Biznismen, a panker, ususret festivalskoj sezoni
Vedran Meniga je čovjek koji iz ničega zna stvoriti nešto posebno
Kad sam kao srednjoškolka fanatično čitala anarhističku literaturu i slušala punk, bendovi poput Nule bili su tu da kanaliziraju moj bijes prema establishmentu. Kad sam na faksu otkrila dub, Radikal Dub Kolektiv bio je jedan od onih bendova koji su me svojom glazbom odvodili u stanja ekstaze, dok sam najsnažnije momente slobode u životu iskusila u kampovima Seasplasha, Outlooka i Dimensionsa.
Sve te stvari imaju jednu poveznicu – Vedrana Menigu.
On je direktor tvrtke Pozitivan ritam, koja, među ostalim, organizira gore spomenute festivale i koordinira sva događanja na festivalskoj lokaciji Martinska, vodi klub Dva osam, hub Pločnik i izdavačku kuću te dućan ploča PDV. Meniga je i bubnjar kultne grupe Nula, kao i osnivač jednako kultnog Radikal Dub Kolektiva.
Samim time, Vedran Meniga nije obilježio samo moj život, već i život nekoliko generacija. I ne mislim da pretjerujem kada kažem sljedeće: Da nema Menige, ne bi bilo ni hrvatske festivalske scene. Ipak, u ova tri desetljeća koliko je aktivan, susreo se s brojnim izazovima. Tako Seasplash bilježi zadnju godinu postojanja, dok sama festivalska industrija bilježi brojne promjene u ovim neobičnim vremenima u kojima živimo.
Što se dogodilo sa Seasplashom, što se sprema u novoj sezoni Martinske te kako biti uspješan biznismen – ali srcem i dalje punker – samo su neka od pitanja na koja mi je Vedran dao iskrene odgovore u ovom opsežnom glazbeno-životnom razgovoru.
Kraj jedne ere
Na početku me prvenstveno zanimalo što se dogodilo sa Seasplashom. 21. izdanje ovoga kultnog festivala ujedno je njegovo zadnje izdanje, a iako je Vedran napisao stvarno divan status na tu temu na svom Facebooku, zamolila sam ga da kaže nešto više o tome. Odnosno, da nam objasni kako je došlo do toga i kakvi su njegovi osjećaji prema ovoj situaciji.
„Osjećaji su itekako potencirani i prisutni, jer se radi o zatvaranju jednog velikog životnog poglavlja, koje se prožima kroz gotovo polovicu dosadašnjeg života većine festivalske organizacije, a i dobrog dijela publike. Došao je trenutak kad treba okrenuti stranicu i ići dalje. O istom smo razmišljali još pred 18. izdanje festivala, tj. kad smo postali punoljetni, i kad je ‘dijete’ trebalo pustiti u samostalan život. Međutim, onda je došla kriza prouzročena pandemijom, kad smo je odlučili prebroditi nastavljajući s organizacijom festivala, i to vrlo brzo nakon preseljenja na novu, i trenutnu lokaciju Martinske u Šibeniku, jer smo osjećali odgovornost kao jedni od rodonačelnika festivalske kulture u domaćem okruženju, i kao takvi imali ponajviše iskustva za prebroditi te teške dane, tako da smo mogli pokazati mlađim generacijama da se za nezavisnu kulturu treba najviše boriti baš kada je najteže“, bio je iskren Meniga.
Svakako treba reći i to da je Seasplash festival u preko dva desetljeća postojanja napravio puno više nego što se pri pokretanju tog festivala moglo zamisliti. Za razliku od „komercijalnih“ projekata, umjesto da „naplaćuje“, glavna misija Seasplash festivala oduvijek je bila stvaranje, povezivanje, promoviranje i njegovanje scene proizašle iz sound system kulture i bass glazbe. Ali ne na način da preuzima i kopira postojeće trendove, već da ostavi i svoj kreativni pečat pod utjecajima karipske kulture u našem mediteranskom okruženju, uz povezivanje s europskom i svjetskom scenom.
