Nina Romić: Jezero

Ovim albumom Nina Romić potvrđuje mogućnost rijetkog kontinuiteta i rasta u domaćem kantautorstvu. Osim što je savladala neke stare strahove i stvorila nevjerojatno radiofoničan konceptualni album, Nina je Jezerom otkrila nove visine osobne inačice kantautorskog rocka.

„Ideja iza ovog albuma jest da napravim kolekciju pjesama koje osjećam kao razgovor između vlastite duše i one verzije sebe koja je bila prisutna dok su se pjesme rađale,“ tako je Nina Romić opisala tvornu misao Jezera, petog nastavka serije albuma započete hvaljenim Daljinama 2010. godine.

Od svih riječi kojima je album dosad opisan upravo je „razgovor“ najsigurniji ključ za njegovu interpretaciju. Prije svega jer osnovu njezina benda čine ona, kantautorica na akustičnoj gitari, i Jelena Galić, kontrabasistica koja na Jezeru svira i mandolinu (v. “Uspavanka“) te glockenspiel (v. “Oduvijek i zauvijek”), a uz to dijeli i zasluge za iznimne aranžmane. Iako je doprinos producenta i glazbenika Silvija Bočića značajan, a zvučna slika nepotpuna bez Lea Beslaća, u prvom planu slikom i zvukom ostaju žene, njih dvije i njihovi instrumenti među kojima je najvažniji glas. To da Nina ima bogodani glas kojim bi trebale biti ispjevane himne nekih budućih Disneyjevih princeza već znamo, ali upravo vokalni aranžmani i harmonije ono su što Jezero čine upečatljivijim od svojih prethodnika.

No bilo bi naivno u svemu tome zanemariti njegovu poruku koja itekako inzistira na dijalogu. Čak šest od deset pjesama na albumu ispjevano je u ti-formi, odnosno drugom licu jedine. U dvjema koristi i prvo i drugo lice naizmjence (“Uspavanka” i “Ono što bi htjela”), jednako znakovito, dok u dvjema ipak biva prvo-lična (“Jezero” i “Brus papir”). Pjevajući u ti-formi često se utječe pitanjima, primjerice „kamo si krenula, kuda si pošla ti, hoćeš li se jednog dana ovdje vratiti“, „čemu se toliko opireš, što je to što ne da ti da nastaviš?“ ili, pak, imperativima kao što su „prepusti se“, „zastani“, „budi“, „nađi“ pa povremeno taj intimni dijalog zvuči kao priručnik za preispitivanje, podsjećanje i zaboravljanje, odraz iskustva pedagoga i majke utjelovljenih u autorici.

Bila sam sklona zaključiti da je upravo taj didaktički moment ono što bi moglo odbiti dio slušatelja, ali onda mi je prijatelj kao svoj „indikator stvarno dobre glazbe“ ponudio onaj osjećaj kada misliš da je pjesma napisana za tebe i naveo Jezero kao izvrstan primjer toga. Naravno, album ne može rezonirati sa svim ljudima jednako, ali upravo se tim obraćanjem u drugom licu slušatelja poziva da upiše svoje iskustvo u pjesmu. Možemo to gledati ovako: ako je empatija motor koji pokreće identifikaciju s pjesničkim subjektom, ti-forma je sportski automobil koji ubrzava stizanje na cilj. Pritom vrijedi istaknuti da je verbalno tkivo albuma samo naizgled jednostavno i lako probavljivo. Stihovi poput „jedini dom je srce“ možda jesu naivni, ali ta naivnost u kontekstu ovoga albuma nije banalna, a možda nije ni toliko naivna.

Na kraju će se upravo te najdjetinjastije misli zadržati najduže u vašim mislima. Tako su, čini se, i zamišljene, kao mantre, instrumenti meditacije koje znatno pojačava Ninin vokal u kombinaciji s Jeleninim. Svojom mekoćom i savitljivošću oni utjelovljuju vjetar koji huči kroz pejsaže južne domovine. Mnogo je asocijacija, ali Nina i Jelena, ako podsjećaju na išta iz hrvatske glazbene povijesti, podsjećaju na Meritas, još jedan duo kojemu nije strano obraćanje slušatelju u ti-formi (v. “Dan je tvoj”), ali to je Meritas rođen južnije od Münchena.

U svakom slučaju drago mi je da u moru prirodom nadahnutih autorica čije se vokalne sposobnosti nerijetko uprežu u velike visine s namjerom da naglase eteričnost osjetilnog pliva intonacijski čista i izgovorom jasna Nina Romić. Vokalne bravure na Jezeru mala su škola kontrole glasa za sebe.

No Ninino otvaranje na ovom albumu ostaje grleno. Kao što je naglašeno u intervjuima koji su popratili izlazak albuma tematski se ovdje radi o zaronu u unutrašnji svijet, povratku sebi i onome što prosječnom oku nije vidljivo na prvu. Međutim, iz pjesama se malo toga da naslutiti o autorici tekstova, odnosno životnim događajima koji su je potaknuli na stvaranje. Za razliku od Joni Mitchell, s kojom je vrlo često uspoređuju, ona u tekstovima, kako onim pjesničkim, tako i u onim novinarskim, bježi od seciranja vlastitog života i ljubomorno čuva svoju intimu. U tom se smislu najosobnijim kompozicijama na albumu čine upravo pjesme napisane u prvom licu, naslovna i tamna “Jezero” te plesna oda zabludama emocionalne distanciranosti “Brus papir”.

Rijeke i potoci svojim tokom stvaraju udubljena, da ne kažemo depresije, koje kasnije postaju jezera, a tu prirodnu metaforu uklopljenu u sedmominutni portal na ulazu u album možemo čitati kao pronalazak trenutka mira u vječnosti vrludanja. Konačna poruka Jezera jest da ne zaboravimo na taj trenutak. Premda Nina ništa ne reklamira i ne nudi precizno određenu ideologiju, vjerovanje, pa čak ni vlastiti život, njezina glazba uspješno uvlači u svijet Wordsworthovih vremenskih pjega, u kojima ono što je u prirodi najbanalnije, poput cvijeta, može biti znakovitije od najuzbudljivije oluje.

Izdanje: LP / streaming
Izdavač: Aaquarius Records
Singlovi: “Jedini dom”, “Ono što bi htjela”, “Jezero”