Oživljavanje Papandopulove partiture, komičnog karaktera i antiratne poruke

Još jedno Papandopulovo operno otkriće na repertoaru Muzičke akademije u Zagrebu i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu – osam godina nakon praizvedbe opere Madame Buffault, Papandopulove dotad nikad izvedene opere, za koju se vjerovalo da je izgubljena, sada Muzička akademija u suradnji s drugim akademijama i fakultetima Sveučilišta u Zagrebu opet pokazuje smjer u očuvanju i izvođenju hrvatske operne baštine i postavlja operu Amfitrion, djelo koje je nakon praizvedbe 1940. u HNK-u Zagreb, u turbulentnim vremenima početka rata, zagubljeno i tek nedavno opet pronađeno.

Foto: Branko Nadj

U pozadini tih otkrića je hrvatski muzikološki Indiana Jones, muzikolog Davor Merkaš, predani istraživač opusa Borisa Papandopula (ali i opusâ drugih skladatelja), kojega su istraživanja u Hrvatskoj i izvan nje dovela do pronalaska tih djela, kao i niza drugih. U odjeku izvedbe i izdanja još jednog mladenačkog Papandopulova djela, kantate Slavoslovije (u siječnju ove godine u Lisinskom, u produkciji Glazbe HRT-a), i u odjeku izvedbe Amfitriona i očekivanju tiskanog izdanja partiture, čini se da je ovo plodna godina za baštinu Papandopula.

Kao i obično, na sveučilišnoj se produkciji okupilo mnoštvo studenata i njihovih mentora, na prvom mjestu docent Matija Fortuna, dirigent premijere (preostalim dvjema izvedbama dirigiraju studenti Mateo Narančić i Ivan Šćepanović), te redateljica Kristina Grubiša pod mentorstvom Krešimira Dolenčića.

Foto: Mara Bratoš

Razotkrili su nam mladenačko djelo, širokih proporcija, zamišljeno – prema riječima Papandopulova osvrta, prenesenog u odličnom tekstu programske knjižice mladog muzikologa Ivora Prajdića – u maniri komičnih Singspiela iz kraja osamnaestog stoljeća ili početka devetnaestoga. Je li Singspiel – ili uopće opera – Papandopulova forma, dalo bi se raspravljati.

Činjenica je da njegove opere, kojih je osim dviju spomenutih bilo još nekoliko, nisu zaživjele na repertoaru. Znatiželja postoji, prema recimo Roni, kojoj nas mami prekrasna pjesma Muhe (dok je Sunčanica bila postavljena prije petnaestak godina u Rijeci). A sada je zadovoljena prema Amfitrionu – riječ je o operi s govorenim dijelovima, nastaloj na libretu Mije Štimca i Enrica Goliscianija, prema Molièreovoj komediji Amfitrion, koja s komične strane prilazi mitu o Zeusu.

Zeus zavodi Amfitrionovu ženu Alkmenu, prerušivši se u njezina muža, koji odlazi u rat protiv Perzijanaca. Amfitrion međutim dezertira i iste se noći vraća svojoj kući. Plod te noći bit će blizanci koje rađa Alkmena – Zeusov sin, polubog Heraklo, te Amfitrionov, Ifiklo.

Foto: Mara Bratoš

Sa šest glavnih likova (Amfitrion, Sosias, Alkmena, Charis, Zeus i Merkur), nekoliko epizodnih uloga (Noć, Venera, Bakho i Kikinis), i željom da zadovolji sve dramske i glazbene konvencije klasičnoga Singspiela, skladajući duete, kvartete, velika finala, divertissemente, brojne zborove, plesove i nebrojene instrumentalne uvode te duge arije, rezultat je, mora se reći, ipak preduga opera, u kojoj se često nit priče gubi, prekida, a potom ponavlja.

Glazba je, premda raznolika, često nedovoljno jaka, posebno s aspekta melodijske inventivnosti, ali i same dramaturgije, dramski slabo povezana, a da bi se kroz gotovo tri sata uspjela zadržati nit, kompaktnost, protok glazbenih i dramskih ideja, a s tim i pozornost publike

Iako smo čuli neko odlično komično pisanje, primjerice u buffo kvartetu Amfitriona, Sosiasa, Zeusa i Merkura u trećem činu, ili ariji Sosiasa iz istog čina, glazba je, premda raznolika, često nedovoljno jaka, posebno s aspekta melodijske inventivnosti, ali i same dramaturgije, dramski slabo povezana, a da bi se kroz gotovo tri sata uspjela zadržati nit, kompaktnost, protok glazbenih i dramskih ideja, a s tim i pozornost publike.

