The Splitters u Sax!-u – radiofonični déjà-vu

The Splitters su u subotu navečer u zagrebačkom klubu Sax! održali promociju svog albuma Role filmova, objavljenog 19. svibnja u izdanju Croatia Recordsa, samo dan prije promocije kojom su započeli svoju turneju.

Splitski bend čine dva para braće – Josip Senta na vokalu i basu, Petar Senta na ritam gitari i bekvokalu, Marko Komić na solo gitari te Antonio Komić na bubnjevima, dok im se na klavijaturama i bekvokalu pridružio Marko Mihaljević.

Sinoć me ulazak u poluprazni klub Sax! uz dozu nostalgije podsjetio na koncert benda Buč Kesidi održanog 2020. godine, kada je klub bio krcat, tražila se ulaznica više, zrcala su se u klubu znojila, a do šanka je tijekom koncerta bilo nemoguće i nepotrebno dolaziti.

Činjenica da će za tjedan dana nastupiti na rasprodanom stadionu Šalata fascinantna je i opipljiv je dokaz njihova napretka i sposobnosti da osvoje publiku. Sinoć je priča ipak bila malo drugačija. Bend si je dopustio kašnjenje od čak 40 minuta, valjda u iščekivanju da se klub napuni jer je unutra bilo četrdesetak ljudi, pa su se tako umjesto u 22, dečki na stage popeli tek u 22:40, ali i to im je već nestrpljiva publika mogla oprostiti.

Iskreno, dosad nisam ovom bendu pridavala previše pažnje, a sinoć sam shvatila i zašto. Dečki su talentirani, simpatična je i vjerujem praktična kombinacija dvaju parova braće u jednom bendu, a glazbeni ih geni očito nisu zaobišli. Samo što talent ponekad nije dovoljan.

Čitavu sam se večer pokušavala uhvatiti za nešto, tražila sam slamku spasa za koju ću se zakačiti i reći kako sam čula nešto zaista novo, kreativno i inovativno, ili barem posebno. Iako je njihov zvuk radiofoničan i jednostavno neloš, na trenutke se činilo kako je samo to – previše jednostavan, repetitivan i na trenutke dosadan.

Trudila sam se dati im svu svoju pozornost, no misli su lutale same od sebe i nisu mi uspjeli zadržati pažnju. Osim toga, dobar je dio publike ostao sjediti, i iskreno, nakon dugo vremena ni ja nisam imala potrebu ustati se na koncertu i zaplesati. Uvjerena sam da bend ništa ne radi ”krivo”, dečki znaju svirati, a Josipove su vokalne mogućnosti zaista široke, dobro kontrolira svoj glas i njegova je boja zaista ugodna i moćna, ali koliko god to bilo highlightom benda, nije dovoljno za osvojiti slušatelja koji će s gorljivom željom i samostalnom odlukom upaliti album na streaming servisima.

The Splitters/Marija Mihaljević

Uz vokal, najzanimljiviji je bio Marko na gitari koji odaje dojam da je ispao iz nekog metal benda, odnosno da se naslušao nekih tvrđih žanrova, što se u pojedinim riffovima moglo i čuti. Naime, problematičan je bio repetitivan ritam, kako na bubnjevima, tako i na basu, za kojega se činilo da se samo nastavlja iz pjesme u pjesmu, zbog čega se jedna pjesma prelijevala u drugu, bez oštrih razlika, presjeka i ikakvih posebnih promjena tempa i dinamike ili zanimljivih tranzicija.

To je sve nažalost rezultiralo prilično generičkim i bezličnim pop rock zvukom, onakvim kakav poznajemo još od novog vala, ali u mnogo različitih i kreativnijih verzija, pa se činilo kako je ovo samo jedan déjà vu.

U konačnici, to je rezultiralo i ljubavnim baladama koje nemaju ”ono nešto”. Čini mi se da je Josip pridao najviše pažnje upravo tekstovima i njihovoj izvedbi, iako su u creditsima naveli kako je na tekstovima radio čitav bend, dok je ingenioznost koju kao basist može i treba dati bendu, ostala po strani.

Simpatični su to Splićani, vidi se da zaista vole i žive glazbu, ali mislim da se još uvijek nisu kreativno dovoljno oslobodili. Bojim se da imaju određene kočnice koje ih zadržavaju unutar žanra i tematike, kao da im se teško odmaknuti od teme i prijeći neke umjetničke granice koje bi ih izdvojile iz gomile.

Cjelokupna je izvedba bila pristojna, simpatična i umjerena, pauze između pjesama bile su minimalne, a ponekad ih nije ni bilo, što su uspjeli spretno izvesti, ali je i interakcija s publikom, koja je možda mogla podići atmosferu, u ovom slučaju bila manjkava.

Kao najupečatljivija istaknula se pjesma ”Sve je bilo odlično”, najpankerskija pjesma na albumu, jedina u kojoj se osjetno mijenja ritam uz koji je neizbježno lupkanje nogom i mrdanje glavom. Bilo je neobično i čuti pjesme na engleskom, od kojih se na novom albumu našla vrlo melodična ”Lost And Found” kojom su se i predstavili na ovogodišnjoj Dori.

The Splitters, kako je vidljivo i u samom imenu benda, tako još uvijek plešu među dvama jezičnim izrazima. Ova im prilično nepopularna tehnika na razmeđu dvaju jezika svakako pruža veću slobodu i više mogućnosti, a stihovi su, pomalo paradoksalno, samouvjerenije napisani na engleskom jeziku u kojemu se bend očito osjeća kreativno opuštenije.

Role filmova još se mogu i moraju razvijati, a rušenje barijera suzdržanosti moglo bi dovesti do potpunog ostvarenja potencijala.