„Da skratim, i kao što piše u uvodu kompilacijskog albuma Seasplash ritam (PDV, 2014.), te 2003. godine imali smo tek dva aktivna sastava, Brain Holidays, koji je pred prvim albumom uglavnom bio prepoznatljiv po obradama Boba Marleya, i Radikal Dub Kolektiv, koji se prvim albumom još uvijek učio u bavljenju s takvim zvukom. Naturalna mistika je kao cover bend prestala s redovnim radom, dok se prvi autorski domaći dub bend Abrakha-Dub-R bavio izmjenama postava, da bi posljednji nastup – prije nego što su postali Brkovi – odsvirali na 2. Seasplashu 2004.“, dodaje Meniga.
Spomenuta kompilacija nosi većinu autorskih izvođača, i predstavlja scenu koja se u samo desetak godina stvorila „iz ničega“, i ravnopravno postavila rame uz rame sa svjetskom razinom produkcije, kroz lepezu različitih stilova, bez obzira je li riječ o analogno odsviranom, ili digitalno isproduciranom reggaeu ili dubu, dubstepu, jungleu, ili drum’n’bassu. Dobar dio tih izvođača danas je prepoznatljiv i daleko izvan naših granica.
„Međutim, danas, nešto više od dva desetljeća poslije, situacija je dijametralno suprotna od vremena kada smo pokrenuli festival. Esencija Seasplash festivala su autorski sastavi, i izvođači, s naglaskom na domaću scenu, uz predstavljanje poznatih inozemnih gostiju s međunarodne scene koji su na nas utjecali“, objašnjava Meniga.
Činjenica je, naime, da nažalost organiziranje ovakvih festivala – koji predstavljaju određene, i „specijalizirane“ stilove nezavisne kulture, uz sva dosadašnja dostignuća – u našem okruženju nije ništa lakši posao nego kad su Meniga i njegov tim počinjali, upravo naprotiv.
„Odluka je bila nabijena emocijama i nimalo laka, ali ukratko, umjesto da na pragu polovice života iz srži mijenjamo koncept festivala i prilagođavamo se trenutnim trendovima koji su u suprotnosti s našom vizijom, odlučili smo zatvoriti poglavlje, uz neizbrisiv pečat i održivu priču koja će se s novim generacijama sigurno razvijati i dalje. Izuzetno smo ponosni jer smo dio scene koja danas broji višestruko više poklonika nego prije, koji su društveno osviješteni, jer da je motiv samo zabava – već dugo ničeg ne bi bilo. Za razliku od toga, kao adekvatan primjer na pragu špice ljetne sezone stoji činjenica da kao posljedicu takvih ulaganja i napora svjedočimo čitavom nizu srodnih i povezanih festivala, koji se u domaćem i regionalnom okruženju odvijaju vikend za vikendom, počevši od Zion Boške u istarskom Sutivancu, do festivala Roots In The Woods u slovenskom skijalištu Trije Kralji. To nije došlo samo od sebe“, zaključuje Meniga.
Može li glazba i danas mijenjati društvo?
Također me zanimalo misli li Meniga da je Seasplash nakon svih ovih godina dokazao da nije samo glazbeni festival, već i prostor koji mijenja dušu. Recimo, ja sam se uvijek najslobodnije (fizički, emotivno, duševno) osjećala upravo u kampu Seasplasha i već tada kao srednjoškolka maštala sam o tome kako bi jednom lijepo bilo živjeti taj Seasplash svaki dan.
„Da, Seasplash je jedan od prvih domaćih festivala koji je život u kampu na lokaciji uveo u sastavni dio festivala. I prije toga je postojalo više domaćih, višednevnih festivala, ali koji su funkcionirali kao više večernjih sadržaja u nizu, na koje bi ljudi dolazili od doma, i svake večeri po završetku išli kući. Organizirani suživot na lokaciji u festivalskom kampu dao je jednu posebnost, u vidu „imaginarnog“ naselja i zajedničkog života posjetitelja kroz dane održavanja, koje dodatno potencira međuljudske interakcije, kroz održavanje starih, i stvaranja još više novih poznanstava. Sve popularniji retreatovi svakako su posljedica takvih festivalskih događanja, dodatno prilagođeni stavljanjem fokusa na razne vidove osviještenosti, uz prateći glazbeni program, što apsolutno podržavamo i pozdravljamo, a na kojima ponekad i sudjelujemo“, smatra Meniga.