Uz raznolikost opernih formi u Amfitrionu, Papandopulo je bez susprezanja zagrabio u svoje vrelo eklektičnih inspiracija, od fokstrota i tanga, do balkanskih kola i frulica, do dalmatinske klape, ali i klasičnih uzora, citata iz Carmen ili Bohèmea, i mnogo toga još. Možda i previše. Iako razumijemo da se u ovoj prvoj suvremenoj izvedbi nakon praizvedbe 1940. željelo prikazati operu što bliže njezinoj izvornoj verziji, možda bi efektnija bila izvedba s više kraćenja.

Papandopulo je bez susprezanja zagrabio u svoje vrelo eklektičnih inspiracija, od fokstrota i tanga, do balkanskih kola i frulica, do dalmatinske klape, ali i klasičnih uzora

Foto: Branko Nadj

No kako bilo, Amfitrion je za mlade akademske studente mogao ponuditi puno toga – osim lekcije iz povijesti glazbe, bilo je tu dovoljno materijala za brojne soliste, zbor, orkestar, kao i za velike zahvate svih onih koji su oblikovali scensku komponentu izvedbe.

Na premijernoj su izvedbi neki iskočili i pokazali se spremnima za sve izazove profesionalne operne scene.

Oduševio je tumač naslovna Amfitriona, mladi bariton Benjamin Šuran, kojega sasvim sigurno čekaju dramske baritonske uloge – iznenadio nas je uobličenošću glasa, pitkoga, čujnog i snažnog, bojama koje s lakoćom prilagođuje izrazu i karakteru komična generala kojega Zeus nadmudri, i fraziranjem, koje Papandopulo za ovaj lik vješto karakterno sklada, u brojnim duetima i ansamblima. Benjamin Šuran podjednako je vješt glumac, okretan u reakcijama, a njegova je kompletna izvedba izravna i komunikativna, s – usuđujemo se reći – dovoljno karizme za naslovnu ulogu koja doista nosi predstavu.

Zeus Davora Nekjaka bio je baršunasta glasa, karakterno izrađen, logične, mekane muzikalne fraze, čak i onda kada je Papandopulovo pisanje pomalo nerazumljivo

Osim njega, još jedan završeni pjevač, koji iako u nešto manjoj ulozi, pokazuje pravu pjevačku i scensku zrelost – isto tako bariton, ali pjevni, prikladniji ulogama romantičnih likova, poput Onjegina ili Massenetova Athanaela – Davor Nekjak, kojega je već sebi rezervirala riječka Opera HNK Ivana pl. Zajca, čiji je član od prošle sezone. Zeus Davora Nekjaka bio je baršunasta glasa, karakterno izrađen, logične, mekane muzikalne fraze, čak i onda kada je Papandopulovo pisanje pomalo nerazumljivo, te na kraju, kada se razotkriva njegova božanska osoba vladara svih bogova, moćan, velikog volumena i raspona, u impozantnoj završnoj ariji.

Izvrsna Dina Jularić Ivančić u ulozi komične družbenice Charis više je puta tijekom predstave unijela živost u akciju i osvojila scenu svojim stabilnim, pjevnim glasom i pravim smislom za komediju

U ulozi Alkmene sopran tamne boje kakav dugo nismo slušali na pozornici HNK-a, Tena Lončarević, kompletna u dramskoj domeni lika, koji nudi raspon od patetične dramatičnosti do komike, odlične, prirodne glume i zrelog uvida u raznoliko glazbeno tkivo lika kojemu Papandopulo povjerava možda i najviše u okviru opere, s čak dvije arije. Pridružuje joj se isto tako izvrsna Dina Jularić Ivančić u ulozi komične družbenice Charis, koja je više puta tijekom predstave unijela živost u akciju i osvojila scenu svojim stabilnim, pjevnim glasom i pravim smislom za komediju.

U ulozi Merkura još jedno otkriće, polaznik tek prve godine studija pjevanja, tenor Tomislav Jukić, prekrasnoga glasa i scenskog nastupa, posjedujući već sada zavidnu izvođačku zrelost

Pandan u muškom dijelu postave bio joj je komični Sosias, njezin muž, kojeg je karakterno donio tenor Aljaž Žgavc, čije su komične razmjene s tumačem Amfitriona pridonijele uvjerljivosti radnje i komičnosti opere. U ulozi Merkura još jedno otkriće, polaznik tek prve godine studija pjevanja, tenor Tomislav Jukić, prekrasnoga glasa i scenskog nastupa, posjedujući već sada zavidnu izvođačku zrelost.

I u epizodnim ulogama niz lijepih ostvarenja: za Noć Martine Menegoni, zatim Veneru, koja pjeva jedan od rijetkih poznatih ulomaka, tango Venere, u kojoj smo čuli Gabrielu Hrženjak, Bakha Lobela Baruna ili Kikinisa Luke Čevizovića.

