih je prilikom nazvao jugoslavenskim Uriah Heepom.

Nešto manje glasne, mladenačke, ali i po kvantiteti bendova opskurnije bile su ostale godine osamdesetih, barem sve do ulaska u posljednju dekadu 20. stoljeća. Jednostavno, novih bendova i koncertnih aktivnosti bilo je manje. Disco kao žanr i disco klubovi došli su u centar zbivanja kod mladih pa se trebalo pričekati nekoliko godina kako bi se ponovno jače razvila “gitaristička kultura”, usko povezana s događanjima na zapadu i razvojem kazeta koje su, uz slabljenje popularnosti gramofonskih ploča, počele preuzimati primat.

Iz podruma i garaža počeli su izlaziti neki novi klinci, a žanrovski su ciljali na nešto jače zvukove, tada još eksperimentalne i divlje. Tu je bila Trauma, H.A.L.T.E.R.I., Ventilator 202, krankenHaus, Eoni, Ateisti, Boomers intenzivno se razvijao metal i hardcore u vidu Corpse Grindera, P.M.S.-a, Rotting Womba, N.K.V.-a, Directed Crewa, Apfukena… Scena se naglo povećala, oživjela, a time i prostori koji su varirali sve od onih postojećih i „starih“ pa do nekih novih pozornica u gradu i bližoj okolici.

Podrumska scena u Gimnaziji (u 21. stoljeću zvan i Gimnet) dala je svojih trenutaka, legendarni Rogoz u podrumu HNK u Varaždinu nije bio ništa novo, Club Ex nadomak grada, KUC, Zanatski dom, bila su samo neka od mjesta gdje su svirali i Ampia, Delagrande, Blue Enertainment Group, Process, Stihl te Dobri duhovi.

Gimnet, kao jedan od kultnih varaždinskih mjesta za izlaske tijekom više od četrdeset godina, danas se ne koristi. Malo je to mjesto u podrumu Prve gimnazije (treća najstarija gimnazija u Hrvatskoj) s kapacitetom od stotinjak mjesta, a kroz povijest je služilo i kao odredište za predstave, učeničke priredbe, disco klub, ugostiteljski prostor, školske manifestacije, dok je posljednje desetljeće rada, tamo negdje do sredine prošlog desetljeća, bio domaćin varaždinskim i stranim bendovima.

Novo tisućljeće dovelo je postupno smirivanje situacije, nove generacije s novim idejama ulazile su polako na scenu i ujedno su se otvorila vrata za nova glazbena strujanja. Techno i elektronika opasno su zakucali još krajem devedesetih, dok se put prema današnjim vremenima trasirao preko raznih žanrova. Svirao se i metalcore, metal, emo, punk, indie i alt rock, post rock, post punk i sve druge inačice kojima se pokušalo na jednoj lokalnoj razini ostati u trendu sa zbivanjima u inozemstvu.

Radilo se redom o lokalnim bendovima, proizašlih iz garaža i samoukim sviračkim sposobnostima, pod utjecajem nabrojanih žanrova koji su već bili aktualni u Europi i SAD-u. “Prženje” CD-a bila je predaja kako bi se saznalo što novo dolazi “kod nas” i što se može unedogled vrtjeti i ponavljati kroz zvučnike, a većinom su bendovi snimali demo-snimke, rjeđe EP-je i albume. Zarada je bila kakva je i mogla biti od prodanih karata ili u dogovoru s vlasnikom, ovisno u kojem se kafiću ili mjestu sviralo.

U to vrijeme osnovana je Udruga mladih V.U.K. (Varaždin underground klub), a bendovi koji nastaju su Dead by Mistake, Cold Snap, Imperium, One Step Away, The Nice Boys, Diyala, BKD, Voodoo Lizards, Vlasta Popić – pa sve do današnjih dana – Sowas, Jam Ritual, The Evokers, Bednja… mnogo je tu bendova i ljudi koji su se međusobno povezali na sceni, gostovali jedini drugima na nastupima ili jednostavno mijenjali članove unutar bendova, godinu-dvije svirali pod jednim imenom, da bi se s vremenom odlučili za drugačiji pristup glazbi i osnovali bend koji je opet bio čisti entuzijazam i ispucavanje kreativne energije, prezentirajući se u malobrojnim prostorima koje je Varaždin nudio.