„Tvoje riječi o vremenu provedenom na festivalu, i u njegovom kampu, samo potvrđuju sve navedeno i hvala ti na tim riječima. Pozivam još jednom sve da osjete dio atmosfere i tijekom ovog posljednjeg, 21. izdanja, od 19. do 23. srpnja u Šibeniku“, poručuje Meniga.
Lokalni kolektivi ujedinjeni na Martinskoj
Ovo je možda zadnja godina Seasplasha, ali kultna Martinska i dalje radi punom parom. Ona je sada dom nekoliko festivala; Kanal fest se ove godine udružuje s Martinska punkom, tu je jedno od važnijih okupljanja lokalne elektroničke scene Blast fest, zatim Membrain, koji je važna konstanta za ljubitelje bass glazbe, kao i Overground, novi festival udruge RatCat, koja stoji iza kluba Tunel, a festival predstavlja kao njegov ljetni produžetak. Poželjela sam doznati zašto bismo trebali pohoditi navedene festivale ovo ljeto, što sve nude, čime će oduševiti i slično.
Također me zanimalo koliko je sâm Meniga zadovoljan napretkom tih festivala i same lokacije.
„Da, ove godine slavimo prvih pet godina Martinske u osvježenom ruhu. Lokacije napuštenog auto kampa, na kojoj se prvi punk festival Martinska fešta dogodio još 2000. godine. Projekt je krenuo s teškim porođajnim mukama, s obzirom na to da su već druge godine na snazi bile pandemijske restrikcije, čije se posljedice i dalje itekako osjećaju, dodatno potencirane nesigurnom situacijom i ratnim sukobom na ne tako dalekom području, kao i inflacijom, te dodatnim poskupljenjima kao posljedice uvođenja eura“, objašnjava Meniga.
Ali tako je svima. Trenutni projekt Martinske prethodno je razrađen i usuglašen s više strana koje su u njega uključene, s nekoliko faza razvoja, i ciljevima kakvi se žele ostvariti kroz duži niz godina, i definitivno da je situacija u kojoj je na samom početku realizacije dosta toga postalo ugroženim, istu zakomplicirala, zahtijevajući dodatne sposobnosti prilagođavanja, i pronalaženja rješenja ne bi li se moglo preživjeti i nastaviti dalje.
„Sama činjenica da smo kroz to isto razdoblje došli do prvog malog jubileja dovoljno govori sama za sebe. Kao i da će zauvijek ostati da je Martinska prve pandemijske 2020. godine bila jedna od rijetkih, ako ne i jedina festivalska lokacija u Europi, koja je uspjela ostvariti većinu najavljenih događanja“, ističe Meniga.
Dakako, na tom putu nije sve bilo jednostavno. Tako smo imali smo festivale poput Regiusa, koji su se najavljivali pa otkazivali par godina zaredom, pa su organizirana zamjenska događanja.
Ipak, jedan od ostvarenih ciljeva jest taj što se stvorila grupa festivalskih organizacija s lokalnog područja, koje će i ovog ljeta kroz razne suradnje isporučiti šest festivalskih događanja, kroz isti broj tjedana, istovremeno ostvarujući dinamičan i bogati sadržaj za različite ukuse.
Sezona kreće 14. i 15. srpnja prvim izdanjem Overground festivala, To je novi boutique festival, s clubbing atmosferom na otvorenom, uz profinjeni izbor izvođača, od inozemnih gostiju, preko regionalnih i domaćih, do imena s lokalnog područja.
View this post on Instagram
21. Seasplash festival je od 19. do 23. srpnja, s tim da je u srijedu 19. srpnja nulti dan na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku.
Od 27. do 29. srpnja je Martinska Punk meets Kanal Fest, prvi puta u trodnevnom izdanju, s inozemnim gostima i nositeljima programa kao što su britanski Anti-Nowhere League, i Subhumans, koji već četiri desetljeća ostavljaju značajan utjecaj na svjetsku punk scenu. Martinska Punk pokrenuta je 2020., a ove godine u suradnji s Kanal festom slavi dupli jubilej, uz pet godina Martinske, i prvih pet godina Kanal festa.