Foto: Mara Bratoš

Zbor Muzičke akademije koji su pripremili zborovotkinja Jasenka Ostojić i njezin asistent Martin Pleše bio je neujednačen: dok su neki ulomci zvučali tonski kontrolirano, bilo je u boji i tonu ulomaka na kojima se još trebalo raditi. Zbor pak treba pohvaliti zbog izrađenog, šarmantnog scenskog pokreta i plesa, koji su s njima uvježbali Jure Radnić, Dea Presečki i Margareta Sinković.

Na sceni je sudjelovao i niz polaznika Akademije dramske umjetnosti, u različitim dosjetljivim scenskim kreacijama Satira, Bakhantica, Bogova i Božica, koje su dale dojam hedonističke bujnosti i razigranosti cijeloj predstavi.

Foto: Mara Bratoš

Orkestar se kroz katkad teško prohodno tkivo Papandopulove partiture kretao prilično dobro, s povremeno malo slabije oblikovanim tonom, ili orkestralnim solima, ali kompetentno i sigurno, pronašavši u dirigentu Matiji Fortuni uglavnom stabilno vodstvo, koje je međutim povremeno trebalo dati više poticaja i malo čvršćeg tempa, pogotovo u sporijim ulomcima.

Kraćenje bi sigurno pomoglo, ali ujedno treba cijeniti želju da se pokaže što više od originalnog Papandopulova pisanja

Zadatak za mladog dirigenta ipak nije bio nimalo lak. Dugu partituru, s nebrojenim solistima, zborovima, zakučastim orkestralnim pisanjem i stilski raznorodnom partiturom uobličiti u tečnu, povezanu cjelinu nije jednostavno. Kraćenje bi sigurno pomoglo, ali ujedno treba cijeniti želju da se pokaže što više od originalnog Papandopulova pisanja.

Foto: Branko Nadj

Režija Kristine Grubiše poslužila je u mnogim trenucima kao ljepilo, uz pomoć suradnika na plesu i scenskom pokretu i koreografiji (Margareta Sinković pod mentorstvom Irme Omerzo), kao i na vještom scenskom govoru (Nikola Baće), oživljavajući posebno različita intermezza u radnji.

U komici odnosa među likovima osjeća se vješto vodstvo Krešimira Dolenčića, posebno u slobodi koja je dana mladim tumačima da sasvim prirodno izraze svoje likove. Scenski pokret bio je zaigran, s nekim zgodnim znakovima, kao što je pozdrav Zeusu, u vidu pokreta u obliku munje i slično.

Foto: Mara Bratoš

Predstava je odisala zaigranošću i šarmom, te uspjela doprijeti do publike svojim humorom i brojnim duhovitim dosjetkama. Scenografija je bila funkcionalna kao i svjetlo (studenti ADU-a, Arhitektonskog fakulteta i Studija dizajna; Bartul Pejković), svrhovita i jasna, kao i kostimi (studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta), koji su uspješno prenijeli osobnost svakog od likova, kao i grupa zbora – odjevenih u opuštene kostime koji su nas vizualno i plesovima prenijeli u idilično arkadijsko okruženje. Predstavu su smisleno i nadahnuto nadopunile i video animacije, kao i scenografski i kostimografski rekviziti koje su izradili studenti Akademije likovne umjetnosti.

Foto: Branko Nadj

Sve u svemu, još jedno hvalevrijedno zajedničko ostvarenje akademija i fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ovaj put s dimenzijom povijesnog otkrića, značajnog za hrvatsku opernu glazbu.

Usto, kao što je Papandopulo smatrao da jedna takva razbibriga – proistekla iz suncem obasjanog okružja tada još malog i poslijeratnim bumom netaknutog Splita, u kojem je proveo nekoliko plodnih stvaralačkih godina – može donijeti željeni bijeg i olakšanje u osvit ondašnjih ratnih zbivanja, nekako slično i danas može odjeknuti ta opera, u kontekstu našeg vremena.

I danas slično  može odjeknuti u kontekstu našeg vremena – signal je jasan: satira na temu rata, (…) hrabri general Amfitrion i njegov ordonanc Sosias zajedno s nevoljkim grčkim vojnicima shvate da nemaju ništa od rata i, napuštajući vojsku, vraćaju se kući

Signal je jasan – satira na temu rata, na samom početku opere, kada hrabri general Amfitrion i njegov ordonanc Sosias zajedno s nevoljkim grčkim vojnicima shvate da nemaju ništa od rata i, napuštajući vojsku, vraćaju se kući.

Foto: Mara Bratoš