Uvijek fali prostora

Ovo je bila kratka povijest koja će više značiti Varaždincima, a vrsni poznavatelji undergrounda i scene pronaći će u nekima od nabrojanih svoje mladenačke ili možda i još aktualne favorite. Pozabavimo se sada onim očitim – Varaždinu je uvijek, a danas pogotovo – manjkalo mjesta za koncerte neklasične naravi.

Ono što jedna Rijeka ima u Pogonu kulture (ili nekad Palachu) ili ako ćemo skromnije i realnije – jedan Zabok u Regeneratoru – to u Varaždinu jednostavno ne postoji u adekvatnom obliku.

Godinama gradske vlasti zanemaruju problem lokacije, a zatim i mogućnosti sviranja u prostoru koji bi primao do maksimalno tristotinjak stajaćih mjesta.

Kada smo prolazili kroz prošlost pojavilo se ime scene Rogoz u sklopu kazališta. Tužno je reći, ali sve osim Rogoza, zapušteno je i propalo, ostavljeno na milost i nemilost nekim novim političkim obećanjima. Razlog zašto u Varaždinu ne postoji adekvatan prostor je politička i društvena (ne)odgovornost.

Posljednjih petnaestak godina na vlasti su bile tri različite političke opcije, svaka je imala po mandat (poneki i više) vremena, a koncertni prostor niti jednom nije bio na vrhu liste prioriteta. Ako ćemo još realnije, nije bio ni u top 10. U svakom političkom trenutku postojale su žurnije stvari i problemi koji su trebali biti riješeni.

Inicijative građana ili udruga prema gradskim vlastima, u suprotnom slučaju, preslabo su odjekivale te nisu izazvale veće komešanje koje bi vlastodršce pokolebalo i u kojem bi se spomenuti problem što prije riješio.

Revitalizacija se pokušava već nekoliko godina, poneki koncert u impresivnoj unutrašnjosti Sinagoge je održan, ali narušena statika izbacila je, do daljnjega, sva moguća scenska i kulturna događanja. U još malo obećanja o prigodnom prostoru za koncerte mogli bismo dodati zapušteno Kino Dom koje bi trebalo postati Centar kreativnih industrija.

Centar bi, prema projektu, nastao na temeljima zapuštene zgrade nekadašnjeg Kina Dom u Kukuljevićevoj ulici. Objekt je u vlasništvu Grada, a predviđena vrijednost projekta mu je preko pet i pol milijuna eura. Iluzorno je očekivati da će se u nekoj bližoj budućnosti na 1.500 metara kvadratnih prostora nešto pokrenuti, barem u smjeru projekta koji bi sceni pružio šansu, ali Varaždinci nemaju previše ostavljenih nada.

Povijesna jezgra grada možda nije primjerena za prostor kakav glazbena scena potražuje, ponajviše zbog velikih financijskih izdataka koji bi u tako nešto trebali biti uloženi, dok se prenamjena nekih lokacija malo izvan centra čini logičnijim i izvedivim rješenjem.

Prednosti da u užem centru grada nikne prostor za koncerte je dostupnost svima (iako je u Varaždinu sve nadohvat ruke), ali i oživljavanje centra koji je strahovito pust i “mrtav” svakim danom (izuzetak je subota, ali ona se odnosi na kafiće s narodnjačkim/pop predznakom). Drugačija vrsta lokacije, ona izvan stambenih naselja, u prošlosti se baš nije pokazala previše primamljivom i svrsishodnom.

Postoji još jedan krak priče o pokušaju izgradnje adekvatnog koncertnog i društveno-kulturnog prostora u Varaždinu. Jedan od najdugovječnijih bendova u povijesti Varaždina, Cold Snap, ove godine slavi dvadeset godina. Groove metalci predvođeni frontmenom Janom Kerekešom iza sebe imaju četiri albuma, EP, nekoliko europskih turneja, s gotovo neprekinutim nizom koncerata u Hrvatskoj i regiji.

