Putevima Hansa Zimmera

Kad bi glazbena umjetnost bila prikazana kao karta svijeta, filmska glazba zacijelo bi bila Oceanija – golemo područje prebogato životom, no toliko neistraženo i ne(pre)poznato da se čak i na toj karti teško locira, onako potisnuto skroz prema rubovima, nešto za što možda znamo da postoji, tamo negdje, ali zašto bismo se time bavili kad imamo, eto, Europu i Sjevernu Ameriku.

Ovdje se, međutim, nećemo baviti zanemarivanjem važnosti i utjecaja Oceanije na klimatski sustav čitavog planeta, već jednog pojedinca koji je uspio uzdići se visoko iznad fantazmagorične krivulje tamošnjeg horizonta tako da zapravo bude registriran i vrednovan lijenim perceptivnim aparatom kojim se čovječanstvo služi za snalaženje u vremenu, prostoru i ostalim dimenzijama. A riječ je o Hansu Zimmeru.

Stvorio trend mainstreama

Hans Zimmer njemački je skladatelj s američkom adresom koji se proslavio prije svega u filmskoj industriji. Gotovo četiri desetljeća stvaranja glazbe za filmove donijelo mu je dva Oscara, brojne druge nagrade i – status superzvijezde. Iako njegov lik i djelo ne poprima mitske razmjere strahopoštovanja kakvo ima, primjerice, najveći živući skladatelj John Williams, Zimmerov doseg je sveobuhvatniji. Dovoljno je inovativan i kvalitetan da povremeno zadovolji i najosjetljivije uho filmskoglazbenih znalaca (pa i snobova), a opet dovoljno drzak da namjerno ode u rafinirani mainstream ne bi li se svidio što većem broju ljudi i tako konstantno nadograđivao vojsku obožavatelja.

A Zimmer je upravo i stvorio trend mainstreama u filmskoj glazbi, jednako kao što je to Steven Spielberg učinio 1975. godine filmom Ralje, prvim pravim blockbusterom. Umjetnost i popularnost postali su tako sjedinjeni pojmovi. Kod Zimmera je, doduše, teško odrediti kad se točno dogodio taj trenutak; njegova je karijera bila postojana i linearno je jačala od samih početaka tijekom osamdesetih godina (osobito nakon Levinsonova Kišnog čovjeka 1988.), a prvi veliki skok na grafu popularnosti doživio je zahvaljujući filmu Kralj lavova 1994. godine, kao i prvom Oscaru za originalnu glazbu koji je uslijedio. Idući zamjetan uspjeh dogodio se s filmom Gladijator Ridleyja Scotta 2000. godine, za koji je ponovno nominiran za Oscara, ali nije ga dobio (tada ga je pobijedio Tan Dun s glazbom za tajvanski film Tigar i zmaj Anga Leeja, a uzgred rečeno, nezahvalno je bilo što uz Zimmera nije bila nominirana i Lisa Gerrard, i to zbog tadašnjeg Akademijinog pravila da se za glazbu smije nominirati samo jedan skladatelj).

21. stoljeće nastavilo se u neiscrpnom intenzitetu stvaranja, ali i prometnulo Zimmera u nešto što nijedan od njegovih kolega to nije bio u potpunom smislu – u poduzetnika. On je vjerojatno prvi filmski skladatelj koji je znao, mogao i želio iskoristiti puni potencijal onoga što predstavlja šoubiznis. A time je itekako poremetio industrijske obrasce.

Golem iskorak napravio je osnivanjem dviju platformi – Media Ventures i Bleeding Fingers Music. Media Ventures je kasnije promijenio ime u Remote Control Productions zbog sudskog spora koji je Zimmer vodio s tadašnjim partnerima, a obje kompanije sprovele su njegovu jasnu viziju: okupiti velik broj ambicioznih i talentiranih skladatelja pod svoje krilo, osiguravajući im tako stalan posao na raznim filmskim, televizijskim i inim projektima, ugovorno ih vezati da im je vrlo teško postići samostalnu karijeru i time stvoriti kontrolu nad njima. Od uistinu brojnih skladatelja koji su bili Zimmerovi puleni, tek se za nekolicinu može reći da su ostvarili respektabilnu, neovisnu karijeru; primjerice, Harry Gregson-Williams (Narnijske kronike, Kraljevstvo nebesko, Mulan…) i osobito John Powell (Kako izdresirati zmaja, United 93, Don’t Worry Darling…) prsti su jedne ruke.

Generalno gledajući, tako nešto nije uopće loše, dapače i sjajna prilika za brojne umjetnike, međutim, sad smo u fazi gdje imamo gotovo stotinu skladatelja koji svi djeluju iza Zimmerova imena, rijetko napuštajući stilske i žanrovske okvire koje zahtijeva produkcija, dovodeći tijesno tržište do prezasićenosti.

