15
srp
Priče

Glazbeno središte: Osijek - u glasnoj borbi s gluhim vjetrenjačama

glazbeno središte, osijek, z++

Pannoninan Challenge

share

Iz mojih cipela…

Na samom početku seciranja scene smatram da je nužno, barem ukratko, predstaviti perspektivu iz koje progovaram i promišljam kada je riječ o središnjemu slavonskom gradu – Osijeku. Ovo predstavljanje i presjek radi dvadesettrogodišnja djevojka (dajte priliku Gen Z-ju) koja je počela scenu u Osijeku aktivno (nekad i agresivno) pratiti prerano za svoje dobro. Moja prva iskustva smještaju nas u Osijek, otprilike 2012. godine, kolorizirano. Nakon prvih nekoliko premijernih izlazaka, ostala sam u najmanju ruku zbunjena. Opcija nije bilo mnogo, barem onih za koje sam ja u tom trenutku mogla znati, niti se kasnije lepeza mnogo proširila, ali ponudila je ono što sam tražila, a nisam ni znala da tražim.

Gotovo se može shematski prikazati protokol po kojem je moja generacija počinjala izlaziti, a opcije su bile tri: 1. turbofolk (da izbjegnem pejorativ cajki). Za njega su vezani uvjerljivo najveći kafići koji se oko ponoći transformiraju u klubove. Odeš na rođendan-dva na neko od tih mjesta i duboko se nadaš da nije to ono što si čekao cijeli život – tvoja vizija tih magičnih izlazaka na tankom je ledu.

Nakon par izlazaka shvatiš da postoji (na žalost mnogih, jest postojala) opcija 2.: Tufna, legendarni osječki klub. Djelovao je desetljećima, Tufna od prije trideset-četrdeset godina zbilja je legendarno mjesto koje je odgojilo niz generacija, no njezinim seljenjem u Tvrđu i mojim iskustvom s istom, nisam sigurna koliko je opstao njezin legendarni status.

U nju (u moje tinejdžersko vrijeme) odeš, malo je bolje, slušaš strani pop i r’n’b, na kapaljku hip hop, (svaki izlazak bez greške najjače idu Macklemoreov “Thrift shop“ i “Ni**as in Paris“, i to je tako bilo godinama), no situacija se ipak čini malo optimističnijom. I to je taj pravac po kojem se generacija većinski kretala tijekom klupskih formativnih godina.

E sada, ako se i na jednoj od ovih točaka nisi zadržao i tražiš dalje, u jednom trenutku preko prijatelja od prijateljeve cure čuješ da postoji klub Epic (opcija 3., iako dobar dio publike do nje i ne stigne). U tadašnje vrijeme, u Epicu se svaki vikend u mjesecu organizirao događaj koji je publici štancao gotovo sve oblike elektroničke glazbe. Iz vikenda u vikend redali su se Casa, program koji je kroz house, funk i techno nudio cjelonoćno plesanje, TRAUM je bio zadužen za napajanje techno glazbom svjetske klase; Vubass, koji je pod vodstvom Kule u grad dovodio senzaciju drum’n’bassa, a kojoj sam ja tada pripala, te Regeneration, zadužen za opskrbu psytranceom i njemu pripadajućim vizualima.

I već je ovo životno revolucionarno otkriće teško probavljiva informacija za mladu glavu, uzevši u obzir njezina prethodna iskustva. Jedan od sugovornika u ovome članku mi je z++, osječki umjetnik kojemu grad duguje mnogo. Njegova su prva iskustva vrlo slična mojima:

„Kada sam počeo izlaziti sa šesnaest-sedamnaest godina najčešće sam išao u Exit, Tufnu i neke druge klubove ako bih išao specifično na neki party ili nastup (Epic, Outside, Dubioza…), ali i tada mi je bilo jasno da je ponuda dosta mršava.“

Jedna od prvih stvari koje sam zamijetila jest manjak krajnostima obojenog teritorija, nekog mjesta pomirenja. Jer scena je za mene i dalje bila u polarnim suprotnostima, iako sam se ja u njezinoj alternativnoj krajnosti zadovoljila i maksimalno je uživala. Tada sam se postupno upoznala s Exitom, klubom zaslužnim za spajanje često nespojivih žanrova i publike.