Publiku u Varaždinu imaju što su pokazali na solo nastupima pa i na onom festivalskom, izuzetno posjećenom špancirfestovskom 2018. godine, a pomalo je čudno da najviše sviraju – izvan Varaždina. Bend koji je u dvadeset godina izgradio reputaciju i doma i “vani”, u Varaždinu je posljednji put svirao 2020. godine pred varaždinskom Arenom i pod, tada još aktualnim, maskama i uz pridržavanje epidemioloških mjera.

Ovdje u priču ulazi još jedan nedavni pokušaj dobivanja prostora za razna zbivanja – ponajprije kulturna – ali s itekako glazbenim predznakom. Kerekeš je voditelj Kerekesh Teatra te je 2021. prezentirao ideju izgradnje Kulturnog centra u Varaždinu. Prema projektu neprofitne udruge, bio bi najveći takve vrste u Hrvatskoj i višenamjenski – kada je sva dokumentacija bila spremna, čekao se natječaj u okviru Nacionalnog plana otpornosti i oporavka.

Nažalost, dvije godine od tada, natječaj još nije raspisan. Nazovimo to kombinacijom političke lijenosti i nedostatka vizije, uz nedovoljno kooperativno funkcioniranje državnih aparata i birokracije kojoj treba vremena otprilike kao i vlaku na relaciji Varaždin-Zagreb.

Duhovi hip hopa i novi početak

Ipak, u višedesetljetnim nedaćama s prostorima trebalo je doći, barem statistički, i do nekog pozitivnog trenutka – on se zarolao i potvrdio 2019. godine kada se organizirao prvi festival KVART u sklopu Špancirfesta (o čemu nešto više kasnije). KVART je pokrenula ekipa koja je prijavila i razvijala projekt Europske prijestolnice mladih.

Varaždin, nažalost, nije dobio tu titulu, ali iz pokrenute priče utemeljen je „P4 – Centar za mlade i nezavisnu kulturu“. On i danas djeluje kao okupljalište desetak udruga – između ostalih već spomenuti i aktivni V.U.K..

Na prvom KVART festivalu u sklopu Špancirfesta doveli su trap, a vratili rap u Varaždin i to, kako sami kažu, na veliku pozornicu ispred koje su se nalazile tisuće ljudi.  Pored toga, ono što je bitno za glazbenu scenu, ekipa mladih Varaždinaca u najgorem mogućem periodu za organizaciju bilo kakvih događanja krenula je u tu priču.

S obzirom da je P4 uspio preživjeti te uvodne godine uz festivale, radionice, panele i podršku sceni uz vanjski, dvorišni prostor prigodan za koncerte te podrumsku scenu, moramo reći da je „sila u njima bila jaka“.

Varaždinske bendove prošle su godine baš preko raznih programa aktivirali i poticali na autorsko glazbeno stvaralaštvo, a nemali broj imena iznjedrio se u međuvremenu. Štoviše, prostor P4 postao je okupljalište novih generacija i mladih snaga koje su pokrenule val koji je posljednjih godina rezultirao spotovima, pjesmama, albumima – stvorila se zajednica koja je bliža Dritu iz Tvornice nego što je to bila ostavština Gitarijada iz proteklog stoljeća. Ne treba čuditi da je sljedeći dio priče našeg glazbenog središta upravo taj – varaždinski hip hop val.7

Talentirani, perspektivni, samouki – kao da se ispalo iz nekih starih vremena, ali uz primjenu modernih tehnologija od 2020. naovamo profiliralo se nekoliko imena, a neka od njih spominjana su na nacionalnoj i regionalnoj razini. Takozvani Gossip Crew razbuktao je rap maštu mnogima i dao poticaj novim generacijama da krenu s radom, a starim generacijama da prihvate što mladi rade.

Ime Jureka, (Juraja Kostanjevca) tada 13-godišnjaka, izazvalo je veliku pažnju na hrvatskoj rap sceni kada se bez imalo straha probio prvim singlom “Bilo mi je drago”, a zatim nastavio i neslužbenom himnom grada “Varaždin”.

