Nemanja – Voodoo Beat

U dubinama grčke mitologije krije se jedna od najtragičnijih ljubavnih priča svih vremena – mit o Orfeju i Euridiki. On pronosi snažnu simbiozu ljubavi i glazbe, priču koja je inspirirala umjetnike kroz stoljeća – od epičara, preko filmskih redatelja, do puležanskih kreativaca na raskrižju elektronike i psihodelije.

Orfej, glazbeni virtuoz i pjesnik iznimne darovitosti, zaljubljuje se strastveno u Euridiku, prelijepu nimfu koja mu postaje muzom i ljubav njegova života. No sreća para kratkoga je vijeka jer Euridika tragično umire nakon ugriza otrovne zmije čiju kičmu nehotice gazi. Tako započinje Orfejeva očajnička misija – spustiti se u Podzemlje, carstvo mrtvih, i vratiti voljenu u svijet živih. Svojom glazbom (prije svega lirom) Orfej nadilazi izazove i čuvare Podzemlja. Suočen s jednim jedinim uvjetom – da se ne okrene i ne pogleda Euridiku sve do izlaska iz Podzemlja, da ne poklekne pred strahom i sumnjom.

Ova mitološka priča izražava se kroz raskošnu simboliku glazbe i umjetnosti na završetku nemanjine trilogije Voodoo Beat započete Tarot Funkom (2019.) i Cosmic Discom (2020.). Piše u opisu novog albuma na svom novom Bandcampu, upravo su ga ovaj mit i njegova modernistička filmska adaptacija vodili kroz stvaranje ovoga psihodeličnog albuma. Kao što to Jean Cocteau čini u svojoj nagrađivanoj filmskoj adaptaciji Orfej (1950.), gdje vizualno prikazuje nadnaravne elemente kroz simboličke i čarobne scene, zatim koristi specijalne efekte i poetična vizualna sredstva i tako stvara atmosferu mističnosti i čudesnosti, na sličan način polivalentni nemanja režira aranžmane, produkciju i melodijske linije.

“Ova glazbena priča prenosi nas u svijet gdje nemanja posjeduje snove svoje bivše
ljubavnice, vudu svećenice, kako bi je uvjerio da siđe u svijet mrtvih i vrati ga natrag u svijet
živih. Međutim, kada ona konačno stigne, zaljubi se u sotonu, a nemanja ostaje lutati
između granica svijeta živih i mrtvih”, – Luka Šipetić

nemanja / Foto: Marina Uzelac

Luka Šipetić – momak iza lika nemanje – razvija zvučni misticizam i u trećem albumu znakovito nazvan Voodoo Beat, što je možda i najkraći mogući sažetak ovog albuma. Upravo ga odlikuju mističnost i beat. Tropska glazba često ističe žive ritmove i bogatu uporabu perkusija. Dakle, uradi-sam-album album je pun beatova sa spektrom udaraljki o lepezu podloga pri čemu će nemanja rastegnuti jedra svoje glazbene lađe od Korzike preko Španjolske, Atlantika, do Kolumbije pa opet prijeko do izvorno afričkih i onih koloniziranih obala Amerika. Afro-karipski ritmovi dominiraju produkcijom ove elektroničke priče, a često upogonjuju karakteristične zvučne efekte, kao što su zvučni uzorci iz prirode (ptice, valovi, džungle) ili ambijentalni zvukovi za osjećaj pejzaža. Korištenje različitih slojeva ritmova, perkusija i melodija tako doprinosi vizualno potentnom i opojnom aranžmanu prvenstveno plesnog albuma.

Zaronom u same naslove plivamo kroz možda sugerirane teme koje je teško iščitati iz minimalno korištenih stihova i vokala (”Korzika”, ”Opasne igre”) – jer ritam i puls glavne su  odrednice albuma, a glas je dio zvučnog podmorja, tek jedan od zvučnih proizvoda, ali ne i narativne funkcije. Putovanje, refleksija i promišljanje o prošlosti motivi su već uvodne “Lungomare, Tre Giorni Passati Across the Universe”, dok “Altas Horas” ili “Noćni Leptiri” nagovješćuju puteniju erotičnost i tajanstvenost noćnih sati. Mitološke reference na mit nadahnuća provlače se kroz “Orfejev Ples” i “Euridikin Ples”– dvije fokalizacije na nokturalni bal i rapsodiju fluidnih zvukova.

Dok je Orfej kao zamišljeni protagonist sonične epopeje gizdavi paun u koreografiji šepurenja, ”Euridikin Ples” izmješta tragičnu junakinju u sanjiva, onostrana prostranstva (zaključit ćemo zbog njezine kobi) negdje s Istoka, odakle čujemo gitarske obrasce, koji će nas možda vratiti u ranije faze nemanjine trilogije. S druge strane, “Korzika” kao jedan od najavnih singlova opisan kao post-disko, sugerira prepuštanje mediteranskom dionizijskom nagonu i kakvom robinzonskom otpuštanju. Znakovitost i izazovi štorije odsvirane Voodoo Beatom razaznaju se u naslovima “Zle Oči” i “Opasne Igre”, dok “Tropical Sheitan” priziva egzotične bakanalije i dionizijski hedonizam u skrivenom Mediteranu.

Sažeto, ovo je album ljetnih predvečerja, opasno tople ljetne noći i izmještanja uma iz proskribirane dijeljene svakodnevice, dehumanizirajuće rutine u prostore opojnog ritma i nabujalog titraja. Slušajući mozaik tropske elektronike upadamo u nepobitno transcendentno putovanje što zove percepcije i otvara vrata tjelesnom istraživanju (kroz fizički ples) i duhovnom istraživanju (melankolija, hedonizam, slušatelj kao senzualno biće). Kroz akustične i vizualne podražaje, glazba ovog albuma oživljava izvantjelesni doživljaj, stvarajući unutarnji labirint boja, zvukova i emocija. Odvraćajući nas od očekivanog – ritmičkih galopa i bučnih zvučnih pejzaža – Voodoo Beat vodi kroz zavodljive šapate, izvođačeve vokalne jeke i distorzije, hitre, pa usporene ritmove i sanjive melodije, predstavljajući nam palete toplih, a prelijevajućih boja atribuiranih svakom od fluidnih zvukova. nemanja uspijeva oživjeti mitsku mističnu atmosferu, potičući nas da zakoračimo izvan ustaljenog.

Format: digital / streaming
Izdavač: samizdat
Singlovi: “Noćni leptiri”, “Korzika”, “Opasne igre”