Nerijetko bi u prizemlju znao svirati trash uz potezanje medica i višnjevače, a dolje je neka žešća svirka, punk, rap, a kasnije i trep. No, kolektivno mišljenje i dalje je bilo da je Exit izrazito alternativan klub, što meni nikako nije bilo jasno. Bio je i ostao poseban, ali alternativan? Samo ako je alternativa značilo sve što nisu hitovi s Otvorenog ili prekodunavska glazba.

Iz vremeplova

Informacije o stanju stvari na sceni desetljećima prije mog uključenja dobila sam od građana, izvođača i organizatora ključnih za (r)evoluciju osječke glazbene scene.

Imala sam čast i priliku zakoračiti u vremeplov prošlosti, o čijim mi je prvim znacima života ispričao Dražen Dragušica, organizator, voditelj i jedan od važnih pokretača osječke glazbene scene u njezinu modernom nastajanju. U osječkom glazbenom registru postojalo je do tada par istaknutih imena.

Dani stare slave

Grad je u to vrijeme imao nekoliko generacijskih dragulja – Dinamiti s velikim Kićom Slabincem, Zlatko Pejaković i Dado Topić bili su prve osječke glazbene senzacije. Vratimo li se još malo dalje u prošlost, vidjet ćemo da je dio svog života u Osijeku proveo skladatelj čije je pjesme izvodio čak Ray Charles – Sigmund Romberg. Još jedan fun fact skladateljske tematike, pjesmu ”Zeko i potočićBranko Mihaljević je napisao u Osijeku, i to je učinio za dvadeset minuta.

Ne smijem si dozvoliti da izostavim spomen tamburicama, prepoznatljivoj slavonskoj baštini. Nema dobre fešte bez završetka s ”Inati se Slavonijo” ili ”Kuća na kraju sela”, a ni danas u gradu nema osobe koja ih ne zna a ne voli, bez obzira na dob. Na ovoj fronti sudjelovao je i Miroslav Škoro, danas ipak poznatiji iz drugih životnih sfera.

Dragušica se prisjeća svojih mlađih dana i izlazaka:

„Iz vremena prvih gitarijada Hadovaca, Lavina, Dinamita i brojnih drugih, u to doba kad sam izlazio, ostale su samo uspomene. Radnički dom, koji je bio mjesto održavanja svih važnijih rock događanja više nije postojao jer su ga digli u zrak. Bendovi su isključivo vježbali u svojim ‘rupama’ – kako su obično zvali šupe, podrume, atomska skloništa ili garaže u kojima su se okupljali – a pravih nastupa gotovo da i nije bilo. No, bendova je uvijek bilo, iako su bili nepovezani i često nisu znali jedni za druge, a razlog je bio to što nije bilo mjesta za nastupe. Nisu imali priliku pokazati što znaju i to dokazati na sceni.“

Prvim pogledom na formaciju opipljive scene, jasno je da smo oduvijek imali izvođače, bendove i aktere u skladu s tadašnjim strujama u glazbi u regiji i šire. Nije to bila samo ‘naša verzija’ svjetske glazbe, nego je bila glazbena kvaliteta s izvorištem u Osijeku. Ona se nije u punoj snazi takvom prikazivala na odgovarajućem broju koncerata, što je ostao lajtmotiv osječke glazbene sudbine, no njezino postojanje ne smije se osporiti.

Dražen Dragušica sudjelovao je u nizu pothvata s ciljem modernizacije osječke glazbene aktivnosti i postavljanja grada na primjerene noge, a pothvati su uključivali emisije, slušaonice i smotre, pokretanje Centra mladih u Studentskom centru (za Osječane Stuc) u kojem su se održavali poznati koncerti četvrtkom, o kojima sam mnogo puta slušala od roditelja.

Sva ova djelovanja stvorila su i približila naviku kvalitetnog i ozbiljnog uživanja glazbe kod publike, koja se, kao i broj izvođača, okupljala u sve kritičnijem broju. Kada je sredinom osamdesetih pa sve do ratnih početaka devedesetih zaživjelo Osječko ljeto mladih na novoj lokaciji ispred Stuca i u osječkoj Rupi dogodila se prva revolucija gradske scene, kaže Dragušica.

Osječko ljeto mladih u tom je razdoblju od tadašnjeg lokalno atraktivnog sezonskog događaja stasalo do poznatog te uvriježeno kvalitetnog i prestižnog događaja na državnoj razini okupljajući najveća glazbena imena.