Pjesma je postala hit u gradu i okolici čim je izašla, a bilo je to u ožujku 2021. godine. Naišla je na pozitivne reakcije ne samo u rap krugovima, već i kod ljudi kojima rap nije mio. Sigurno je to i dijelom do Jurekovih godina i simpatičnosti, ali i sigurno je i dio njegovog talenta i rima koje je bacao. Uostalom, mladi reper ubrzo je uključen u rad YouTube kanala Balkan’s Finest, poznate hip-hop platforme koja pruža priliku autorima da unutar žanra stvore svoj prepoznatljiv stil i zvuk te da njihova glazba dopre do što više slušatelja.

Uz mentora i prijatelja repera Kontrabaisa, 2022. godine snimio je prvi album, Marin Ivanović Stoka pozvao ga je i na svoju hip hop feštu u Tvornicu kulture te se našao uz bok old school rap regionalnoj eliti.

Singlove i spotove nastavno na spomenute aktere izbacili su reperica Arbod, Ški, Giogio, Patrik Vresk, Zebec, Neno, treper Lil Frenky i drugi. Svi su oni nastupali na jednom od P4 Hip hop dvorišta ili Hladoveena, glazbenih programa koji se održavaju u ljetnim mjesecima. P4 prošle je godine po prvi put dodijelio svoju glazbenu nagradu MP4 u čijem je glasanju za najbolje sudjelovalo sedamstotinjak osoba.

U izboru za najboljeg izvođača i novog izvođača prevladao je spomenuti Ški, trap i rap izvođač koji se glazbom počeo baviti tek prije nešto više od dvije godine. Arbod je ponosna predstavnica ženskog vala, čvrsto vezana uz old school rap i odlične introspekcijske tekstove, dok je ostatak nabrojanih također vezan uz spektar od produkcije pjesama do trapa i rapa devedesetih.

Što se tiče solo koncerata, na to će još neko vrijeme pričekati jer su spomenuti glazbeni programi, gdje kao hip-hop zajednica nastupaju na višesatnom događaju, pokazali i više nego uspješni po odazivu publike i publicitetu. Što se tiče iskusnijih, Jan Miklaužić poznatiji kao Jantar, podržao ih je i održao nastup u Hip hop dvorištu prije dvije godine te zasigurno ostavio jak pečat na sve prisutne mlađe kolege.

Jantar je jedan od stare garde, sa sedam studijskih izdanja iza sebe i bestijalnim stilom koji uz sebe veže još brutalnije lirikse. Na sceni je već preko 15 godina pa ga se s pravom može nazvati nositeljem rap scene u vrijeme kada u Varaždinu i okolici nije postojao takav hype kakav vlada danas. Dio je rap kolektiva, grupe ONI, koju još čine Scriptor i Kali iz Zagreba, DJ Noki Nole te KolAK47 iz Ludbrega.

S vremenom se broj svih onih koji se okušavaju u bilo kojoj domeni hip hopa povećavao pa su osim rapa i trapa na red došli i zvukovi drilla. Njih je, prema našim informacijama, prvi na hrvatsku scenu uveo Banfica. Misteriozni čovjek s maskom koji nosi ime po varaždinskom kvartu trenutno ostvaruje sa svojim singlovima impresivne rezultate na glazbenim platformama, spotovi na YouTubeu pregledani su mu u višemilijunskim ciframa, a usko surađuje s jednim od gospodara regionalnog hip hopa – Rastom.

Nije naodmet spomenuti kako je Banfica krenuo kao DIY autor, snimivši prvi spot i pjesmu s vrlo skromnim budžetom. Kao što je vidljivo, potentna budućnost je pred aktivnima, pogotovo ako uzmemo u obzir da su neki od njih u tinejdžerskim godinama. Varaždinski hip hop pokret u pandemijskom razdoblju dobio je svoje obličje i tek uzima svoj zamah – broj izvođača je narastao vrlo brzo u kratkom razdoblju, sve više mlađih odlučuje se ući u glazbene vode, što kroz pisanje pjesama, što kroz produkciju, a spremni su istraživati sve njegove oblike i podžanrove. Elementi poput grafita i DJ-inga su također uključeni, a uz beat making radionice koje se u P4 održavaju na godišnjoj razini, barem u ovom području nema straha za budućnost.