View this post on Instagram
Osmo izdanje Membrain festivala, „najsrčanijega europskog underground okupljanja ljubitelja bass glazbe“ održava se od 3. do 6. kolovoza. Kao što stoji u najavi i podnaslovu, festival okuplja probrane predstavnike šire europske, a nerijetko i svjetske drum’n’bass, dubstep, halfstep, jungle (itd.) scene, i to njih preko sedamdeset kroz četiri dana održavanja.
Blast fest održava se od 11. do 13, kolovoza, s nizom predstavnika elektroničke scene, uz ples bez prestanka, kao i dnevna događanja, uključujući izložbe, svjetlosne instalacije, radionice… „Za sve one koji vole sunce, miris borova, tisuće boja, cvrčke, more, društvo, veselu atmosferu, nova poznanstva i priče, otkačena iskustva, zemlju, rasplesana stopala, razgibane kukove, sol, ritam, svjetlo i mrak, mjesec i zvijezde…“.
View this post on Instagram
Prvo izdanje Rave Island festivala, najavljenog od 18. do 20. kolovoza, otkazano je prije koji tjedan poradi ozbiljno ugroženoga zdravstvenog stanja ključne osobe iz partnerske organizacije Pozitivan ritam, ali je zato organizirano zamjensko događanje za isti vikend, a u priči će se naći i poneko dodatno iznenađenje.
View this post on Instagram
„Sveukupno, ovoljetna sezona traje od 14. srpnja do 21. kolovoza, dobrodošli ste proslaviti s nama“, poručuje Meniga.
Nezaobilazni Outlook i Dimensions
Ne možemo govoriti o Vedranu Menigi, a ne spomenuti festivale Outlook i Dimensions, dvije Menigine bebe, osim Seasplasha naravno, kako sam ih nazvala. Prvo sam poželjela doznati zašto su se preselili iz Pule u Tisno i kakve osjećaje Meniga veže uz to preseljenje. Potom sam ga zamolila da nam objasni zašto ne smijemo propustiti Outlook i Dimensions ni ove godine.
„Outlook i Dimensions su dosad bez sumnje naši najuspješniji projekti. O svakom danu održavanja svakog od festivala mogla bi se napisati knjiga, ili snimiti dobar film, s obzirom na to koliko se i kakvih situacija pojavljivalo. Nemoguće je u jednom odgovoru prepričati, elaborirati i objasniti zašto je došlo do odlaska iz Pule, ali logično je zaključiti da do toga ne bi došlo da je sve bilo u redu. Ukratko, to su zasad bili neki vrhunci povlaštene situacije, u kojoj mi nismo morali ići u svijet, već je svijet dolazio k nama. I iako je to kroz posljedice nerentabilnog poslovanja, Brexita, pandemije i popratnih kriza (kao i drugih situacija) nakon preseljenja umanjeno u kapacitetima za nekoliko puta, i dalje je odlično da još uvijek postoje i u takvim okvirima. Gotovo da je istovremeno i pobjeda, s obzirom na sve te izazove koji se pojavljuju po putu“, objašnjava Meniga.
Treba reći i to da Pozitivan ritam od preseljenja više nije partner u organizaciji i vođenju lokacije, to je danas The Garden Tisno, ali i dalje intenzivno surađuju u raznim granama i potrebama festivala, od promocije i bookinga domaćih i regionalnih izvođača, preko osoblja i tehnike, do usluga transporta, proizvodnje i prodaje merchandisea.
„Outlook i Dimensions festivali omogućili su neke od najboljih trenutaka u našim životima, i to je neizbrisivo, a uvijek ih se isplati posjetiti da se osjeti i proživi nezaboravna atmosfera, koju je inače nemoguće iskusiti u našem dvorištu jer je stvaraju posjetitelji koji na njih pristižu iz raznih dijelova svijeta, uz obilje novih interakcija, komunikacija i poznanstava. Ljubitelji predstavljenih glazbenih stilova doslovno uživaju u mnogobrojnim nastupima na više pozornica i boat partyja, na kojima se pojavljuju kako nova i aktualna imena, tako i kultni rodonačelnici žanrova“, poručuje Meniga.
Za rad Pozitivnog ritma ima samo riječi hvale
Nemoguće je bilo u ovom razgovoru ne osvrnuti se i na rad samog Pozitivnog ritma, a kako se Pozitivan ritam ne bavi samo event managementom i produkcijom, već je pod njim i izdavačka kuća PDV Records, morala sam pitati Menigu može li navesti projekte Pozitivnog ritma iz ove domene na koje je posebno ponosan.