Koca iz Debelog Precjednika bio je svjedok punka i rocka devedesetih iz perspektive izvođača:

„Kada smo počeli svirati 1993. godine, bilo je potpuno drugačije vrijeme i za glazbu i za scenu i za odrastanje. Zapravo, naša generacija i ‘susjedne’ generacije svjedočile su velikoj glazbenoj promjeni, a to je pojava interneta… Što se tiče Debelog precjednika, tu dvojbe nema. Mi smo kao uzore gledali Why Stakla. Sve što su oni radili, mi smo pratili. Oni su na najbolji način prezentirali osječku scenu, a ujedno bili dio većeg pokreta na razini cijelog prostora bivše države.“

Prvi punk

Why Stakla osječki je noise/punk/new wave bend koji je za grad bio dio onog faktora šoka koji su svugdje u svijetu donosili ti novi ‘punkeri, divljaci i čudaci’ pri svojoj prvoj pojavi – zasigurno su dobrom dijelu tadašnje kolektivne svijesti publike bili kontroverzni, opskurni, čudni. Kada govorimo o punku, ne smijemo izostaviti Gužvu u 16ercu, Grupu tvog života, Praxitense (u svibnju 2022. održali su povratnički koncert u Epicu, o kojem se pričalo danima) i niz bendova koji su djelovali na fronti tvrdih, žestokih i energičnih subžanrova.

Uz njih, osječka scena doživjela je svoje prvo skretanje iz tijeka mainstreama u žanrovske zakutke, u korak (ili barem dovoljno malo koraka iza) i vrijeme svjetske scene i njezinih fenomena. U tom ozračju Debeli Precjednik stasao je u priznatu i moćnu žanrovsku silu koja na većoj razini mnogo većoj od lokalne nosi titulu najboljega domaćeg punk benda.

Rana elektronika

U to se vrijeme u Osijeku stvarala još jedna struja, i to u pravom smislu riječi. Elektronika je svojim frekvencijama doputovala krajem stoljeća i k nama, pa pronašla dobar temelj da se tu i zadrži. Za ovakav prijem fenomena elektronike zadužen je Sly, jedan od prvih osječkih DJ-a. Čini se da je u slučaju Osijeka potvrđeno da filozofski pojam graničnih situacija direktno izaziva odgovor u kulturi i umjetnosti. Sly također počinje djelovati već bitno naznačenom 1993. godinom, kada je postupno u gradu nastajalo periodično zatišje nakon eskalacije ratnih zbivanja. On Osijeku donosi glazbu u formatu BPM-a i predstavlja mu techno senzaciju, a Vega, osječki Pampas i klub Oxygen bili su žarišta njezine distribucije.

Slyu možemo zahvaliti na postavljanju temelja koji su omogućili razvoj osječke elektronike do razine na kojoj je ona danas. Njegov projekt Drumatica je i pokret koji je prvi gradu donio cjelovito iskustvo žanra. U ovom techno odgoju krajem devedesetih stasao je i Volster, uz bok Insolate najvažniji akter za osječku elektroniku koji kaže kako je iz tog iskustva crpio inspiraciju za vlastitu karijeru u DJ-ingu i organizaciji.

Osječki Hall of Fame & Honor

Osječka je glazbena scena imala katalizatore za svoj rast i razvoj, pa je zacrtanom putanjom od devedesetih godina nastavila svoje preobražaje i unaprjeđenja po pozitivnom pravcu. Na njoj su svoje mjesto krajem 2000-tih ozbiljnije zauzeli i žanrovi poput hip hopa, kasnije proširenja u trap, još jednoga glazbenog odjela na kojem je Osijek izuzetno jak.

Hip hop je stigao u grad

Prvi je ovdje zakuhao stvari Kandžija koji je albumom Narodnjaci 2009. godine uz Toxaru i Gole žene postao predstavnik ne samo Osijeka, nego i Slavonije. Lokalna relevantnost njihovih tekstova osigurala im je publiku kojoj su uspješno približili koncept domaćeg hip hopa, što je bila relativna novina za naše podneblje. Generalna atmosfera oko Kandžije bila je i ostala obilježena izuzetno prisnom atmosferom u komunikaciji s publikom. Kako bi bilo koji Slavonac ostao ravnodušan na relevantnost ”Koktela od rakije”, ”Bicikla” ili ”Trenerke i kožnjaka”?!