Od prijava do gaža u kafićima 

Jasno je kako će se rap/trap održati u fokusu glazbene javnosti, ujedno je to dominantna struja i na svjetskoj razini, ali što je s ostalima i gdje se njima pružaju prilike u, kako neki kažu, „mrtvom gradu“? Uz sve pluseve P4 Centra za mlade, nažalost, u potrazi za izgubljenim prostorom ni taj nije posve optimalan s obzirom da su nedavne open air nastupe ROLO-a i Paul the Walrusa prekinuli susjedi, točnije policija, dok podrumski prostor nije prikladan za sve koncerte.

Zvuk pop-rocka i experimental-elektronike u rujnu 2022. godine ipak je bio previše za obližnje stanare kojima je već oko 22 bilo previše pa su bili primorani obavijestiti nadležne službe o “buci” koju je slušalo pedesetak okupljenih. Koncert je prekinut tijekom nastupa ROLO-a.

Varaždinci iza sebe imaju ‘lijepu’ povijest prijavljivanja takvih događaja. Možda je najpoznatiji primjer iz 2006. godine kada je Let 3 povrijedio moralne osjećaje anonimnih građana svirajući u oskudnim i u sebi svojstvenim kostimima na Korzu, uz slavne čepiće u stražnjicama. Koncert se održao povodom Dana grada u organizaciji gradskih vlasti, a riječki bend zaradio je prijavu i završio na varaždinskom sudu s izrečenom novčanom kaznom od tri stotine kuna. Malograđanština na djelu.

U Varaždinu je, ako ništa drugo, konstantno razvijena glazbena kultura u kafićima, barem onoj nekolicini koja njeguje alternativni štih. Kafići su oduvijek bili potpora i pratilja scene, mjesto u koje se možeš pouzdati kada negdje zapne s prostorom, a potrebno vam je mjesto za koncert ili barem dobru slušaonicu.

Devedesetih su to bili Ex, Albatros ili Grazija, uz konkretne zvukove punka i rocka, novi milenij obilježila je Lavra, a danas su tu Elephant i Grgur. Kao mjesto gdje se glazbenici i ostali ljubitelji zvuka okupljaju u bilo koje doba dana, a ne samo za subotnji izlazak, navedeni kafići bili su, jesu ili će tek postati dio scenskog tkiva. Ipak, ni u najboljoj želji da se to dogodi, sumnjamo da će ikada moći nadomjestiti ono pravo koncertno iskustvo koje se dobije u adaptiranom prostoru u kojem je pozornica centar zbivanja.

Elephant bar nedavno je ugostio koprivnički Ogenj i domaće snage Dodger Artfool & The Vipers, klub je bio prenakrcan i željan glazbe u sumornoj veljači, ali isto tako – mjesta je bilo premalo i nije posve prikladno za koncerte ako niste u prvim redovima. Jedni od varaždinskih teškaša – bend Drone Hunter – jedni su od češćih izvođača upravo tamo samo jer, po stoti put, baš i nema drugih solucija. Valja reći i da je Overflow jedan od svojih povratničkih koncerata krajem 2019. uz Koprivnicu i Zagreb, odsvirao upravo u Elephantu te dodatno doprinio alt/rock reputaciji koju kafić drži već godinama.

Ujedno, ‘Slon’ je i okupljalište dijela scene pa je sasvim normalno da se dio ideja o bendovima i osnivanju istih događa baš tamo. Elephant je i mjesto održavanja nekoliko festivala, najpoznatiji i kvalitetom bendova upečatljiv bio je ŠUŠ Micro Fest koji se održao u tri izdanja (2014. – 2016.) u organizaciji Šuškavca, kolektiva čiji je rad u međuvremenu nestao, a njihove posljednje objave datiraju još iz vremena održavanja festivala. Na sreću, u Elephantu su sve češći sajmovi vinyla, DJ večeri i slični alt programi u kojima se bivši i aktualni muzički akteri okupljaju i druže te se osjeća prisutnost lokalne scene, ali sve u domeni samog kafića tako da se značaj teško može preliti na neku širu društvenu sferu.

