Amira Medunjanin i SOHRT u Areni: filmičan vapaj sevdaha

Amira Medunjanin zasjala je sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u zagrebačkoj Areni unatoč nepopunjenom prostoru i uz brojne goste proletjela nebom tradicije naše regije.

Nakon izoliranog nastupa usred pandemije na Sunčanoj strani Prisavlja, Amira i Simfonijski orkestra HRT-a zapravo premijerno nastupaju zajedno pred pravom publikom vidljivih osmijeha i usana sinkroniziranih s ganutljivim stihovima sevdalinki. Zaboravili bismo da su ih ne tako davno skrivale maske dok se dah zadržavao gotovo dvije godine, a iz posve krivih razloga. No sada, na ovom koncertu zadržavao bi se u emotivnim uzdasima na Amirino vokalno prebiranje po pojedinačnim intimnim mjestima duše gdje su riječi tisuća ranjenih srca prije nas putokazi prema katarzi.

Amira Medunjanin i Simfonijski orkestar HRT-a / Foto: Nikola Knežević

Simfonijski orkestar HRT-a, pod vodstvom dirigenta Jurice Petra Petrača, igrao je ključnu ulogu u tom iskustvu. Svaki instrument orkestra je poput alegorije, prenoseći svoju sonično-emotivnu poruku. Od snažnih gudača koji su oblikovali dubinu melodija do melankolične starogradske harmonike koja je donijela toplinu i nostalgičnu atmosferu, svaki instrument je imao svoje mjesto u stvaranju magičnog glazbenog tkiva. Kroz njihovu sinergiju i virtuoznost, orkestar je upotpunio Amirine izvedbe i dodao još veći emocionalni naboj cijelom koncertnom iskustvu. Voluminoznost puhača i dramatičnost gudača čak su evocirali duh mjuzikla, ali nekonvencionalne vrste bez poskočnih songova. Naprotiv, možda se radilo i o antimjuziklu kao dvosatnoj arhetipskoj tragediji. Takve grandiozne aranžmane složio je pijanist i skladatelj Filip Gjud, kojem treba odati priznanje za atmosferu.

A interpretatorica minulih čežnja ulaštila je sada već prašnjave bisere sevdaha Himze Polovine “Kad ja pođoh na Bembašu” – sevdaha danas u bosanskom nacionalnom kurikulumu. “Žute dunje”, narodna pjesma popularizirana u filmu Kuduz, najpoznatija po izvedbi Davorina Popovića, izvedena je u grandioznijem ruhu negoli ikada dosad. “Rane moje” tragično preminule scenske umjetnice, glumice i pjevačice, Silvane Armenulić – jedne od najvećih jugoslavenskih interpretatorica sevdaha. Elegična “Sunce žeže zapara je ljuta” koja je već šezdeset godina u analima starogradskih tužaljki jedan je od najprodornijih na repertoaru.

No tu su i krasote poput “Čula jesam da se dragi ženi” za koju pjevačica kaže da je jedna lijepa vesela pjesma, no u obranu te tvrdnje jedino će stati harmonija dura, ali ne i značenje među njezinim stihovima o gubitku. U tim trenucima vrijeme gubi svoj značaj, prisutnost postaje suština, a osjećajnost glazbe ispunjava prostor. Trenutak kada glazba postaje izvor utjehe, nadahnuća i zajedništva. To je trenutak kada orkestar preobrazi sevdalinke u izraz dubine srca.

Amira Medunjanin i Simfonijski orkestar HRT-a / Foto: Nikola Knežević

U dvosatnoj Odiseji duše nad morima čežnje Amira ne plovi sama sa svojom posadom, nego susreće i druge suputnike. Prije svega gitarski dvojac, maestralno dirljivih Marija Rašića i Boška Jovića kao svojim prvim časnicima na ovoj lađi narodne tradicije. No ako je od brojnih gostiju važno istaknuti koga, onda je to prije svega Antonio Vrbički za harmonikom koja je filmičnom orkestru davala onu željenu teksturu osjetljivosti starogradskog sevdaha. Uz Vrbičkog je zasjao i mladi nenametljivi Matej Mihaljević i donio dozu treperavosti i titravosti na pozornici. Amira se okružila ove večeri mladim snagama Lu Jakelić i Markom Kutlićem pri čemu je Lu demonstrirala jedan od najsnažnijih vokalnih nastupa dosad, podvlačeći ozbiljnost rada na sebi.

Međutim, sanjivost naglo prekida prilično neiskren i nametljiv nastup Marka Kutlića kao nepotrebnog disbalansa večeri u interpretaciji višestruko spominjanih Indexa. No sarajevske rock legende u večeri su dobile jedan poseban i dostojanstven naklon i posvetu od kojih je “Da sam ja netko” bokokotorske pjesnikinje Maje Perfiljeve koja je zadužila jugoslavensku zabavnu glazbu i poeziju. Posljednji gosti bili su momci iz Klape Motovun koji su nakon zajedničke izvedbe Gibine “Tija bi te zaboravit” samostalno otpjevali u stilu a capella “Cetinu”.

Amira Medunjanin i Simfonijski orkestar HRT-a / Foto: Nikola Knežević

Publika nije popunila Arenu, što je pokazalo da je projekt bio preambiciozan. Dojam praznine svakako utječe na perfepciju publike, ali prostor je bio postavljen za sličnu postavu/raspored koje će Damir Urban dva dana kasnije potrebovati. Amira je zato više puta zavapila: „Molim vas pjevajte, umirem od straha“, pa je publika reagirala bezuvjetnom predanošću i vokalima posebno tijekom obrade balade “Od druga do druga” crnogorskog barda i živuće legende kantautorstva Miladina Šobića, kao i u snažnom vokalnom dijalogu s Lu Jakelić u obradi “Ti si mi u krvi” Zdravka Čolića.

Izvedba Amire Medunjanin i Simfonijskog orkestra bila je više od zajedničkog koncerta – bila je to i proslava dvadeset godina njezine pjevačke karijere, ali i posveta sevdahu kao glazbenom izričaju koji prenosi duh prošlosti u suvremeno doba. Uz prepoznatljivu toplinu i iskrenost svojeg glasa, Amira je vodila publiku na putovanje kroz sevdah, oživljavajući svaku pjesmu sa suptilnošću i strašću koja ju je proslavila kao vodeću umjetnicu tog žanra. Simfonijski orkestar HRT-a bio je idealan partner u ovoj glazbenoj sinergiji, pružajući predivne aranžmane i auru veličanstvenosti koja je obasjala Arenu.

Njen glas je nosio duše prošlih vremena, a svaki ton je prenosio bogatstvo emocija – od radosti i ljubavi, do tuge i patnje. Amira je svojom interpretacijom sevdalinki otvorila vrata srca i umova prisutnih, dirajući nas do samih temelja naše emotivnosti. Možda se ne želimo pronaći u tragičnim stihovima kao bića digitalnog doba, ali spajanje na vapaje slomljena srca može nas rasteretiti slojeva zaštite od ranjivosti i provesti u nekim osobnom kanalom ka emociji koja je zaključana ljutita ili ranjena u kavezu.

Repertoar interpretacija i autorskih pjesama Amire Medunjanin srećom nadilazi zamišljene granice južnoslavenskih jezika i kultura, dosežući do srca slušatelja i povezujući nas na ljudskoj razini. Ova večer je bila proslava ljepote sevdaha, ali i podsjetnik na moć glazbe da ujedini.