Mekdonaldizacija glazbe

Sociolog George Ritzer stvorio je pojam mekdonaldizacija želeći opisati stanje kad društvo preuzima karakteristike fast food restorana. Isto možemo pretočiti i u šoubiznis. Zimmerov način skladanja postao je McDonald’s filmske glazbe, i savršeno se uklapa u Ritzerova načela: učinkovitost, mjerljivost, isplativost, predvidljivost i kontrola. A u zamku mekdonaldizacije filmske glazbe nemilice upadaju brojni skladatelji, redatelji i producenti, što je i logično. Učinkovita je, na prvu zvuči moćno i dobro; isplativa je, relativno jednostavno je proizvesti je, osobito uz današnju tehnologiju; predvidljiva je, znači da će – baš poput generičke pop glazbe – osigurati dovoljno velik broj slušatelja i ljubitelja; a iz svega toga proizlazi kontrola, predmet žudnje veći od bilo kakvog novca. U iste okvire duboko je zašla i glazba za filmske trailere, što je postala industrija za sebe, a da ne govorimo o tržištu video igara, vrijednom milijarde dolara.

Unatoč negativnom aspektu cijele ove priče, neosporno je da je Zimmer genij – i u poslovnom i umjetničkom smislu. Jedina je prava „rock zvijezda“ iz te branše koja već godinama uspijeva puniti velike arene diljem svijeta, a na njegovim se koncertima dižu ruke u zrak i urla na teme iz Inceptiona ili Pirata s Kariba. Kolega Bojan Mušćet u jednoj je svojoj kolumni istaknuo intervju s eurovizijskim pobjednikom Doronom Medalijem koji je dobro rekao da 50 % čini dobra glazba, a drugih 50 % znanje o platformama i marketingu. Zimmer i u tom području nikako ne posustaje – iznimno je praćen na TikToku, Instagramu i umirućem Facebooku, a njegova predavanja na obrazovnoj platformi Masterclass gledalo je (i platilo) na tisuće i tisuće ljudi.

Najveći umjetnički doseg Zimmer je ostvario u filmu Interstellar redatelja Christophera Nolana. Tamo je, paradoksalno rečeno, Zimmer napustio samoga sebe da bi se vratio samome sebi. Ostavio je sve glazbenostvaralačke elemente kojima je do tada bio vjeran, u potpunosti se ogolio i takoreći dopustio Svemiru da se izrazi kroz njega. Zamislite da u jednom znanstvenofantastičnom spektaklu ne čujete snagu simfonijskog orkestra, već tek orgulje i klavir. A jedna od tema iz Interstellara postala je i megauspješna na TikToku, kad smo već kod toga.

Kad nema pravog, može i tribute: Lords of the Sound

Naravno da su ljudi onda pomislili da bi se valjalo uhvatiti u tu oceansku struju – ne bi li pokrenuli šou, a okrenuli biznis. A kad nemate Zimmera glavom i bradom, imate tribute izvođače! Jedni od takvih nastupali su u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski 28. siječnja i riječkom Centru Zamet 26. svibnja, a riječ je o ukrajinskom projekt-orkestru Lords of the Sound koji je imao koncerte pod nazivom The Music of Hans Zimmer. Četrdesetak izvođača u komornom orkestru, uz dodatak petorice vokalista koji su činili zbor te nekolicine vokalnih solista do gotovo zadnjeg su mjesta ispunili Lisinski i Zamet, a publika je imala priliku čuti najpoznatije Zimmerove teme kako bučno odzvanjaju dvoranom.

Ukupni dojam obaju koncerata relativno je solidan. Svi izvođači pristupili su izvedbi sa strašću i energijom, pa ste tako, primjerice, imali sekciju gudača koji su u žaru trenutka počeli mahati gudalima, a puhači podizali svoje instrumente visoko u zrak. Aranžmani su, međutim, bili tek prosječni, kao i solisti-vokalisti koji su dramatično griješili u izgovoru teksta, osobito tijekom izvedbi tema iz Gladijatora i Kralja lavova. Troma interpretacija glazbe iz Sherlocka Holmesa bila je višak u inače dinamičnom programu koncerta, dok su skladba Time iz Inceptiona te Interstellar, Gladijator i Kralj lavova generalno zaslužili mnogo bolje izvedbe. Također, programu bi fantastično odgovarala moćna (i popularna) skladba Chevaliers de Sangreal iz filma Da Vincijev kod koje na koncertu nije bilo.

Unatoč ovim prigovorima, atmosfera je doista bila na razini, entuzijazam se nikako ne može poreći, glazbu su pratile zanimljive animacije na platnu iza izvođačâ, a uistinu je lijepo u bilo kojoj prilici, primjerice, vidjeti posve ispunjenu dvoranu Lisinski, osobito nakon turobnih pandemijskih godina. Kijevski je orkestar zagrebačku i riječku publiku ostavio zadovoljnom, a ono važno je i edukacijski element – prisustvovanjem i slušanjem koncerata neminovno učite o skladatelju i njegovim djelima. Nemali broj puta mogli su se čuti prigušeni uzvici „a to je isto njegovo!“ ili „pa ovo je iz tog filma!“.

Zanimljivo je i kako Lords of the Sounds imaju još dva popularna programa – Legends of Film Music, izvode glazbu Ennija Morriconea, Johna Williamsa i Hansa Zimmera te Symphony of Justice koji predstavlja glazbu DC-jevih i Marvelovih blockbustera, kao i naslova kao što su Matrix, Nemoguća misija ili filmovi o Jamesu Bondu.

Koncerti filmske glazbe, dugoročno gledano, jedinstven su recept očuvanja simfonijskih orkestara, a poslužimo li se alegorijom s početka teksta, možemo reći i kako su oni brodovi koji krstare Oceanijom pružajući uvid u taj predivni zakutak svijeta.