Jedna od opcija je i Kod Grgura, kafić koji njeguje jazz, blues i rock glazbu, a prošle godine organizirano je prvo izdanje Festivala plavih nota. Ondje povremeno možete slušati razne jazz kvartete s gostima, solo izvođače od kojih ističemo varaždinskog amerikanca Zacka Dusta, nekadašnjeg pjevača (ne)slavnih Voodoo Lizardsa koji su imali svoj kratki, ali eksplozivni momentum 2009. godine.

Minuta šutnje za Voodoo Lizardse

Njihova priča, za one koji ne znaju, je kao obrnuto proporcionalni poznati stih iz Youngove “My, My, Hey Hey”: It’s better to burn out than to fade away. Zack Dust i bubnjar Neven Mehun prvi su članovi Lizardsa osnovanih 2005. godine, a tri godine kasnije imaju eksplozivan uspon, a zatim i brz zaborav. Uz čvrstu medijsku predodređenost da su oni sljedeća velika stvar u rocku, momci su pred sobom imali težak posao opravdati naslove koji su vrištali da je ‘osvajanje svijeta počelo’, proglašeni su najboljim rock sastavom u Hrvatskoj 2009. godine, surađivali su s Jimmyjem Ripom i Bernardom Fowlerom te tulumarili sa Slashom i Roonijem Woodom. Pred njima je stajao američki san – otputovali su u Los Angeles kako bi dogovorili snimanje albuma i pokazali svoj talent američkim producentima.

Godina 2009. bila je, za vanjske promatrače, najpamtljivija što se tiče Voodoo Lizardsa, koji su uz mini turneju, održali i nastup na Špancirfestu s Fowlerom. Uz sve što im se događalo 2009., došla je nenadana jednogodišnja stanka pa ni krajem 2010., osim nekoliko singlova, nismo čuli album. Nastupi koji su održani, pogotovo oni izvan Varaždina, nisu privukli veću publiku.

Medijska napuhanost i pojavljivanje na portalima, novinama i Red Carpetu nije pratilo stvarno stanje na pozornici. Ne mislimo tu na njihove glazbene i pjevačke sposobnosti koje su (pa i danas) na zavidnoj razini. Jednostavno, izgorjeli su u želji, a pomalo ih je i skupo stajao takav PR. Do kraja 2011. o njima se čulo malo, gotovo ništa, a albuma i dalje nije bilo.

Kako je pjevač Zack Dust naveo u intervju za Nacional krajem 2021., raspadu grupe su prethodila mnoga neslaganja u bendu i „ljudi koji su se s poslovnim interesom uključili u cijelu priču doveli su do brzog hlađenja strasti i kraja djelovanja.“ Album nikad nisu (službeno) objavili. Priča o Lizardsima je pokazatelj mnogih zamki u industriji te kako otvaranje nekih vrata može biti pogubno i dovesti do suprotnog učinka od željenog. Perspektive je bilo, talent i potencijal nikada nije bio upitan, ali poklopilo se da Zack Dust danas iza sebe ima samostalne albume i respektabilnu karijeru u kojoj igra po svojim pravilima.

Gitarist Jura Geci kasnije je uspješno svirao u nekoliko hrvatskih bendova, a danas vjerojatno najpoznatiji član ‘Guštera’ bio je Zabočanin – Nikola Vranić – poznatiji kao J.R. August. U početnom razdoblju dio benda bio je i Marko Levanić, dugogodišnji basist u Pips, Chips & Videoclips, koji je 2021. objavio zanimljiv autorski projekt, EP pod nazivom Med. Na njemu mu je gostovao i dobar dio Pipsa (Ripper, Ivan Božanić), a jednu pjesmu je otpjevala i Ivana Starčević.

Voodoo Lizardsi su, na kraju, odraz jednog razdoblja koje je prethodilo današnjem vremenu streaming servisa i kratkih Tik-Tok poskočica. Oni su svoju glazbu izbacivali putem demo snimki i MySpacea, a tranziciju na druge platforme nisu doživjeli i pitanje je koliko bi toga bilo drugačije? Ono što se ne može poreći jest da se DIY produkcija nakon 2011. pojačala te da je desetljeće na hrvatskoj sceni obilovalo novim bendovima i izvođačima koji su najbolju prezentaciju svoje glazbe imali upravo na društvenim mrežama.

