50 godina globalne pandemije zvane hip hop

Školski izlet u Zagreb. 2004. je godina. U tadašnjem Algoritmu kod hotela Dubrovnik naišao sam na američke časopise. Na naslovnici XXL-a su Dave Chappelle s Kanyeom Westom, Commonom, Talibom Kwelijem i grupom dead prez. Veze između ovih nekoliko osoba su kao plutena ploča dežurnog psihopata, pretrpana fotkama, pribadačama i raznobojnim koncima — povezani su na više razina. Baš kao i sve što ima veze s hip hopom. 50 godina mlada kultura je zagrabila svaki kut planeta, a njezina snaga upravo leži u isprepletenosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Za štrebere opsjednute referencama i trivijom, hip hop je mapa s blagom. Mapa u obliku X-a. Gdje god zagrabiš, nešto ćeš pronaći. Naravno da sam kupio taj primjerak XXL-a za šezdesetak kuna. A šezdesetak kuna za srednjoškolca u 2004. godini je bilo puno. Doduše, prikladno je dati bogatstvo za bogatstvo.

Nekoliko godina nakon te naslovnice gledam romantičnu komediju „Brown Sugar”. Sanaa Lathan glumi novinarku koja postaje urednica XXL-a. Hej, pa znam taj časopis. Već sam spomenuo — povezanost na više razina. Ona svoje intervjue počinje s jednim pitanjem koje odzvanja u mom tijelu oduvijek i zauvijek. „When did you fall in love with hip hop?”. Na početku filma se nižu najveće njuške hip hopa u veličanstvenoj montaži.

I ja sam se zaljubio u hip hop. Volim ga svojih posljednjih 20 godina. Od njegovih 50.

Temelji su postavljeni i ranije, već u pedesetima počinje izgradnja brzih cesta preko Bronxa do Manhattana kako bi Manhattan postao poslovno središte. Siromašne obitelji se premještaju u gradske socijalne stanove kako bi se to omogućilo. Ekonomske, a i društvene posljedice su dovele do implozije njujorških kvartova. Prvo je postojao kaos. Iz kaosa su nastali bogovi. Pitajte Grke, pitajte New York. Ono što je počelo kao dekonstrukcija funk ploča na 1520 Sedgwick Avenue u Bronxu 1973. godine je postalo globalni glazbeni, ali i kulturalni fenomen.

Baš kao i kava, hip hop ima svoje korijene u crnoj kulturi. Baš kao i kava, dolazi u čitavom zbiru vrsta i okusa. Arabica i robusta su samo početak, a onda i mješavine ulaze u igru. U jednadžbu dodajte i različite metode pripreme — od pržionice preko pakiranja i distribucije do bariste koji kontrolira najsitnije elemente pripreme vaše šalice omiljene kave. A važan faktor su i brojne neopipljive karakteristike osobe koja otvara dlanove da primi šalicu kave ili ploču. Kakve okuse voli? Što misli da njegova narudžba znači o njemu kao osobi? Je li dovoljno kul, specifičan, možda prezahtjevan?

Hip hop je evoluirao od jednostavnih i mikrolokalnih početaka do dominantne sile u popularnoj glazbi, modi i općenito svijetu zabave. Knjiga mi ne bi bila dovoljna da prezentiram svoju psihopatsku plutenu ploču veza i vezica.

U osamdesetima hip hop dovoljno raste da raširi svoje tada tanke i mršave prste čak do Jugoslavije. Godine 1984. dok u Splitu klinci Dino i Dean snimaju funk pod imenom Kineski Zid, Jugoton izbacuje prvi hip hop album u Jugoslaviji. Ime na kaveru? Master Scratch Band. Kod nas je upravo objavljeno i reizdanje pod krovom Fox & His Friends.

Po zagrebačkim klubovima se javljaju i prvi jugoslavenski kraljevi breakdancea, ponajprije u Kulušiću. Svaka od ovih crtica je kao rub fraktala, otkrit ćemo čitav novi svijet ako se samo malo približimo. Tako postoji i put od „helića” u Kulušiću do razvoja hrvatske post-ratne plesne scene.

Premotavam kasetu na ratne godine u Hrvatskoj.

Now let me start it off with sins
Get in the flow ’cause I’m your prince
Reciting poems, squeezing you tightly
Exploring your body daily and nightly…

Možda vam se neće odmah upaliti lampice, ali dvadesetak sekundi nakon početka ovog versa na engleskom ćete čuti prepoznatljive riječi na hrvatskom.

„Tek je dvanaest saaaati…”

E.T. je spojio hip hop i eurodance te napravio možda prvi hit u novonastaloj državi za koji se može reći „svjetsko, a naše”. U Hrvatskoj se javlja rimovanje na engleštini. Breakdance je u spotovima i na nastupima, čak i Colonia angažira hrvatske „brejkere” da dignu publiku. Pojavljuju se i prve rap grupe i solo reperi.