Kandzija

Kanžija / Hrvoje Baudoin

Svakodnevne gradske pojave i fenomene opisali su (nekada satirično) preko hip hop instrumentala, a ta je kombinacija naišla na vrlo dobar prijem kod publike koja je bila željna novoga. Vrlo brzo nakon Kandžije, na sceni se pojavljuju Sett i 3ki Stil u Krankšvesteru. Tijek njihove afirmacije izgledao je nešto drugačije – isprva su djelovali kao šok za publiku koja nije bila sigurna kako ih tumačiti, a 2022. godine osvojili su Porina. Na scenu su stupili kao potpuno nova, dotad neviđena atrakcija (s obzirom na Hrvatsku):

„Prije nego je Krankšvester krenuo djelovati, Osijek je imao jaku punk i solidnu hip hop scenu. Postojali su tada i klubovi koji su njegovali alternativni izričaj. Nas dvojica smo počeli raditi ono što smo htjeli slušati jer to nije postojalo kod nas. Poprilično je sve bilo crno i bijelo… Nitko nije previše eksperimentirao. Ljudi kad prvi put čuju Švester osjete nelagodu, ali prepoznaju dobru glazbu, zatim ih to zaintrigira pa malo istražuju i shvate da to nije samo neko isprazno psovanje. Scena je tada bila raznovrsnija nego danas, ali bilo je puno teže ‘uspjeti’ i doći do publike jer društvene mreže nisu bile razvijene kao danas.“  (Krankšvester)

Krankšvester

Krankšvester / Matej Grgić

Spomen se mora dati i Lošem Utjecaju koji je na sebe preuzeo ulogu vrućine našeg asfalta, gradskog i aktivističkog repa. Osim što im je diskografija zbilja opširna, aplauz im ide za to što su prije par godina okupili mladu ekipu novih rap otkrića iz Osijeka, ali ona, nažalost, nije dugo ostala u djelovanju. Ipak, pokazali su koliko grad ima talenata koji nikada nisu dobili svojih pet minuta pažnje i slušanja. Vedran Sokol također je radio mnogo za grad na rap fronti, uz organizaciju i Rap Skillz.

U Osijeku se rap oduvijek slušao i stvarao, u određenoj mjerio živio je i na ulicama, ali ipak najviše kroz slušalice u ušima mladih, jer prilike za slušanje i okupljanje jedan-na-jedan bilo je u karakteru ‘svake prijestupne’. No, dolaskom Retfatlante na vlast, stvari se oštro mijenjaju. z++, Massimo Savage i Đi pojavili su se kao kvartovska retfalačka interna atrakcija koja je u ovom okviru ostala vrlo kratko te se eksplozivno proširila na grad i okolicu, a danas po čitavom Balkanu. Dečki su vlastoručno zaslužni za silovito vraćanje Osijeka u kontekst regionalne glazbe.

z++ i Massimo Savage - Sea Star Festival

z++ i Massimo Savage / Julian Labrović

Evolucija elektronike

Kroz cijeli su taj period u Osijeku puštali korijenje sve dublje i šire, pogodili ste: techno i elektronika. Insolate i Volster kroz godine su se profilirali na svjetskom technu i, usprkos međunarodnim i međukontinentalnim gažama, nikada nisu digli ruke od naše male, ali kvalitetne scene. Dapače, najbolje od svijeta donosili su i implementirali u Osijeku pod nazivom TRAUM:

„Alternativna scena zahtijeva izrazito puno rada. Ona nema ‘benefit’ komercijalnoga samoostvarujućeg postojanja. Vrlo sam zadovoljan što smo kao TRAUM kolektiv i kao pojedinci uspjeli staviti Osijek na mapu europske techno scene. Imali smo veliku podršku lokalne publike kako bismo napravili određene evente i ugostili imena koji su nama zanimljiva. Trenutno, TRAUM je u ‘stanju hibernacije’ pa su njegova budućnost i egzistencija upitne, što možda i nije loše. Vrijeme je za nove generacije.“ (Volster)

Osječka alternativna scena uporno je okupljala začuđujuće postojan i velik broj publike s obzirom na veličinu cjelokupne publike koju je grad imao. Marko Felinger još je jedan važan izvođač čija je rezidencija u Oxygenu i program All night long iz eventa u event ukazivala na to da možemo očekivati velike stvari na elektro planu. Drum’n’bass poseban je slučaj. Usudila bih se reći, nakon što sam iskusila drum’n’bass svjetske razine po festivalima, da što se tiče njega imamo najsuvremeniju i najaktivniju scenu u Hrvatskoj.