Festivali naši svagdašnji 

Od još nekih manifestacija koje nisu festivalske, tu su koncerti koje organizira Koncertni ured, ponajviše na sceni Rogoz i nekim otvorenim gradskim lokacijama koje su, prema brojci svirki, premali uzorak za nešto relevantno. Primorani smo spomenuti i pokušaj koji se dogodio nedavno i završio tragično.

Scena koja se otvorila početkom 2020. godine unutar dvorane Graberje odavala se kao sasvim dobar prostor na kojem će se održavati koncerti – zaredali su se nastupi novoformiranih varaždinskih bendova, žanrovski se ciljalo dosta široko, jače hrvatske grupe bile su u kalendaru događanja i postojala je šansa za okupljanje glazbene scene – iz tadašnje perspektive.

Ime kluba bilo je Kulturana, a smrt mladića Nine Čengića u ljeto 2021. i sudski proces koji još traje zapečatio je sudbinu kluba, mjesta i aktera. Ako je ikad i postojala šansa da postane bolje, gore nije moglo završiti.

Ono po čemu većina Hrvatske poznaje Varaždin, barem iz onog društveno-kulturološkog fenomena (a da nije barokni), jest Špancirfest, festival uličnih šetača koji krajem kolovoza svake godine u grad tijekom deset dana privuče preko 100 tisuća ljudi. U tim danima broj koncerata sveukupno premaši cijelu godišnju brojku, a ona najbolja izdanja imala su preko 40 izvođača na tri pozornice.

Glazbenici su varirali od jakih svjetskih imena (Manu Chao, Skunk Anansie, Morcheeba, Dub FX, Blondie, Flogging Molly…) pa do više-manje cijelog mainstreama u regiji. U svemu tome posljednjih desetak godina zastupljeni su i varaždinski bendovi, a bilo je tu i povratničkih nastupa bendova iz devedesetih.

U obzir se mora uzeti da Špancirfest nije glazbeni festival. Koloplet je to predstava, performansa, cirkusa, izložbi, uličnih svirača, gastronomije – glazba je sasvim sigurno segment koji zna privući masu i do desetak tisuća ljudi te taj dio predstavlja jedan od ključnih u organizaciji. Lokalnim bendovima to je postala prilika za predstavljanje pred ogromnom količinom ljudi, ali u šušuru koji vlada tijekom deset dana, varaždinska glazbena scena postaje jedva vidljivim dijelom kulture grada. Ako se lokalce ne stavi kao predgrupu nekom poznatijem bendu, šansa da će ih gledati više ljudi nego inače, kao na nekom njihovom solo nastupu tijekom godine, vrlo je mala.

Popularni Špancir nije jedini festival te vrste ili barem one u kojoj se može pronaći koncerata, ali izvan njega, ostala ponuda kroz godinu je u najmanju ruku skromna. U sklopu Ljeta u Varaždinu održava se Fontana Blues festival, tu je i Gllugl Jazz festival, a do prošle godine festival MOP znao je imati završni koncert.

Da budemo posve otvoreni – Špancirfest nije zadužen za održavanje i promoviranje glazbene scene u kontekstu veće vidljivosti. Dobra je volja organizatora da predstavi varaždinske glazbenike i bendove široj i drugačijoj publici, da im da prostora i vremena kako bi dospjeli barem do snimanja singla ili EP-ja.

Ako se još malo vratimo na MOP, on je voljom organizatora došao do svog kraja nakon desetog izdanja, a zastor na festival spustile su tri DJ-ice – niniva, OlyFant i Vallery. U posljednjem desetljeću tu se ističu Festival letećih gitara, Varaždin gori, Trash Film festival, Dani performansa te Radar, festival koji se održao na Varteksovom stadionu u dva navrata, prvi put u Hrvatsku dovevši Boba Dylana (2008. godine), a tu su još bila respektabilna imena poput Santane, The Animalsa i Solomona Burkea (2009. godine).