A posljedice rata? Generacijski jaz se još više povećava jer su roditelji konkretno i bolno proživjeli rat, a mlađe generacije osjećaju i svjedoče posljedicama bez razumijevanja svega što se dogodilo. Potresene su iako to nije lako priznati. Pišu tekstove, snimaju pjesme. Osuđuju ih jer psuju u tekstovima koji su refleksija njihove stvarnosti, a u fizičkom svijetu svi psuju. Pa i oni koji ih osuđuju. Nezaposlenost na svakom koraku. Dovoljno je pogledati Knjazovu Svlačionicu o hip hopu u Hrvata da postane jasno kako je većina aktera na tadašnjoj sceni nezaposlena, kako Vox Populi proziva mlade jer su nezaposleni iako prilika jednostavno nije bilo. I to je naša izgradnja autoceste kroz Bronx, implozija koja dovodi do stvaranja novog.

Scena je mala, nišna, svi se drže skupa. I ples i glazba i vizualna umjetnost. Plesalo se u Oktogonu, hrvatskom hramu breakdancea. Grafiti su polako prigrljeni kao umjetnost, neki zidovi se legaliziraju, a sve češće crtačima stižu i komisije od privatnih naručitelja koji žele šarenilo na svojoj fasadi. A hip hop kao glazba u Hrvatskoj? Uvijek agilan žanr mijenja svoje ruho, publika odlučuje što prolazi, a i Internet se upleo u priču.

Godine odmiču. Neka lica se povlače sa scene, neka napuštaju ovaj svijet, a neka ne uspijevaju sazrijeti i prerasti mladenački inat. I nekako… hip hop i dalje raste usprkos nedostatku vodstva, mitske figure koja će biti sveprisutna i općeprihvaćena. Valjda tu leži i mladenačka pobuna. „Što će meni matori govoriti? Mogu bolje”. Dolazi i do fragmentacije supkulture. Sada svatko ima svoje — načela, ideje, publiku.

Demokratizacija tehnologije je i na svjetskoj razini omogućila razvoj ovog žanra već ranije, ali jednom kada su osobna računala postala dovoljno snažna da u jednom pakiranju omoguće stvaranje glazbe, demo scena u Hrvatskoj (i regiji) se razbuktava. Interes izdavačkih kuća pada, hip hop je „passe” jer se fizički nosači zvuka ne prodaju, ali svjetlo na kraju tunela je pojava streaming servisa.

Svaki slušatelj može referendumski glasati lijevim klikom miša za svoje favorite, baze fanova rastu, javljaju se novi zvukovi. Mobiteli mijenjaju prijenosne CD playere i MP3 playere, tarife mobilnog interneta su sve povoljnije i sada gotovo svaka osoba može uživati u glazbi kad god želi. Ovaj proces je jako pojednostavljen, ali je doveo do hip hopa kao sile i u hrvatskom internetskom i koncertnom prostoru.

Ako ćemo samo zagrabiti u trenutna glazbena naličja hip-hopa, u istom trenutku na sceni imate Vojka koji omađija publiku čim se pojavi na stejdžu s disk džokejom i šakom beatova, Buntai koji neapologetski pjevaju preko playbacka s nasnimljenim vlastitim vokalima i pozadinskim vokalima te Kandžiju koji nastupa s potpuno opremljenim i vrhunski usviranim bendom. I svi oni mogu rasprodati koncerte te svojoj vjernoj publici donijeti određenu vrstu energije. Hip hop je postao baš kao i Internet — ima mjesta za sve.

Dva dana prije predavanja ovog teksta stojim na plesnom natjecanju u Pogonu Jedinstvo. Svira hip hop. Pojavili su se ljudi koje dugo nisam vidio. Prosjek zagrljaja u dvorani je barem pet u minuti. Dan prije Uskrsa je, Jedinstvo se napunilo. Hrvate smo očekivali, Slovenija je u kući, Srbi su stigli, Sarajlije su potegnule do Zagreba, stiglo je i par ljudi iz „Minkena”. Event završava, pobjednici su proglašeni, publika pleše s osmijesima na licima. I naravno, susjedi u godinama zovu policiju zbog buke.

Nekima buka, nekima hrana, hip hop je bio i ostao fenomen koji polarizira. Sada je plutena ploča s pribadačama, fotografijama i vezicama veća nego ikad.

Svakoj duši željnoj dubljeg uranjanja u dijelove ove priče, preporučam vrhunsku knjigu Jeffa Changa Can’t Stop Won’t Stop koju sam kupio već nekoliko puta u srpskom prijevodu po regionalnim sajmovima knjiga. Netflix nam je priuštio i više nego dobru dokumentarnu seriju Hip Hop Evolution (Netflix), četiri kratke sezone koje na maestralan i lako probavljiv način oslikavaju razvoj kulture koja je osvojila svijet. Questlove iz benda The Roots je glazbena enciklopedija, a odgovoran je i za šestodijelnu seriju Hip Hop: The Songs That Shook America.

Icon Collective je napravio kratak pregled hip hop povijesti koji se lako čita i besplatno je dostupan svima pa ako ste kratki na vremenu i lovi, počnite OVDJE.

 Osobno mi je posebno drag i kratki dokumentarni film Hram, redatelja Ivana Vukovića o Oktogonu kao svetom mjestu za zagrebačke, ali i hrvatske bboyse.