Za one „krajnosti“ s početka teksta sada shvaćam da možda nisu niti krajnosti, nego podjela osječke publike na one koji prioritiziraju dobar izlazak i naslade s društvom te na one koji ponajprije prate glazbu. Elektronika se počela pojavljivati i u blažim, komercijalnijim oblicima koju je pohodila šira masa, ali i dalje je postojala vrlo snažna distinkcija između hibridne i one ‘prave’ elektronike.

Dok je blaga, komercijalna elektronika pronašla svoje povremeno mjesto u nealternativnim klubovima, potonja zvuči ozbiljnije i intenzivnije te podrazumijeva mnogo više – popratnu kulturu, estetiku, angažman publike pa i način života u određenoj mjeri. No, ipak se dogodilo određeno niveliranje glazbe u Osijeku i njoj pripadajuće scene.

Zaštitni ljetni festivali Osijeka

Urban Fest Osijek i Pannonian Challenge izdvajaju se kao dva ljetna događaja koji su iz godine u godinu osiguravali festivalsku ponudu glazbe i kroz svojih su par dana trajanja godišnje činili puno za grad Osijek okupljanjem i objedinjavanjem šarolike publike različitih generacija i žanrovskih preferenci.

glazbeno središte, osijek, z++

Pannoninan Challenge / promo

Kako vrijeme prolazi, mora se priznati porast kvalitete i kvantitete događaja tijekom ljetne sezone. Osječke ljetne noći i Osječko ljeto mladih, Dani piva koji su ostali u donekle ‘kirvajskom’ maniru fešte pod šatorom, In da sofa, Reart Festival i bukirani vikendi za svirke i događaje drže grad tijekom sezone punim ljudi, kretanja i zbivanja. Upravo su mi ovi ljetni momenti trn u oku jer svaki put materijaliziraju ono smatram da bi naša scena (barem u određenoj mjeri) mogla biti cijelo vrijeme.

Na mladima Osijek ostaje

A što nedostaje?

Prostor, prostor, prostor. Nedostatak prostora koji bi primjereno skrovištio scenu od ‘zime’ kardinalna je mana osječke priče. Daju se tu nabrojati lokali poput Dubioze i caffe bara Voodoo koji se po potrebi transformiraju u klub za pristojan parti, terasa Outsidea, Pampas, napuštene građevine koje imaju velik potencijal. No, prostor o kojem ja govorim jest onaj u kojem će se izvođačima osigurati mogućnost nastupanja. U kritičnoj mjeri Osijeku nedostaje adekvatan prostor.

Dražen Dragušica rekao nam je kako je upravo pronalazak i osiguravanje prostora pokrenulo prvu revoluciju glazbe u gradu. Ali ta revolucija bila je davno, druga se možda i dogodila, no ne u onoj mjeri u kojoj se i dalje ima priliku odviti. Imati primjeren glazbeno-kulturni prostor neophodno je za održavanje i napredak istih. Iako su mjesta poput Epica, Exita, Dubioze i ostatka dali svojih sto posto za scenu, jednostavno nisu dostatni za razinu na koju želimo, možemo i trebamo ići. Još jedna, jednako osnovna i kritična stvar često je neobjašnjiv problem s tehnikom:

„Po mom mišljenju, osječkoj glazbenoj sceni nasušno fali jedan kvalitetan koncertni prostor kapaciteta od petsto do tisuću ljudi kako bi se veći koncerti i partyji mogli održavati cijele godine, a ne samo preko ljeta. Također, moram napomenuti kako smo na većini dosadašnjih nastupa u Osijeku imali velikih problema sa zvukom, kakvi se u drugim gradovima jednostavno ne događaju, bilo zbog nekvalitetne opreme ili tonca te tu postoji velik prostor za napredak. Čini mi se da većina lokalnih organizatora gleda kako uz minimalan ulog dobiti što veću zaradu, što nikako nije dobar zalog za budućnost.“ (z++)

Iduća izrazito problematična točka jest financijska, a uz nju marginalizacija najsnažnijih varijanti osječke scene. Mogu razumjeti da se ovo prije događalo zbog prioritiziranja zarade, ali uvjerila sam se više puta da su alternativnije opcije itekako unosne po broju ljudi, a proporcionalno tome i novčanom iznosu koji iza sebe ostave. Volster navodi da također prepoznaje kritične točke:

„Glavni problem naše scene i općenito načina funkcioniranja na području balkanskih zemalja leži u jednom specifičnom načinu razmišljanja, oblikovanog prema principu socijalističkih i partijskih svjetonazora. Talent, kvaliteta, rad i individualnost kod nas su, nažalost, oduvijek bili marginalizirani, a poznanstva i ‘družba’ uvijek prioritet, što nije dobro za bilo kakav posao ili kulturu. Ne želim reći da takvih slučajeva ne postoji u zapadnim zemljama, ali ne postoji u toj, skoro isključivoj mjeri kao kod nas.“ (Volster)

