Po' metra crijeva: Boškarin IV

Što kažete na Po’ metra crijeva? Ne, ne nudimo gnjusne iznutrice, nego četvrti studijski album ča-metal benda čije ime sugerira čuvare vratnica idealizirane, ali fantazmagorične prošlosti sjevernoga Jadrana na albumu Boškarin IV:

Boškarin IV više je od glazbenog djela kojem ćemo morati posvetiti glazbenonovinarskog prostora u budućnosti zbog raslojenosti poetike, etike i estetike momaka koji čakavštinom pišu nove stranice antologija alternativne, ovdje apsolutno underground glazbe. Prepisujemo iz njihove magične knjižice oslikane motivima iz opskurne pjesmarice ono što Po’ metra crijeva jest, a to je:

„ča-Metal™ bend. Šesteročlana grupa inspiraciju crpi iz istarskih legendi, mitova i priča. Glazbu radi pod utjecajem istarske ljestvice i metala. Zvukom benda, uz višeglasno pjevanje, žestoke gitare i bubnjeve dominiraju sopile – tradicionalni hrvatski primorski drveni puhački instrument čije je sviranje „na tanko i debelo“ dio zaštićene UNESCO-ve svjetske kulturne nematerijalne baštine.”

Karnevalesknu šestorku u tradicijskoj opravi pod dijaboličkim maskama čine antijunaci čije identitete ne smijemo pod cijenu iznutrica podijeliti: Č.R.U. (vokali), Šaman Šamanić (sopela, vokali, udaraljke, kljave i sintovi), Armageljon Espaljon (gitare, vokali), Aywar Groszgrock (gitare, vokali), DrOgan Keksburgh (vokali, bas gitara i bend monitoring) i Tomo Niprija (bubnjevi). Neka nova imena? Veterani su Hesus Attora – previđenih glazbenih eksperimentatora i One Piece Puzzle, no Po’ metra crijeva, inkarnacija svih uzavrelih impulsa, u svojih dvadeset godina neumornog rada (i s četvrtim albumom) pod izdavačem No Profit Recordings nadilazi značaje prethodnih utjecaja svojom složenošću: bend je to koji je više od na prvo slušanje divlje glazbe. Oni su performeri, čuvari vrata prošlosti, pokretni muzej humanizma i pravičnosti predstavljeni kroz bizaran svijet istarskoga ruralnoga kraja.

Ulakskom u četvrti album kastavskog seksteta, našli smo se ne u zečjoj rupi, nego vražjoj jazbini. Ovdje smo u fiktivnom svijetu razloženom na zazorne epizode povezane s Hihotićima – dječjim serijalom slikovnica i radijskih emisija Mladena Kušeca o predodžbi djece i njihovim promišljanjima o svijetu oko sebe. PMC sugerira da njihove pripovijesti s četrteg boškarina (Vol. IV) nisu nužno faktografske, ali kao i basne imaju korektivnu i pedagošku – u našem slučaju andragošku – funkciju. Hihotići su ključ interpretacije albuma gdje PMC želi da zađemo u magičnu zemlju istarsku i spotaknemo se o sarkazam, cinizam o prodanim dušama koje onda rastežu do razine fantazmagorije i glazbenoga horora (mogli bi od ovog napraviti i prvi ča metal mjuzikl).

Album ima jasnu pripovjednu strukturu započetu znakovitim dijalogom koji nas smješta u neimenovano selo, premda bi ono po kasnijoj “Čižićkoj rapsodiji” moglo biti mjesto Čižići. U njima se otvaraju vrata pakla i započinje masakr kada vrag zađe u jednog od seljaka, a selo prizove ča metalce Po’ metra crijeva da ga otjeraju. I otpočnu tako bakanalije, istarski dionizijski princip proradi, ali umjesto vinom oblijeva se biron (pivom). U njihovoj okolici pod zlogukim noćnim nebom izranjaju huda bića, dusi gusara, štrige i štriguni – i najhuji boškarin.

Kastavska četvorka zamaškarana u poganske vragolane briljira kada se radi o ophođenju etnologijom, poviješću i književnošću, koliko i poznavanjem istarskog višeglasja, vokalizacija ili tradicijskih ljestvica. U dovitljivoj lokalpatriotskoj “Mater Raša”, fonetskom ironijskom igrom riječi s popkulturnom frazom ‘Mother Russia’, progovaraju o crvenom udaru iliti sjećanju na prve antifašističke pokrete u Istri.