Na ovo pitanje odmah imao spreman odgovor – nemoguće mu je bilo nešto posebno izdvojiti. Projekti koje smo u dosadašnjem razgovoru spominjali su sigurno oni najveći, ili najznačajniji, bili to festivali koje su organizirali ili lokacije koje su vodili, no on je osobno ponosan na sve što rade. A rade stvarno puno stvari.
„Što se tiče naše izdavačke etikete PDV, također sam ponosan na naš cijeli katalog, koji dosad broji skoro sedamdeset izdanja. Ali ne bih bio iskren kad ne bih priznao da je velika životna sreća kad izdanja svojih bendova primiš u ruke na gramofonskim pločama, kao što se meni ostvarilo. No nebrojeno je puno više onih kojima pomažemo da kroz cijeli proces pripreme i proizvodnje dođu do svojih, što se isto odnosi na čitav niz projekata u kojima sudjelujemo bez potpisa, i takav vid suradnji je temelj i primjer kako stvari na sceni koja je aktivna i produktivna trebaju izgledati“, priča Meniga.
Većinu stvari kojima se bave uspijevaju objaviti na svojoj web stranici www.pozitivanritam.hr, dok se u potrazi nekih arhiviranih materijala Meniga i sâm povremeno oduševi i iznenadi nekim stvarima koje su napravili, a na koje s vremenom – uslijed svega što se i dalje događa – zaboraviš.
„Što se tiče trenutnih projekata, stvarno uživam radeći i družeći se preko dana u atmosferi Pločnika i dućana ploča PDV, u noćnim satima u klubu DVA OSAM na Jabukovcu, isto kao što volim provoditi vrijeme na festivalima i lokaciji Martinske“, iskren je Meniga.
Je li punk živ?
„Što je pak s punkom?“, bilo je moje iduće pitanje Menigi. Naime, u mojim pankerskim danima, dakle prije nekih dvadeset godina, još uvijek su uporno ponavljali Punk is dead, ali ja nisam imala taj osjećaj. Sjećam se grupa od po dvadesetak punkera u kojima sam se kretala, sjećam se živo i grubih okršaja sa skinsima i, u konačnici, sjećam se žive pankerske scene i to ne samo u Zagrebu, već i u Kutini, Puli… Danas punkeri kao da jesu izumrla vrsta. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put vidjela punkera, a kamoli da sam negdje čula punk. Postavlja se pitanje je li punk sada stvarno mrtav. I ako jest, je li to do punka kao glazbe ili općenito do duha vremena u kojem živimo, a koji odiše apolitičnošću, apatičnošću, konzumerizmom, propadanjem vrijednosti i slično?
„Pa znaš šta? Bio sam skeptičan po tom pitanju, dok se nisam uvjerio iz prve ruke, svirajući ponovo s bendom Nula, i s istim prijateljima s kojima smo ga započeli početkom devedesetih. Očekivao sam da će glavninu publike činiti naša generacija, ili oni od četrdeset i više godina, kako se to i često može vidjeti na koncertima. Pa i u našem domaćem okruženju najuspješnije koncerte lani su u sklopu turneja odsvirali sastavi s dugim stažom, poput Iron Maiden, Kiss, ili The Cure. Ali prevario sam se, jer se uz našu generaciju na koncertima pojavljuje puno mladih, tako da se na sreću ne mogu složiti s tobom da su punkeri izumrla vrsta. To što ih se manje vidi može se dijelom objasniti i činjenicom da modni izričaj po kojem su postali prepoznatljivi nije više toliko prisutan, ni primjetan, kao niti društveno šokantan kao što je to bilo nekad, s obzirom na to da su fragmenti punk mode postali sveprisutni u onoj kakva se danas masovno nosi i konzumira, i koja se bez problema može nabaviti po raznim trgovačkim centrima, i slično“, objašnjava Meniga.