Suma sumarum

Prisutan je velik broj mladih izvođača koji na sebe uzimaju organizacijski i financijski teret, a sve u svrhu pumpanja kisika u pluća scene. Osječka glazba i njezina scena sve su suprotno od pesimistične i upravo je to povod mojoj (vjerojatno već osjetnoj) frustraciji. Ona se oslanja velikim dijelom na već općeprihvaćenu stigmu o Osijeku kao pustom i mrtvom gradu, prijestolnici slavonske provincije, solidnom gradu koji povremeno iskoči iz margine, no uvijek joj se nekako vrati.

Kako možemo očekivati razvoj glazbene scene ako je Osijek ima priliku razvijati samo tijekom ljeta? Nedopustivo je da grad naše povijesti, kapaciteta, talenta, publike i pratitelja nema primjerenu opciju djelovati pravocrtno i kontinuirano tijekom cijele godine, a ne samo prezimiti u hibernaciji.

Imajući na umu da u Osijeku postoje prostori poput Bastiona, dvorište i prostor Vege koji su oduvijek bili namijenjeni skrovištenju glazbe, a ti prostori više i ne funkcioniraju u svojoj svrsi. I nitko ne zna zašto je tomu tako. Neke su papirološke peripetije ili nedefiniranosti u samim udrugama u pitanju, kažu ljudi. Često se onaj revolucionarni i najjači dio scene, partija i događaja organizira sa saznanjem da su slični događaji prije znali završiti s prijavama i kaznama zbog nereguliranosti. Vrlo je bizarno i banalno što tako plodnu i dobru stvar za grad sputavaju pitanja puke neuređenosti.

Moj bi zadatak trebao biti davanje odgovora, ali, umjesto njih, ovoj tematici mogu ponuditi možda dobro pitanje: na kome je da uređenje navedenog preuzme na sebe?

Osječka glazba uvijek je bila sama svoj pokretač i svrha, jer ostalih benefita (čitaj: financijskih) nikada nije pretjerano nudila. I ta čista pokretačka energija ono je što smatram da je našu glazbu održalo postojanom i u mnogo toga posebnom.

Vrsnih umjetnika i odgovarajuće publike u gradu neosporno ima, no treća točka je potrebna da bi se Bermudski trokut osječke scene napokon zatvorio. Vjerujem da se inertnost treće točke može pripisati donedavnoj političkoj postavi i njezinom fokusu na druge gradske aspekte. Ako želite da se vlastoručno obratim gradonačelniku, slobodno pišite u komentare…

Šalu na stranu, smatram da je zaista potrebno vrlo malo kako bismo scenu odveli na razinu kojoj ona stremi. Grad bi neupitno prosperirao na toliko područja i otvorio niz vrata koja nas mogu odvesti samo naprijed.

Cijelu ovu analizu usudila bih se zaključiti s problemom manjka komunikacije. Potencijal je postojan, ambicija je skokovita, no potrebno je više glava i još više pari ruku kako bi se postigla ravnoteža. Dogovor uz potrebne kompromise, plan, realizaciju. Zvuči poprilično izvedivo. Ipak, borba s vjetrenjačama motiv je koji se u mojoj svijesti uporno pojavljuje kada razmatram ova pitanja. Ne borimo se protiv divova, dapače, divovi su u našim redovima. I duboko vjerujem da svi koji se bore za našu scenu, bore se za isti cilj, a ne jedni protiv drugih. Samo nas možda sve na to treba snažnije podsjetiti.

I dok zaključujem ovu analizu, frustracija se dijelom transformirala u uzbuđenost i optimizam. Logika nalaže napredak proporcionalan djelovanjima. Definiranje problema ishodište je svakog napretka. Odabirem vjerovati da ću idući puta kada budem tematizirala osječku glazbenu scenu donijeti dobre vijesti, što bi mi bila iznimna čast. Do tada, izvođači s pozornice, organizatori za telefonima i ja, kao i mnogi drugi iz publike, nastojimo držati prvu crtu obrane.


Pročitajte i…

Glazbeno središte: Dubrovnik
Glazbeno središte: Đakovo
Glazbeno središte: Karlovac
Glazbeno središte: Koprivnica

Moglo bi Vas zanimati