Pred stoljeće je kratko zaživjela Labinska republika kao prva organizirana pobuna protiv fašizma kojoj daju naklon u numeri za koju nisu ni slutili da će biti potencirana međunarodnim ratnim pohodima. Momci ovdje honoriraju borbu protiv prvih totalitarizama: „Prije nego što su preuzeli vlast u Italiji, fašistički odredi su zaposjeli sjedište radničkog odbora u Trstu 1921. godine, istog zapalili i napali predstavnike sindikata rudnika Raše. U vremenima rastućeg fašizma i dodatne represije nad netalijanskim stanovništvom, ovaj otpor simbolički je odigrao veliku ulogu i u kasnijoj povijesti Istre,” razjasnit će Antifašistički vjesnik.

Polet otpora PMC prisjeća se kroz tradicijske istarske vokalizacije i harmonije. Na zazoran način tako šestorka nastavlja folklorističku panoramu istarske prošlosti pripovijedane kroz stihove, folklora opisanog iz karnalne perspektive nakon čega će običaji i prakse kraja biti upamćeni, ali prvenstveno kroz književne kodove horora i fantastike. Protagonisti njihove istarske ludorije su antijunaci pronošeni death metalom, ali nepobitno komični, posebno kada kao kritiziraju eksploataciju regije turistifikacijom.

Crijeva se kao i Vojko V ili Bruno Filipović barem u pjesmi obračunavaju s gostima koje u nekim dijelovima zemlje doista nitko nije zvao. Kao jahači apokalipse, u srazu sa zlodusima i zlobnicima ne jašu na konjima, nego na boškarinu – istarskome govedu. Naposljetku, svojem naoko đavolje, ali suštinski civilizacijskom pohodu – čistki ako želite – posvećuju finale bez dramskoga sricanja, glazbeno finale koje je jedino posuđeno od predaka bez imena i prezimena. Istarska je epopeja svršena, zli dusi su rastjerani, a maškarani ča metalci na boškarinima spasili su Istru i Kvarner.

Tematsko-motivsko središte dinamičnog, agresivnog i brzog Boškarina IV sjeverni je Jadran prikazan kroz hiperpotencijan kontradiktornostima, dihotomijama fikcije i fakcije, života i smrti Hihotića i vragova, a u glazbenom smislu kroz oprečnosti tradicije i modernosti, akustike i elektrike, sopila i električne gitare, višeglasja i višegrowlja, vokaliziranja i screama. Na tankoj liniji stilsko-tematskih opreka počiva poetika Po’ metra crijeva, benda kojeg možemo uvrstiti u ondu istrianu – suvremenu fuziju tradicijske glazbe i oštrih, suvremenih glazbenih stilova. Oni pastoralnom idealu izražene prošlosti suprotstavljaju agresivne gitare, tvrde, bubnjeve, odnosno apokaliptično-distopijske ritmove u službi neverbalnog komentara na poziciju suvremenog kreativca na margini mainstreama glazbene, ali i turističke industrije, koliko i političke angažiranosti.

Narator priče predvodi svoj groteskni zbor nazalnim dionicama kada se poziva na regionalne napjeve, a onda s lakoćom upada u zečju ilii demonsku rupu growla i screama impresivno kontrolirajući vokal kako bi uvjerio slušatelja u novoispisane mitove Istre i Kvarnera. A tko bi ih bolje objedinio negoli sami autori i kvarnerski glazbeni mastermind Matej Zec (Let 3) kao producent svakog relevantnog izdanja posljednjih godina.

Prokleti Pust / PMC (promo)

Nemoguće je u ovu kritiku obuhvatiti opseg kreativnosti Po’ metra crijeva koji ne samo da pripovijedaju satiričnu, grotesknu priču o življenju u na spoju Kvarnera i Istre, nego uz ju proširuju – bez umjetne inteligencije i digitalije –  fantastičnim bestijarijem za svaku od pjesama, a izdanje koje serviraju besplatno na Bandcampu prati i nadolazeća društvena igra rezervirana za najveće humanističke štrebere. No o tom u nekoj drugoj formi jer glazbeno izdanje Boškarin IV zaslužuje nepodijeljenu pažnju ljubitelja glazbe, književnosti, folklora i povijesti kao satirički postmoderni sublimat izgubljenoga raja.