Navikli iz ničega stvarati nešto
Meniga je krenuo djelovati na nezavisnoj kulturnoj sceni početkom devedesetih godina u nepovoljnoj društvenoj i ekonomskoj situaciji. Danas, trideset godina kasnije i dalje djeluje na nezavisnoj kulturnoj sceni u nepovoljnoj društvenoj i ekonomskoj situaciji. Uz to, suočava se s novim izazovima suvremenog doba, kako na festivalskoj, tako i na klupskoj sceni.
Stoga sam pitala koji novi izazovi ga posebno more, što ima za reći na to da je situacija na Balkanu i dalje nepovoljna u ekonomskom i društvenom smislu te je li ipak uočio određene napretke u ova tri desetljeća.
„Dosta toga sam već rekao na ovu temu, kao i što često u šali kažem da smo ‘naučili plivati u govnima’, ili da smo ‘naviknuti stvarati nešto iz ničega’. Okolnosti i prilike na ovim prostorima pritom nisu najpovoljnije, ali ne volimo, niti imamo naviku kukati, već se pogledom prema naprijed fokusiramo na stvari koje u istima možemo napraviti. Jedna od novijih izreka koju sam preuzeo jest da ‘nema problema, samo izazovi’, i s takvim pozitivističkim pogledom onda pristupaš izazovima uz napore za njihovo zadovoljavajuće rješenje, umjesto da ih doživljavaš kao mőre, vjerujem da bi u tom slučaju prevladao stres, i da ne bismo dugo izdržali“, iskren je Meniga.
View this post on Instagram
Uvijek postoji neka nova, i iduća ideja za koju misli da se isplati realizirati, i to je neki motor koji ga pokreće. Uvijek postoji neka misija, kao još jedan produžetak one konstantne, kakva je pokušaj biti nezavisnim i samoodrživim, baveći se nezavisnom kulturom na našim područjima.
On se tome gotovo u potpunosti posvetio, zato što je tako htio. Sretan je što živi i radi kako želi, ali to ne dolazi bez određene cijene koju moraš podmiriti.
„Utoliko mi se i u životu dosad desilo da sam prije trideset i više godina svirao, i još uvijek sviram u punk/hardcore bendu, a da sam na tom životom putu ostvarivao i milijunske projekte. Živeći na ovim područjima, sa svim njegovim nevoljama, ulaganja u suradnje sa svijetom mogu biti dugotrajnija, ali na kraju se ista isplate, jer se ukoliko radiš pošteno, utoliko se neke stvari naposljetku vrate i isplate. S povezivanjima na sceni krenuo sam još u ranoj tinejdžerskoj dobi, krenuo s pisanjem pisama, preko tipkanja na pisaćim mašinama, fiksnim telefonskim pozivima i slanjima telefaksova, do suvremenih načina komuniciranja. Proputovao sam veći dio Europe s bendovima s kojima sam svirao, ugostio još više njih u svom domu, ostvario si mnoge dječačke želje, kojima ni blizu nije kraj, i najbolji sam primjer da se može“, poručuje Meniga.
Ponosan na mnogo toga, ne žali za ičim
Meniga i ja smo zadnji intervju radili prije gotovo deset godina, dok je on na nezavisnoj sceni prisutan već trideset godina, kao što sam navela. Stoga sam ga pitala, kada gleda na svoj život danas, i prije deset, pa i prije trideset godina, što vidi. Zanimalo me na što je ponosan, što si pak ne može oprostiti, gdje misli da je griješio, gdje misli da je napredovao. Općenito, kada razmišlja o sebi danas, koliko se taj Vedran razlikuje od onog prije deset godina, a kamoli od onog prije trideset godina, zanimalo me.
„Na svoj život gledam isto sad kao i nekad, pokušavajući se kretati prema naprijed, ne okrećući se previše na ono što je bilo iza, ipak ne ignorirajući životna iskustva, i lekcije koje ona nose. Ali općenito i dalje čekam i spremam se kad će prave stvari krenuti, i kad će napokon taj pubertet [smijeh]. Iz šale ponekad kažem da ‘čovjek koji puno radi na našim prostorima nema više novaca, već više problema i manje vremena’. Tako da se ni Vedran ne razlikuje puno od svih ostalih, koji se na sličan način trude, istovremeno svjestan da bi bilo nemoguće išta napraviti bez predanih ljudi u timu, koji prate različite misije, trudeći se zajedno sa mnom i ostatkom kolektiva da se ostvare“, zaključuje Meniga.