I taj je festival, poput većine nabrojanih, samo davna i lijepa uspomena te podsjetnik na vremena kada je Varaždin, barem na jedan dan, bio glazbeno središte. Kao što to često biva, politika je još jednom imala neke druge prioritete pa se negdje trebalo „rezati“.

Da živimo još jedan dan

Sadašnjost je daleko od depresivne i bezizlazne, iako se dobiva dojam da se kroz varaždinsku glazbenu scenu s vremenom stvaraju krugovi iz kojih bendovi ne mogu izaći. Ili potraju predugo pa shvate da u svom gradu ne mogu održati ni koncert, ili traju prekratko pa se ne mogu predstaviti publici dalje od Zagreba.

Možda je pritisak Zagreba i njegova blizina sjena iz koje se teško izdvojiti. Jer, budimo realni, Zagreb uz sve svoje nedostatke, ima bendova i prostora za „opskrbiti“ cijelu Hrvatsku. Tražiti svoje sunce na drugim mjestima (čitaj: Zagreb) krenuli su neki od spomenutih bendova i glazbenika, a sada, već na kraju ovog teksta, bila bi nepravda spomenuti čovjeka koji posljednjih godina završava u vrhu glazbene kritike i onoga što nazivamo ‘scenom’.

Ivan Ščapec je, kak’ se voli tu reći, Varaždinec. Njegov Seine je svojevrsni fenomen, ali u ovom kontekstu uopće bi bilo uobraženo reći da pripada pod varaždinsku scenu. Bend bez lokaliteta tako je možda najviše dogurao, a da se uopće nije osvrtao i vjerojatno je to najveća zamka za ostale da se nešto pokrene.

Kotač razvoja zaustavljao se u trenucima kada je supkultura izumirala, a klinci sve manje nosili marte i irokeze. Sada se oni pri izlascima broje na prste jedne ruke, a mentalitet grada ostaje u jednom od zatvorenih krugova. Bilo da se radi o svojevrsnom „kružnom toku“ gdje bendovi ili pojedinci dođu do neke granice i zvuka kojem teže pa se okrenu sasvim drugoj stvari, shvativši da im je glazba samo hobi te da više od toga ne ide, ili besciljnoj težnji prema nečemu što je u Varaždinu neostvarivo jer ne postoje preduvjeti za daljnji razvoj.

No jesu li ikad postojali preduvjeti i treba li se na njih uopće obazirati kada si u svemu samo zbog nepatvorene ljubavi prema glazbi? Da, Varaždin nema prostor u kojem se bilo koji dan može skupiti stotinjak ljudi radi nekog koncerta domaćeg benda. Rijetko tko, na razini Hrvatske, uopće i ima takve uvjete, ali i privilegiju da ne svira samo pred prijateljima i poznanicima, već pred strastvenim ljubiteljima zvuka koji određeni bend prenosi.

Slučajnosti i spontanosti su ponekad ključna stvar koja se stvori ni iz čega. Na njih se rijetko kad može utjecati na silu, već konstantom, radom pa rastom i ciljem. Kao što smo naveli, mentalitet grada vezan je uz scenu, mala sredina i fluktuacija ljudi koji se poznaju ujedno je prednost, koliko i teret.

Ne govorimo o razini kompetitivnosti, nego o dovršavanju ciljeva u kojima bend ili izvođač prelazi s jedne razine na onu višu. Teško da se nije pokušavalo ili da se još uvijek ne pokušava izvući varaždinsku glazbenu scenu pod što jače svjetlo, na ove ili one načine, ali uvijek je falilo ‘nešto’ za nešto više.

Slobodno ubacite što želite u taj ‘nešto’ – samo nemojte onaj davno ispucani čep iz guzice koji su Let3 ostavili na Korzu – netko bi vas mogao tužiti!

 

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

---

Glazbeno središte: Dubrovnik
Glazbeno središte: Đakovo
Glazbeno središte: Karlovac
Glazbeno središte: Koprivnica
Glazbeno središte: Korčula
Glazbeno središte: Osijek