Metallica u Cinestaru - premijerno smo preslušali novi album

Metallica je objavila svoj 11. studijski album 72 Seasons u kinu.

Poslušali smo ga u Cinestaru koji je ponudio osvježenje od novostandardnog površnog preslušavanja novih izdanja.

Ako ste očekivali još jedan standardni glazbeni film, onda je 72 seasons Metallice definitivno nije takav. Al’ ne trči pred rudo, jer ovaj nesvakidašnji projekt nije ništa pretjerano kreativno. Iako su Kanye, Beyonce, Coldplay ili Justin Bieber iskoristili kinodvorane i televizijske platforme za nove materijale, ne sjećam se (ispravite me) da je itko dosad napravio premijeru, first-listen novog studijskog izdanja od početka do kraja u kinu s preslušavanjem kao glavnim ciljem.

Dati premijeru glazbenog albuma u kinu u vrijeme suvremenih distrakcija kada s pažnjom zlatnih ribica, bombardirani aplikacijama miješamo buljenje u vertikalna stakla u rukama s bazičnim rutinama življenja.

Dakle, nova opcija ili sugestija slušanja albuma od početka do kraja, ako si dovoljno pristojan i nisi truba u kinu da buljiš u mobitel. Super zamišljeno, a onda sve pada u vodu u sljedećim koracima:

Dvorana Cinestara u kojoj se održala premijera jedna je od najljepših u njihovim multipleksima u Zagrebu, ali već na koncertu Billie Eilish zapitkivao sam se čija je odluka tamo organizirati ovakve specijale za ljubitelje glazbe kada je broj decibela vjerojatno duplo manji negoli u nasilnom IMAX-u za koji ti trebaju uši.

Kolega-suradnik i ja na koncertnom smo specijalu o Billie uredno zaćaskali uobičajenom razgovornom glasnoćom, a nije nešto bolje bilo ni na Metallici: hard rock bendu za koji je ovaj zvuk pretih, a – ako me uho ne vara – nije bio ni u surroundu.

Iako je koncept jasan: radi se o premijeri albuma, kronično mu je falilo kreativnosti, što će reći da je na njegovom sinopsisu radio netko izvan doticaja vremena. Jednolične najave pjesama s opisima pojedinačnih instrumentalnih dionica snimane u istom prostoru, istim stilom postaju monotone već nakon tri intermezza.

Ništa o pozadini stvaranja, uvidu u ovu novu fazu karijere petog desetljeća jednog od najvažnijih živućih svjetskih bendova, ništa o odnosima, ali ni samoj produkciji. A multimedijski su nas podražaji razmazili tako da moramo imati raznolikosti u sadržaju.

Najavljivan medijski kao premijera albuma u kinu gdje će svaka pjesma dobiti svoj spot, film se nije do kraja držao pisane riječi jer dok se djelomično radi o snimkama s većinom istog seta gdje je Metallica pred velikim ekranom izvodila nove pjesme, neke kao da su „redatelji“ prokleli estetskom zaostalošću.

I onda u par navrata imamo apstraktne vizualizacije na tragu equalizera koje ne samo da izgledaju kao digitalna animacija Windows Media Playera na starom Windowsu XP-u, nego odvraćaju od fokusa na pjesmu. Zato sam tri četvrtine filma otprilike žmirio i hedbengao jedući slane Ülkerove štapiće. Eto, da i to doživim.

Iako najavljuju tropski, surferski i tribal upliv u “Sleepwalk My Life Away,” daleko je to od slušane stvarnosti, ali jedna je to od onih stvari gdje se kao najboljim parom i sekcijom Metallice opet paradiraju  bubnjar Lars i basist Rob. Kako je Metallica jedan od onih opravdano razmetljivih bendova, i 72 Seasons mora imati grandioznu himnu za turneje kojom će postati “If Darkness Had a Son”, ali i dalje ništa ne može parirati divljoj i ponajboljoj “Lux Aeterna” – najavnom singlu 11. albuma s energijom Motörheada.

No grand finale je epski closer, grandiozna Inammorata kao prva pjesma benda duža od 10 minuta koja naposljetku ne pravda svoje trajanje zbog sporadične monotonosti, ali neka se Metallica veseli da je nakon 40 godina dala repliku Maidenima.

Prema izvanfilmskim izjavama frontmena i tekstopisca Jamesa Hetfielda 72 Seasons ukazuje na njegovu introspekciju i izgradnju vlastitog identiteta nakon terapije i oporavka. Hetfield je izjavio da su prvih 18 godina (ovih 72 godišnja doba) života ključni za formiranje pravog – ili lažnog identiteta – te da su mnoga naša iskustva u odrasloj dobi reakcije na iskustva djetinjstva. I onda kroz pjesme naglašava važnost preispitivanja temeljnih vjerovanja kako bi se shvatilo kako utječu na percepciju svijeta danas.

Kao album 72 Seasons vraća se korijenima – iako su zadnjih 20 godina svaki album redovito tako najavljivali pa znamo da je to bendovima sa stažom dužim od 25 godina već neki PR-ovski imperative.

Ili neizbježno samozavaravanje. Ali bez cinizma, 72 seasons zbilja podsjeća na raniji zvuk i iako ima svoje nedostatke, još uvijek je solidna razbijačina zrelih frajera koji uglazbljuju borbu sa svojim sranjima. S druge strane, podvlači majstorstvo i snagu i zvukovno se opire ideji da su svi oko šezdesete godine života i da nema predaje.

Dapače, kako na samom kraju filma u marvelovskom stilu najavljuju novu turneju s njim i čak dva live kino-prijenosa 18. i 20. kolovoza s dvije posve drukčije setliste. Ako bude i kod nas prijenos, opet idem.